Irena je dizajnerica koja 90% garderobe sama šije: evo zašto nas je njezin stil potpuno osvojio

• Irena Šekez Sestrić modna je dizajnerica čiji stil i rad počivaju na zanatskoj vještini, jasnim principima i duboko osobnom odnosu prema odijevanju, koje za nju nikada nije trend, već produžetak karaktera
• Većinu svoje garderobe sama šije, bira prirodne materijale, ne podilazi logotipima ni masovnoj modi te odjeću doživljava kao nositelja emocija, uspomena i identiteta
• U svijetu brze mode njezin glas zvuči osvježavajuće drugačije - kao podsjetnik da kultura odijevanja, autentičnost i stav još uvijek imaju težinu

U svijetu u kojem se moda nerijetko shvaća kao brza, bučna i neumoljivo prolazna, Irena Šekez Sestrić pojavljuje se kao jedna od onih rijetkih figura koje nas podsjete da odijevanje, u svojoj srži, može biti, i trebalo bi biti - promišljeno, osobno i duboko vezano uz karakter. Njezino ime već godinama stoji kao sinonim za zanatsku vještinu, integritet i onaj poseban, neodoljivi spoj estetike i stava koji se ne da podvesti pod trendove. U njezinu radu ne postoje prečice ni instant rješenja: sve što potpisuje, od konstrukcije kroja do završnog šava, ima svoj razlog, svoju logiku i, što je možda najvažnije, svoju emociju.

Zašto nam je bila na samom vrhu popisa onih čiji smo stil poželjeli pomnije istražiti? Pa… zato što je njezin karakter nemoguće zaobići i što je modna dizajnerica koja ne samo da stvara odjeću, već modu i živi - intenzivno, predano i neumorno. 

Irena je osoba koja 90% vlastite garderobe sama šije, koja će prije kupiti dobar par cipela nego majicu s logom, koja se s istim žarom bavi povijesnim referencama i avangardnim pristupom krojenju i koja će vam otvoreno reći da moda nije poziv koji biraš, nego poziv koji bira tebe. I ono najvažnije - sve to radi s toliko strasti da je teško ne biti impresioniran.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Njezini odgovori otkrivaju ženu nevjerojatno jasnih principa - od toga da se nikad neće uvlačiti u cvjetne uzorke, preko beskompromisne ljubavi prema prirodnim materijalima, do dubokog poštovanja prema odjeći kao mediju koji komunicira mnogo više od estetike. Irena ne bježi od činjenice da kultura odijevanja danas posustaje, niti se boji zauzeti ‘anakroničan’ stav ako je to stav iza kojeg može intelektualno i estetski stajati. U vremenu u kojem se udobnost često koristi kao izgovor za nebrigu, njezin glas zvuči oštro, ali osvježavajuće - kao podsjetnik da smo, u krajnjoj liniji, odgovorni za ono što odabirom odjeće poručujemo.

Ono što je, između ostaloga, čini posebno zanimljivom, nije samo njezin talent, nego i njezina autentičnost. Irena je žena koja s jednakom strašću priča o dekonstruiranom fraku s jednim rukavom kao i o malom vunenom kaputiću koji je svojoj kćeri sašila od bakina starog kaputa. Kod nje moda nikada nije samo odjeća, već osobni spomenar, povijest emocija i mala taktilna arhiva identiteta..

Sve spomenuto samo je maleni dio razloga zašto smo poželjeli čuti sve što ima za reći. Jer Irena ne nudi samo stil, nego i perspektivu, unutar svijeta u kojem svi imaju mišljenje o modi, dok samo rijetki imaju stvarno promišljen odnos prema njoj.

Za početak, kako bi opisala svoj stil i kada te je uopće moda počela zanimati?

Ne razmišljam o njemu, to se nekako spontano posloži ovisno o mom trenutnom raspoloženju. Nemam neku konkretnu definiciju svog stila. Ako ga baš moram opisati, rekla bih da je moj stil nusprodukt onoga što jesam, neki moj vidljivi produžetak, sve ono što me oblikovalo kao osobu. Ne volim stil stavljati u neke zadane kategorije tipa klasika, retro i slično jer je stil primarno odraz karaktera, ne aktualne mode i trenda, tako da je individualan i jedinstven za svakog čovjeka. Taj način izražavanja sebe kroz odjeću prati me od najranijeg djetinjstva.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Ako me sjećanje dobro služi, čini mi se da sam jednom pročitala da odjeću kupuješ jako rijetko i da si sama šiješ 90% garderobe. Koji se motivi kriju iza ovih brojki - želiš li nositi unikatne komade, ne uspijevaš pronaći nešto po svom ukusu, povoljnije je sašiti nešto svoje nego platiti neko 'ime' ili nešto drugo?

Razlog je vrlo jednostavan - znam šivati odjeću. Ono što si sama sašijem je od prirodnih tkanina i kvalitetnije napravljeno od većine odjeće iz high street trgovina. Ne patim od ‘imena’ i ‘brenda’, davno sam shvatila da je cijena takve odjeće i po deset puta veća od realne cijene isključivo zbog logotipa, a ne zbog kvalitete izrade i tkanine (čast izuzecima). Nemam potrebu uklapati se u trendove, niti mi je imperativ imati nešto što imaju svi da bih bila ‘modno osviještena’. Nije mi problem izdvojiti veću količinu novaca za dobre cipele ili torbu, ali moj kriterij kod takvih kupovina je primarno kvaliteta izrade i dizajn, nikako logo koji vrišti.

Gdje pronalaziš onih 10% odjeće koju kupiš - jesu li to high street brendovi, domaći ili strani dizajneri, second hand shopovi?

Sve od navedenog. Ima nekih stvari koje mi se naprosto ne da šivati kao što je rublje, traperice, jednobojne majice i dolčevite. Bitno mi je samo da je ta odjeća od prirodnih materijala jer ne podnosim plastiku na koži, pogotovo ljeti kad su vrućine.

Imaš li ikoji komad koji je za tebe poput uspomene - koji nikada ne bi prodala ili predala dalje, i ako da, koja je priča iza njega?

Imam dosta takvih komada. Npr. crvena karirana haljina moje mame u kojoj se slikala 4 dana prije nego me rodila, a ja sam je obukla za svoj 40. rođendan, onda kobalt plava haljina od baršuna u kojoj sam otišla u rodilište, pa moja maturalna haljina iz Trsta, haljinice koje sam šivala svojoj kćeri za prvi rođendan i prvi dan škole… pa mali vuneni kaputić koji sam joj sašila za njen prvi Božić od kaputa moje pokojne bake… Imam ogromnu kutiju u ormaru u kojoj je samo odjeća ’s pričom’, to je moj intimni odjevni spomenar.

U čemu te se može vidjeti najčešće, a u čemu nikad?

Najčešće sam u klasičnim hlačama, crnoj dolčeviti i ravnim Oxford cipelama. To je moja ‘radna uniforma' za svaki dan, za dogovore s klijenticama, probe i vođenje tečajeva ‘Škole šivanja'. Uz to dodam neki statement komad nakita, obučem kaput i mogu kamo hoću, od nabavke tkanina ujutro do izlaska navečer. 

Ono u čemu me nikada nećete vidjeti je odjeća koja je prekratka, preuska i s cvjetnim uzorkom. Ne mogu se zamisliti u tome…

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Kako to da je, umjesto stomatologije, upravo moda postala tvoj životni poziv?

Moda je bila jača. To je zaista moj poziv, a ne samo zanimanje koje radim da bih zaradila za život. Da sam završila bilo koji fakultet, od šumarstva do prava, ja bih se i dalje bavila modom. To je dio mene, mog identiteta. I da toliko ne volim svoj posao, ne znam kako bih izdržala taj tempo, radni dan od jutra do navečer, bez radnog vremena, često i vikendom i praznikom. O odjeći mislim neprestano, to ne prestaje kad zaključam vrata ateljea. Dođem kući, nešto pojedem i onda do sitnih sati mozgam kako riješiti neku konstrukciju kroja, gdje dodati, gdje oduzeti, kako nešto izvesti… Nekad po sat vremena samo sjedim i piljim u jednu točku, a u glavi mi je milijardu kombinacija i to se samo roji i roji do trenutka dok me netko ne prekine pitanjem “Jesi živa???” Da sam stomatolog, sigurno ne bih razmišljala o zubima nakon radnog vremena. Bila bih vrlo prosječan zubar. Ja prva ne bih kod sebe same išla popravljati zube…

U tvojem je radu održivost vrlo bitna. Koliko se pridržavaš ovih principa kada je u pitanju tvoj osobni stil?

Važno mi je da odjeća koju izrađujem i nosim bude kvalitetna i da traje. Stvari koje više ne nosim ili poklanjam ili prodam na buvljaku koji organiziram u prosjeku svakih par godina, kad se skupi dovoljno odjeće koju više ne nosim jer sam si sašila novu…

Kombinacije koje nosiš nerijetko inspiraciju crpe iz nekih minulih vremena kada je kultura odijevanja bila značajno drugačija. Misliš li da kultura odijevanja postoji i danas i što bi, po pitanju iste, promijenila kada bi imala tu moć?

Kultura odijevanja primarno je sastavni dio bontona, ne mode. Danas se, nažalost, tome ne pridaje neka važnost, vlada stav ‘nosim ono što mi je udobno’ i potpuno se zanemaruje činjenica da odjećom, između ostalog, izražavamo poštovanje, kako prema sebi, tako i prema osobi i prigodi za koju smo se odjenuli. Nepristojno je doći na neko formalno događanje u sportskoj odjeći i obući, u kratkim rukavima i suknjama, u natikačama… Svjesna sam da je moj stav za većinu anakron, ali upravo to ignoriranje nekih elementarnih manifestacija poštovanja i bontona nas je i dovelo do ove globalne estetsko moralne degradacije u odnosu na neka ranija vremena.

U kojoj se modnoj dekadi najviše pronalaziš, a koja ti se najmanje dopada i zašto?

Pronalazim se u svim dekadama, svaka nosi neke elemente koji su mi bliski, koji mi se sviđaju i koje volim uklopiti u suvremeno odijevanje. Moda se ponavlja, htjeli mi to priznati ili ne. Nitko više neće napraviti revoluciju u modi kao što je to bila pojava mini suknje ili oslobađanje žena od korzeta. Sve je već izmišljeno, dizajn se više ne temelji na revoluciji nego na kreativnom spajanju raznih već postojećih odjevnih elemenata. Sviđa mi se moda '20-ih godina prošlog stoljeća, vrijeme zlatnog doba Hollywooda i vrijeme Diorovog New looka. Ali isto tako me oduševljava avangardni pristup modi japanskih dizajnera.

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Voliš li kršiti modna pravila ili smatraš da neka od njih (ili možda sva) postoje s razlogom?

Volim, ali ne iz pukog razloga da se ‘krše pravila’, to je prvoloptaški i nekreativno, treba postojati neki razlog za to. Volim dekonstrukcije klasičnih, bezvremenskih komada, kad se na primjer klasični sako ili kaput konstruira kontra svih pravila klasičnog krojenja i konstrukcije, a da i dalje zadrži svoju ‘klasičnu’ funkciju. Kršenje pravila za mene je pitanje ideje i vještine, a ne društvenih normi, samo zato da bi se eto bilo kontra, ali bez ikakvog estetsko funkcionalnog razloga.

Je li ti važnije da komad koji nosiš ističe tvoju osobnost ili da ti savršeno pristaje?

Odjeća koja mi ne pristaje ne može istaknuti moju osobnost, ne osjećam se ugodno u njoj tako da je odgovor na ovo pitanje - važno mi je oboje.

Koji je najbolji modni savjet koji si dobila ili pročitala i koji rado daješ i drugima?

“Po odjeći te dočekuju, a po pameti se opraštaju s tobom.” To je ukratko moja filozofija, i modna i životna. Odjeća vam ne može nadomjestiti karakter i stav. Možete biti odjeveni najbolje na svijetu, ali ako ste nekulturni, neobzirni, nemate poštovanja prema drugima i ne znate komunicirati - nikakve koristi od te odjeće nemate. 

Kada vidiš neku kombinaciju u javnosti koja te oduševi - koje su tri stvari koje prve primijetiš i zašto?

Prvo što primijetim je način na koji netko nosi odjeću, stav i energiju te osobe - odjeća sama po sebi tu nije toliko bitna. Ima situacija kada gradom prođe žena u trapericama i bijeloj majici i nosi to fenomenalno, pršti od pozitive i nekog ‘nije me briga’ stava, zadovoljna je samom sobom i samim time neodoljiva što god da imala na sebi. S druge strane, ima ljudi koji se jako trude upadljivo se obući, ali to nisu oni, to je njihov oklop, neka vrsta maske. Ta neautentičnost se osjeti. A ima i onih, vrlo rijetkih, i ti su mi najdraži, koji su potpuno i autentično svoji na nevjerojatno kreativne načine koji možda nisu moj estetski cup of tea, ali me oduševljavaju svojom beskompromisnošću. Svoji su u svakom segmentu i ne podilaze ukusu mase. Furaju svoj film i to mi je sjajno!

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Pixsell/Sandra Šimunović Foto: Pixsell/Sandra Šimunović

Na što si od modnih dodatka posebno slaba, a na što si spremna potrošiti najviše?

Najviše potrošim upravo na ono na što sam posebno slaba - cipele, torbe i šešire. Danas rijetko tko nosi šešire, ali to je moja tiha patnja - od malih tokica, fascinatora i turbana do onih dramatičnih šešira s ogromnim obodima - sve ih obožavam! Jednom su mi rekli “Ti bi i kokoš stavila na glavu! Skupa s jajima!”, i što je najgore, nisu puno pogriješili…

I za kraj - možeš li izdvojiti najdraže komade iz svoje garderobe - 3 koja si sama sašila i 3 koja si kupila?

Kaput u glokn od zlatnog pliša, dekonstruirani crni frak s jednim rukavom i ljetno odijelo od sivog lana protkanog zlatnim nitima. To su mi najdraži komadi koje sam si sašila. A od kupljenih, najdraža mi je moja bunda od činčile (ako se to smije javno reći), crni Kobali cloche šešir i moj donji veš.