Moda 15. kolovoza 2013.

Dubravka Vrgoč: "Najčešće kupujem na putovanjima"

Goran Jakuš/Pixsell.
1/7

Ove je definitivno njezina godina! Dubravka Vrgoč ove je godine dobila nekoliko značajnih nagrada. Najprije je krajem svibnja primila Nagradu grada Zagreba, kao znak javnog priznanja za osobite uspjehe, ostvarenja i zasluge u radu, da bi je krajem lipnja predsjednik RH odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu i njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta. Početkom srpnja uslijedila je i nagrada za Ženu godine u organizaciji časopisa Zaposlena pod pokroviteljstvom Ureda Vlade RH za ravnopravnost spolova.

Čim smo Dubravka i ja sjele za stol raditi ovaj intervju ispričala mi je anegdotu iz Portugala gdje su gostovali samo dva dana nakon što je proglašena za Ženu godine. U hotelu, za doručkom prišla joj je šefica sale i povikala: “Ja vas znam, vi ste Žena godine!” Naime, gospođa je Hrvatica, a preko interneta prati vijesti iz Hrvatske. Vidjela je Dubravkino ime na recepciji, pa joj je odlučila prići i čestitati.

S Dubravkom svi razgovaraju o njezinim poslovnim kazališnim uspjesima, nagradama koje dobiva ona, ali i ZeKaeM, i genijalnom Festivalu svjetskog kazališta koji je osnovala zajedno s Ivicom Buljanom. Zbog toga sam odlučila započeti intervju s nekim ležernijim temama poput putovanja i mode, o kojima Dubravka gotovo nikada ne priča u intervjuima. Iako, naravno da Festival svjetskog kazališta, koji počinje u rujnu, nismo mogle, niti htjele zaobići u ovom razgovoru, kao ni planove za jesen u Zagrebačkom kazalištu mladih.

 | Autor: Hrvoje Serdar Hrvoje Serdar Često poslovno putujete, gotovo tjedno. Na koji način se pakirate, imate li neki poseban ritual?

Nekada sam se pakirala na način da sam smatrala da mi treba mnogo stvari, no kako zadnjih godina putujem vrlo često, naučila sam svesti svoj kofer na što manje stvari da bude što lakši i da može sa mnom u avion tako da ne moram čekati prtljagu. To mi omogućuje da ravno s aerodroma odem na mjesto sastanka, ali i da se što prije vratim doma. Nosim praktičnu odjeću koja mi treba, a pakiram se najčešće ujutro prije puta i u tome sam već vješta i brza. Također, s vremenom sam naučila ne zaboravljati stvari i uzeti točno ono što mi treba. Ta neka radost putovanja, spremanja, uzbuđenja i sve ostalo što putovanje podrazumijeva, nažalost, kod mene više ne postoji. A zapravo sam nekada jako voljela putovanja.

Puno ste proputovali i privatno i poslovno. Koje biste destinacije izdvojili kao najdraže?

Postoje destinacije koje volim, poput velikih gradova. Zadnji koji sam otkrila je St. Petersburg, koji je zaista predivan. No, jedno od najljepših mjesta koje sam ikada posjetila je svakako Kostarika. Kostariku je teško opisati. Gostovali smo tamo s predstavom Zagrebački pentagram prije dvije godine, ali smo imali i dosta slobodnog vremena. Potpuno su me fascinirale te njihove kišne šume. Kostarika je zemlja koja ima 250 nacionalnih parkova, sva je zelena i djeluje poput velikog sanatorija. Najljepši dio našeg boravka bio je odlazak u karipski dio, u malo mjesto 20-ak kilometara udaljeno od panamske granice gdje su plaže potpuno divlje, hoteli se nalaze uz cestu koja nije asfaltirana, a u restoranima možete jesti jastoga za samo pet dolara. U vrijeme kada smo mi tamo boravili (bio je ožujak) noć se brzo spušta i već u pet sati poslije podne je mrak. Gledati tamo zalazak sunca zbilja je fascinantno.
Druga destinacija koja me uzbudila jest Portugal. Tamo smo gostovali sa predstavom Žuta crta, i iskoristili smo slobodno vrijeme za izlet na Cabo da Roca. Radi se o stijeni koja predstavlja najzapadniju točku Europe. Dakle, to je mjesto odakle su u 16. stoljeću ljudi krenuli osvojiti svijet. Mi smo bili potpuno zapanjeni činjenicom da stojimo na tom mjestu jer da nije bilo tih ljudi mi bismo vjerojatno još uvijek vjerovali da je zemlja ploča. Zapravo me fascinira vizionarstvo tih ljudi koji su se žrtvovali, ne znajući kamo idu i gdje će stići. U današnjem vremenu kada vrijedi pravilo “neka susjedu ugine krava” ili “idemo potonuti u zajedničkoj nesreći”, jedan takav poduhvat djeluje doista fascinantno. Taj pustolovni duh, želja da se se negdje krene i da se nešto napravi vrijedni su divljenja, još i danas. To su zapravo dva prostora koja za mene imaju metafizičko značenje.

 | Autor: Goran Jakuš/Pixsell Goran Jakuš/Pixsell Koje destinacije koje niste posjetili, a željeli biste?

Ima dosta destinacija koje nisam posjetila, a željela bih. Od Afrike sam posjetila sam Egipat, pa bih voljela vidjeti i druge dijelove tog kontinenta. Općenito, ostali kontinenti su mi jako privlačni. Što se gradova tiče, apsolutno mi je najdraži New York. U njemu sam živjela osam mjeseci i čini mi se da je to grad u kojem bih uvijek mogla uvijek živjeti jer je to grad koji te motivira, povećava ti adrenalin i čini mogućim ono što u nekoj drugoj sredini ne bi bilo moguće. Problem s tim gradom je skupoća. Ne bih si mogla priuštiti živjeti u New Yorku onako kako bih željela.

Idemo s putovanja na modu. Imate li neki svoj stil odijevanja?

Nemam neki poseban stil koji volim, naprosto kupujem stvari koje mi se sviđaju. Nemam vremena slijediti trendove. No, rekla bih da imam neki autentičan stil, no to uopće drugima ne mora tako djelovati. 

 | Autor: Goran Jakuš/Pixsell Goran Jakuš/Pixsell Kupujete li češće u Zagrebu ili na putovanjima?

Češće na putovanjima, čini mi se to lakše pa i čak jeftinije. I zanimljivija mi je odjeća koju pronalazim izvan Hrvatske. Nađem uvijek nekih dva sata da budem slobodna i zapravo garderobu kupujem prema godišnjim dobima, planski, dakle, kupujem ono što mi treba. Ovdje mi se roba čini nekako preskupa, za ono što se nudi, precijenjena je.

Imali ste radno gotovo cijelo ljeto. Uskoro počinje Festival svjetskog kazališta. Koje ste nam predstave doveli ove godine u Zagreb?

Festival počinje 10. rujna s predstavom 'Smrt u Veneciji'. Ove će godine Festival trajati čak tri i pol tjedna, dakle, sve do 5. listopada. Predstave su vrlo zanimljive, različite su, a riječ je naravno o velikim redateljskim imenima. To su Christoph Marthaler koji je samo jednom bio u Hrvatskoj, zatim Ivo Van Hove čiji je 'Opening Night' oduševio zagrebačku publiku, Thomas Ostermeier sa 'Smrti u Veneciji', Pippo Delbono koji je prošle godine bio s predstavom koju je posvetio svojoj majci, ove godine dolazi sa odličnim koncertom o ljubavi. Zatim imamo englesku kazališnu grupu koja prelazi okvire tradicionalnog kazališta - Forced Entertainment. Oni čak komuniciraju s publikom o tome je li moguće u današnje vrijeme prepričati priču. I imamo još i mađarsku kazališnu grupu koja je jedna od najatraktivnijih u ovom dijelu Europe. Imamo zaista različit program. Mislim da će se pronaći nešto za svačiji ukus. Sve su to predstave koje se ne zaboravljaju lako.

 | Autor: Anto Magzan/Pixsell Anto Magzan/Pixsell A što nam pripremate za jesen u ZeKaeM-u?

Do kraja godine nas čekaju dvije predstave;  'Snajper' Damira Karakaša koja govori o postratnom vremenu, čini mi se izuzetno zanimljiva, Franka Perković je režira. Dolazi nam i gost iz Beograda Boris Liješević, mladi redatelj koji se zagrebačkoj publici predstavio sjajnom predstavom po tekstu Igora Štiksa 'Elijahova stolica'. On će raditi djelo norveškog pisca koji se zove Lu. Radi se o romanu koji ima dramsku formu, a govori o norveškoj obitelji koja dolazi na zimovanje kod njemačke obitelji. Tako na vidjelo dolaze sve frustracije i nerazumijevanje Nijemaca i Norvežana, koje kreću od 2. svjetskog rata do danas. Tu je još i ljubavna priča koja cijelu tu situaciju čini još težom i zapravo na rubu je tragikomedije. Do kraja godine dosta putujemo – 'Žuta crta' ide u Sarajevo, 'Galeb' ide u Nyitru, 'Leda' ide u Maribor, 'S druge strane' ide u Lille, a 'Bergmanove žene' gostuju u Provansi. Na samom početku sljedeće godine Oliver Frljić će režirati 'Hamleta', zatim nam dolazi u goste mladi redatelj iz Srbije, a čekaju nas još i autorski projekti: Renea Medvešeka, Bobe Jelčića, režija Ivice Buljana… Uglavnom još mnogo novih izazova.

Komentari 0