Prije nepunih godinu dana, na čelo Hine, došla je dugogodišnja novinarka Vjesnika i glasnogovornica HSU-a Branka Gabriela Valentić. Ova rođena Splićanka, zaljubljena u zagrebačku jesensku maglu, primila se vrlo zahtjevnog posla kako bi Hina postala ono što je već odavno trebala biti. Kako i kada se zarazila novinarstvom, pa nešto kasnije i PR-om, pričala mi je Branka, uz naravno neizostavno ćaskanje o modi i putovanjima, ali i strasti za čitanjem.
Rođena si u Njemačkoj, odrasla u Splitu, studirala u Zagrebu gdje i sada živiš. Osjećaš li se Zagrepčankom ili još uvijek Splićankom?
Osjećam se i Zagrepčankom i Splićankom i uopće nemam problem s tom svojom podvojenošću. Srce mi zaigra kad putujem u oba smjera. I na Klisu i u Lučkom. Volim splitski neobuzdani mentalitet, ali mi je draga i zagrebačka suzdržanost. Što sam starija, Split nekad osjećam prebučnim, a Zagreb dosadnim. Ipak, mislim da sam među rijetkim Dalmatincima koji vole maglu i zagrebačko jesensko sivilo. U Njemačkoj sam rođena pukim slučajem.
Studirala si kroatistiku… na kraju završila novinarstvo. Kada i kako je počela ljubav prema novinarstvu?
Apsolvirala sam kroatistiku i to će uvijek biti moja ljubav. Čitanje je možda jedna od mojih najvećih strasti. Novinarstvo je posve druga priča. Mislim da većina ljudi u novinarstvo uđe slučajno i inficira se. Tako se dogodilo i meni. Kolega s faksa je počeo raditi kao redaktor u jednom tjedniku i angažirao me kao suradnicu. Mislila sam da sam jako važna. Nažalost, danas je teško doživotno ostati inficiran novinarstvom. Puno je stvari koje vas od toga odvraćaju. Čar novinarstva je u uzbudljivosti i snu da nešto mijenjate. Iako je to rijetko tako. Ipak, volim svoje novinarske dane, posebno vrijeme u kojem sam pratila socijalne teme. Novinarstvo sam diplomirala naknadno uz djecu, posao i sve ostalo i moram priznati da to nije bilo osobito teško. Žao mi je što nisam smogla snage da diplomiram i kroatistiku, no i to se možda još dogodi.
Godinama si radila u Vjesniku. Kako pamtiš godine provedene tamo?
Šareno. Bilo je puno lijepog i puno teškog. Dnevno novinarstvo je najbrže i najnapornije u isto vrijeme. Vjesnik je bio svojevrsni relikt bivših vremena, ali tamo je u vrijeme mog rada još uvijek bilo ljudi od kojih se moglo učiti.
Iz novinarstva si otišla u odnose s javnošću i postala glasnogovornica Hrvatske stranke umirovljenika. Je li ti draže novinarstvo ili odnosi s javnošću?
U odnose s javnošću sam otišla silom prilika, iako nipošto ne mogu reći da mi je zbog toga žao. U Vjesniku je u jednom trenutku postalo neizdrživo, ali nećemo o politici. Uzela sam neku otpremninu i otišla na cestu. Imala sam sreću da sam u HSU radila s iznimno ugodnim ljudima, a i inače mislim da je podjela na svijetlu novinarsku i mračnu PR stranu – netočna i pretjerana. Prema mom mišljenju najbolji pr-ovci su upravo novinari jer odnosi s javnošću, ma što god tvrdili, nisu znanost nego čisti zanat.
Krajem prošle godine postala si ravnateljica Hine. S obzirom na to da se radi menadžerskoj funkciji, kako si se snašla u tom segmentu?
Jako sam se bojala jezika brojki. Danas se više ne bojim i najviše volim podvući crtu i reći – ovo je skupo, ovo nije. S brojkama je, naime, lijepo što su potpuno nedvosmislene. Nakon deset mjeseci mogu reći da sam zadovoljna. Proveli smo restrukturiranje, ubrzali smo emisiju vijesti, ljudi kažu da vlada dobra atmosfera. Čeka nas još jako puno posla, ali mu se veselimo. Hina je godinama bila nešto što nikada nije smjela biti, a danas se ubrzano mijenja i čast mi je što zajedno sa svojim kolegama iz Hine u tome sudjelujem.
Napisala si i knjigu “Dnevnik jedne mame” u kojoj pišeš o roditeljstvu. Kako su na to reagirale tvoje kćeri, Dora i Marta?
To je zbirka humorističnih crtica koju sam na nagovor kolega objavila kao knjigu. Cure su reagirale dobro, a tada su još bile djevojčice. Danas je moja starija kćer Dora udana žena, a mlađa Marta studentica druge godine kemije. Drago mi je što su im neke priče iz te knjige i danas smiješne. Mislim da mi nisu ništa zamjerile, a ako jesu – onda su bile dovoljno pristojne da mi to ne kažu.
U knjizi si napisala da nemaš vremena za hobije. Je li se to u međuvremnu promijenilo?
To mi se valjda činilo zgodno. Čovjek koji dobro rasporedi vrijeme, bez obzira na to koliko težak posao radi, uvijek može imati vremena za hobije. Mislim da sam tada u maloj djeci samo tražila izliku. Ipak, ni danas nemam osobitih hobija, ponekad hodam po Sljemenu, čitam, ako je to hobi, i imam psa koji, za razliku od djece nikada neće odrasti. Tako mi je hobi postao obveza, ali i sreća.
Voliš čitati. Koji su ti najdraži autori, naslovi? Koja, recimo tri, naslova ili autora bi izdvojila kao tebi životno značajne?
E, ovo je zbilja teško pitanje. Znam biti vrlo neselektivna, kad je o čitanju riječ, pa sam u stanju posegnuti za bilo čim. Mislim da u recentnoj književnosti ima puno, sve više dobrih autora. Ipak, moja posljednja velika ljubav je Johnatan Franzen. Volim tu njegovu jednostavnu rečenicu i frapantnu iskrenost bez pretencioznosti.
Putuješ li mnogo zbog posla?
Dosta putujem i mislim da su putovanja važan dio života koji uistinu mijenja kut gledanja na sve ostale stvari. Žao mi je kad vidim ljude koji imaju puno novca, a ne troše ga na putovanja nego, recimo, na bazene i botokse. Mislim da je ovo puno vrednije i važnije.
U poslu kojim se baviš, važna je i poruka koju šalješ svojim načinom i stilom odijevanja. Koliko misliš je to zaista važno?
Ne mislim da odjeća čini čovjeka ali je sigurno da o njemu puno govori. Ne mogu reći da mi je to nevažno, ali sam u stanju šetati s psom u pidžami i jakni, ako se tako osjećam. Pokušavam izgledati uredno i pristojno, nisam maštovita u bojama i dezenima, radije se držim provjerenog. Omiljena boja mi je siva, što, vjerojatno dosta govori o mom odjevnom ziheraštvu.
U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.