Ante Vrban. Arhitekt. Mlad, a već dugo uspješan poslovni čovjek. Da je pametan i radišan valjda ne moram pisati jer se uspjeh ne događa sam po sebi, a pogotovo ne glupima i lijenima. Direktor i vlasnik ONIX grupe koja ostvaruje moćne projekte na svim kontinentima po svijetu. Sin. Brat pokojnog vrlo uspješnog hrvatskog make up artiste Tome Vrbana. Prijatelj. Zgodan. Kreativan. Inspirativan. Mogla bih još, ali hajdemo krenuti od inspiracije koja zapravo uz kreativnost pokreće sve.
Kad priča o arhitekturi i o poslu, o svojim projektima, ne podiže i ne spušta strastveno glas kao već kao da se stalno kontrolira, ali iz riječi kojima opisuje što radi sve vam je jasno.
Nekadašnjeg klinca s Vrbika upravo je strast i želja za time da bude majstor igre vodila prema vrhu, prema tome da bude najbolji u onome što radi, što mu je govorila još njegova baka. Pod utjecajem jakih žena, bake i nadasve mame koja je u općeprihvaćenom rječniku opisa sposobnih pripadnica nježnijeg spola žena, majka, kraljica, oblikovao se u čovjeka koji zna što želi i koji nema dvojbi o sebi.
„Da mislim kako imam neki minus odmah bih ga ispravio“, kaže za sebe, a takav stav očekuje i od onih koji s njim surađuju. Općenito ne voli greške i gleda da se isprave odmah. Nema čekanja, to je za njega propast. - ispraviti odmah na bolje i krenuti dalje. „Čovjek koji ne kontrolira stvari koje može kontrolirati i koji ne upravlja stvarima na područjima na kojima se može upravljati je po meni budala“. Skromno bih nadodala, i ne tako rijetka pojava homo sapiensa kod nas. Takav stav je jedan od razloga da je uspio još za vrijeme faksa ostvariti 50 projekata s velikim klijentima, dakle u vrijeme kad većina omladinaca za uspjeh broji položene ispite i jedan od većih problema im je da li su roditelji napunili frižider, on je već bio spreman za život. I punio je svoj frižider i frižidere obitelji ljudi koji su radili za njega.
A nije ih malo. Brojka suradnika varira i na nekim projektima je riječ čak o par stotina ljudi. Ima suradnika koji su s njim od samog početka, a ima i klijenata iz tih ranijih dana koje pamti upravo po tome što su mu dali priliku. I to je po meni odlika velikih. Sve klijente jednako cijeni i ne zanima ga kako su zaradili svoj novac niti što pričaju o njima. Inače klijenti su ti koji više inzistiraju na nekom prijateljskom zbližavanju jer Ante kaže da je već sam njegov posao dovoljno intiman. Kako i ne bi bio kad ljudima radi domove, prostore u kojima se ljube i prepiru, spavaju i stvaraju, prostore u kojima se odvija život. Što može biti intimnije?
Ne zazire od naziva control freak jer priznaje da to i je i da voli biti spreman. Otkako zna za sebe voli biti spreman. Za sve i uvijek. „Priznajem da sa mnom nije uvijek lako, ali pravila su mi uvijek ista i lakše je onima koji imaju isti modus operandi kao ja“. Vrijeme je doista suho zlato i zato se trudi da je svakim danom sve bolji, a to očekuje i od ostalih. Nije od onih koji ne daju šansu mlađima, dapače, ali očekuje od njih da se trude i da daju najbolje i najviše od sebe. Njegova pravila su jasna, a jedna od važnih stvari koje ga tjeraju dalje je i činjenica da smatra kako se kriteriji nikada ne smiju spojiti s realnošću jer u tom slučaju nestaje motivacija.
„Naime, ako želiš samo prosjek dostići ćeš razinu ispod njega, a tek ako želiš najbolje biti ćeš dovoljno dobar“. Generalno je podijelio ljude u tri grupe – one koji grade, - one koji uništavaju i – one koji stoje sa strane. Ove zadnje smatra najgorima jer ama baš ništa ne rade osim što samo kritiziraju, a sebe smatra čovjekom koji je daleko od njih. Davno je odlučio ostaviti svoj trag i do sada je ostavio u ovih 34 godina par stotina tragova u arhitekturi kojima nema kraja. Jer nema granica u ostvarivanju sebe. Jer ima sve – talent i bazu koju mu je dala kraljica mama. Koja je uz to sigurno postavila i visoke kriterije za buduću princezu u Antinom životu ali se u to apsolutno ne miješa i glavni „kriterij“ kraljice majke je da Ante bude sretan.
Ne želi pričati o imenima djevojaka s kojima izlazi, ali po svemu on je utjelovljena matrica željenog zeta svake majke i kavalir o kojem sanjaju žene s vizijom pametnog, sposobnog, uspješnog i lijepog muža. Ante je po tom pitanju čovjek za u okvir najljepše fotografije. Educiran školom i životnim iskustvom, s manirama iz obitelji koja je imala i znala što reći i što mu prenijeti te ga bezrezervno poduprla kad je shvatio što želi te krenuo osvajati svijet. Može komunicirati na 4 svjetska jezika i zaplesati na bilo kojem gala balu. Lijep i uglađenih manira. Sjedeći opušteno nasuprot mene ispuhne dim i sa smiješkom mi kaže: „Žene zapravo ne znaju što da očekuju od mene“ pa u želji da ostave dojam, često dođe do „nazovimototako“ interesantnih situacija.
Tako se npr. desilo da se u želji da ga zadivi, djevojka odjenula u večernju toaletu sa štiklama za šetnju Zrinjevcem uz Zeusa, obožavanog četveronožnog prijatelja koji mu je vjeran u stopu i onaj kojem se raduje kada se vraća doma.
Ali, kad spojite kreativca i gentlemena, to čak ni u takvim prilikama nije čudna i nerješiva situacija. Uvijek postoji rješenje – Ante je imao spremne varijante - ili će prepustiti dami mjesto da dominira i bude zvijezda večeri pa samo promijeniti šetnju parkom s odlaskom u Esplanadu ili će skoknuti kući da se presvuče te uskladi styling s njom. Na kraju je možda jednostavno iskoristio taj njezin styling za igrice u četiri oka i između četiri zida svoga doma kad se mašta oslobodila i krenula u drugom pravcu, ali o tome govori jako diskretno i uvijek na način koji ne narušava njegov status gentlemana.
Na pitanje o tome kakva je slika njegove idealne žene nema izravan odgovor po čemu mi je opet blizu jer mi možemo znati što želimo, ali tu je točka. Dalje nastupa sudbina. U opisu definitivno mora biti pametna žena sa svojim šarmantnim manama, ali koja ima svoj život i svoj sadržaj, koja razmišlja svojom glavom i ne očekuje od njega da sve rade zajedno, koja će mu davati dovoljno prostora i koja će znati uživati s njim i u tišini. Ljubav, kaže Ante, nije kompromis. Ljubav je početak i kraj i to nikad ne zvuči klišejski jer dok to izgovaramo i/ili pišemo osjetimo značenje toga.
Kad stoji uspravno s rukama u džepovima podsjeća me na voljenog Tomu, njegovog jedinog brata, a mog dragog prijatelja koji me je šminkao čak i u danima bolesti. Mi smo isto dijelili emociju, međuljudsku i profesionalnu. Sjećam se svakog seta na kojem smo surađivali, a Ante svakog trenutka kojim je bio blagoslovljen jer je imao takvog brata. O Tomi govori sabrano i s puno ljubavi. Otvoreno mi kaže: „Vrijeme ništa ne briše, nego se s vremenom samo naučiš živjeti s još jednim vagonom, kompozicija postaje teža pa da bih i dalje mogao tako raditi kao što radim morao sam uprijeti dodatne konjske snage“. Zanima me koliko je to konjskih snaga potrebno da usprkos životu u kojem je razapet među kontinentima i dolascima u voljenu domovinu stigne imati vremena i za prijatelje. „Uvijek imam vremena za ljude koje volim, ali moj krug ljudi je mali, it's almost a dot“, nastavlja kroz smiješak.
Na pitanje o najdražem mu prostoru u stanu ili kući kaže da se na želi ograničiti samo na nešto, ali najdraža su mu vrata njegovog doma u kojem je unutra sve kako on želi i gdje želi. Voli velike boravke jer je to i mjesto u kojem se najviše zadržava/mo. Iako klijentima pruža luksuz kojeg si ponekad teško čak i zamišljamo, iako nema toga što se po njemu ne da napraviti, izraditi, nabaviti jer vrata su mu širom svijeta otvorena za sve, iako voli svijetlo,kvalitetne materijale, tkanine. Bez problema kaže da je ipak najvažnija želja klijenta i da se njoj udovolji. „Mislim da crvena boja najbolje izgleda na ženskim usnama i na Ferrariju, ali ako si klijent želi crveno dobit će najljepšu crvenu nijansu i bit će zadovoljan, a jedino zadovoljan klijent je pravo mjerilo uspjeha. Tada sam i ja sretan i zadovoljan.“
U okviru svoje buduće sreće i zadovoljstva za nekih deset godina, Ante vidi u svom životu obitelj s barem dvoje klinaca kojima bi volio pokazati čitav svijet i mnoga čudesa na njemu kao što je npr. Kineski zid te im objasniti koliko ljudi, koliko materijala i koliko truda i vremena je „ugrađeno“ u njega. Kreativan duh ne da mu mira pa je svaku svoju prekretnicu u životu obilježio i pisanjem. Obožava papir i miris papira na kojeg kad dobije inspiraciju rukom u trenu nacrta skice kuća i prostora koje uređuje i gradi. Za sada su u pretincu njegovog doma tri knjige od kojih će, možda kada dođe vrijeme, barem jednu objaviti kao nekakav priručnik o tome što sve jedan uporan individualac može ostvariti i kako ostaviti trag.
Tako se prazni i puni i tako ne želi zaboraviti stvari koje su ga definirale kroz život. Politika ga nikad nije zanimala, a da jest bio bi predsjednik. Dok ga slušam, primjećujem i vrlo ugodnu boju glasa kakva je super za radijske voditelje, ali Antine želje lete u drugim pravcima. Možda će sebi za dušu dizajnirati brod, možda otvoriti restoran (ali ne iz pobude da kuha u njemu), možda će kupiti tvornicu boja, možda postaviti izložbu svojih slika,, ako mu tijekom letova u avionima ubuduće postave umjesto ekrana slikarska platna i boje....Možda... jer to znači ako bude htio. Jer što želi to i ostvari.
Kad vidite sve ekstravagancije koje je u stanju napraviti svojim klijentima, pitate se kakve ga to ekstravagancije mogu zadovoljiti u privatnom životu. A zapravo je baš kontra. U smiraj dana nema problema s dvojbom gdje će navečer izaći. Ako mu se izlazi - izaći će, a u suprotnom će ga zadovoljiti jedna od tri knjige koje paralelno čita (zvuči mi poznato), ovisi o raspoloženju ili napraviti nešto po stanu, ispeći si jaje... Dakle, uživati u svom prostoru kojeg je uredio po svom ukusu i svojim mjerilima s pogledom na Zrinjevac.
Sa svojim vjernim Zeusom. I/ ili djevojkom....o kojoj opet nećemo znati ništa. Osim da je s nečim ipak uspjela zadobiti Antinu pažnju ili udovoljiti barem nekim od njegovih kriterija. Ne bih imala ništa protiv ni da me na izlazu s bala zaogrne bundom od krzna koju je isto sam dizajnirao i koja mi stoji kao salivena, a na povratku bi uživali u brzoj vožnji koju oboje volimo. Možda bi tamo popili i kap šampanjca koja bi prelila čašu - samo u smislu ispijene količine - jer Ante malo pije i loše podnosi alkohol ali izašli bi uspravno hodajući i sa manirama pristojnog ponašanja. Jer - uvjerena sam da bi se on složio - i to je područje koje možemo kontrolirati.
U galeriji detaljnije pogledaj fotografije...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.