Miss7 Blog 10. rujna 2020.

Znam da ništa ne znam: kako su drugi tako uvjereni u ispravnost svojih stavova o koroni?

Marko Grubišić.

I da želim ovih dana pisati o nečemu drugome osim o ludilu u kojemu živimo ne bih mogla (osim možda o influencerima, a ta mi je tema tako deplasirana da se ne mogu natjerati ni u Facebook rasprave o toj temi) jer sve nekako postaje manje važno u trenucima kada se pola mojih poznanika i prijatelja zaklinje u slobodu i svoja prava, a druga polovica u maske i strah koji ih je obuzeo po cijenu da zauvijek ostanu zatvoreni u svoja četiri zida.

Čitam danima njihove stavove, neke argumentirane znanstvenim istraživanjima, a neke potkrijepljene samo vlastitim iskustvom (moj prijatelj je imao koronu i ništa mu nije bilo) ili susjedovom „provjerenom“ pričom iz prve ruke (rekli su mi da će platiti pogreb ako kažem da mi je baba umrla od korone) i pitam se kako li ste samo tako svi uvjereni u ispravnost svojih stavova, kako li ste samo tako pametni? Općenito me u ovoj kakofonskoj razmjeni podataka i osobnih mišljenja fascinira ta samouvjerenost koja, oprostite mi, graniči sa samoljubivošću. Baš vi jedini znate pravu istinu, baš je vama sam Bog, Isus Krist i Duh sveti sletio na rame i šapnuo sve što trebate znati o virusu koji je na trenutak zaustavio, a zatim promijenio cijeli svijet. I dok se cijeli znanstveni i stručni svijet svakodnevno zapliće u različite teorije i podatke, jer znanost često nije jednoznačna, iako bi svi voljeli da postoji samo crno ili bijelo, baš vi znate da je sve prevara. Ili, baš vi ste uvjereni da nas samo maske mogu spasiti od izgledne smrti. Toliko svi čvrsto drže svoje pozicije da i krivi pogled da ne kažem kašalj izaziva potpunu pomutnju među najboljim prijateljima, bračnim drugovima, braćom i sestrama. Kad je kod nas krenulo cijelo Covid ludilo tamo negdje u ožujku, krenule su i prve teorije: virus je stvoren umjetno u Kini te su slike iz Wuhana lažne te možeš se zaraziti preko namirnica iz trgovine (sjećate li se kad smo prali svaku namirnicu iz trgovine u soda birkaboni?).

Onda smo veličali Stožer kao da su nadljudska bića a ne obični ljudi, gledali krivo trkače na cesti jer oni najviše šire zarazu, obitelji s malom djecom koja se igraju u parku bile su glavni neprijatelji društva i boljitka, a ljude koji su osporavali lockdown proglašavali smo luđacima i kockarima. Danas, šest mjeseci poslije, nismo puno pametniji oko svega, osim onih koji uvijek sve znaju i onih koji su sad otkrili kako je sve laž. Većina ozbiljnih znanstvenika i stručnjaka ne razbacuje se više s prognozama i novim saznanjima. Svatko iole medicinski potkovan suzdržava se od komentara i čeka nova saznanja. To je, naravno, dovelo do kakofonije Facebook „stručnjaka“ i dalo prostora raznim šarlatanima da likuju i proglašavaju znanstvenike lažnim prorocima. Informacije su danas dostupne svima, ali racionalno razmišljanje očito nije. Posve mi je jasno da su ljudi osjetljivi, da ostaju bez posla, da im je „nova stvarnost“ naopačke okrenula život, da su novi strahovi i psihoze postale neizdržive, da se optužuju mediji i političari za veliku urotu protiv običnog puka, ali zar je tako teško na trenutak zastati i priznati da zapravo i šest mjeseci poslije ne znamo puno više nego na početku? Reći da nešto ne znate postala je najgora uvreda umjesto najracionalniji odgovor. Ako treba, osudite me, ali evo, s punom odgovornošću tvrdim: "Ja znam da ništa ne znam."

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0