Žalosno je što se slučaj školske kuhinje prelomio na dječjim leđima, ali jednom treba reći dosta

Ravnateljica jedne osnovne škole u karlovačkoj županiji završila je na stupu srama jer je odbila učenicima dati obrok i četvero djeca ostalo je gladno.
Morali su sjediti i gledati svoje prijatelje iz razreda kako jedu jer ravnateljica je „zatvorila pipu“.
Prijavljena je županijskom uredu, pravobraniteljici za djecu i saborskom zastupniku Kajtaziju jer je četvero gladnih prvašića romske manjine.
Ne znam čemu se taj manjinski detalj provukao kroz vijesti jer djeca su djeca i trebala bi biti potpuno lišena svih vjerskih, manjinskih, svjetonazorskih i bilo kakvih drugih konotacija.
Djeca su djeca.
Za prijavu na razne adrese pobrinula se majka jedne od učenice koja je tog dana svoj obrok dobila.
Ne samo da je dobila, nego ga je i željela podijeliti sa svojim prijateljima iz razreda, ali joj je to bilo zabranjeno. Nisam uspio shvatiti tko je dao zabranu.
Ravnateljica ili učiteljica, ali da je je bilo pretjerano – bilo je i to se ne radi.
Nije ispravno i ovaj potez ne odobravam. Jednostavno, nije ispravno – nije ok.
Ravnateljica je završila u gotovo svim medijima, a količina „ljubavi“ kojom su ravnateljicu nahranili brojni gledatelji, čitatelji, bacači hejta, dežurni dušebrižnici je prevelika.

Većina onih koji su doslovno sasuli gomilu mržnje na ravnateljicu kao da ne znaju čitati s razumijevanjem i nisu ni pokušali razumjeti čitav kontekst jer najlakše je nekoga bezobrazno uvrijediti i otići dalje. Bez okretanja i bez razmišljanja. I to me uvijek izbaci iz takta. Neće mi biti jasna ta ljudska potreba da se po nekom „virtualno poseru“, ali živimo u takvo vrijeme kad je to moguće i besmisleno je boriti se protiv toga.
Breme modernog doba s kojim se moramo nositi, ali prije nego što se virtualno olakšaš na nekog – razmisli jesi li shvatio cijelu priču.

Ova s uskraćivanjem hrane nije toliko kompleksna.
Jedino lijepo po mom mišljenju u cijeloj ovoj priči je dijete koje je svoju užinu željelo podijeliti s prijateljima kojima je hrana bila uskraćena. To dijete je dijete majke koje je na nekoliko adresa prijavilo ravnateljicu.
Dijete je u ovom slučaju pokazalo kako ima razvijenu empatiju i to je nešto na što majka može biti izuzetno ponosna jer je napravila dobar posao što se tiče odgoja.
U istom tom duhu odgajam i svoju djecu jer empatija je nešto što nam u društvu kronično nedostaje.
Nažalost.
Svaka čast majci na odgoju djeteta jer kad curica od sedam godina postupi upravo na ovakav način je nešto čemu bi trebali težiti i mnogi odrasli. Ovo je lijepi dio ove priče.

Mogu razumjeti i majku koja je bila ljuta što njezinom djetetu nije bilo dozvoljeno da podijeli svoju užinu s prijateljima. Ona je svoju užinu platila i ne bi trebao nitko imati pravo utjecati, a kamoli braniti hoće li ona svoju užinu pojesti sama ili podijeliti s prijateljima. U ovom segmentu i ja bih popizdio; da mi dijete dođe iz škole i kaže kako joj je učiteljica zabranila da podijeli svoj obrok s prijateljima koji nisu imali ništa za jesti.

S jednom jedinom zabranom srušila je cijeli koncept i sav trud moralnih načela, lijepog ponašanja, empatije koju su roditelji ugradili u ovu malu sedmogodišnjakinju finih manira. Tvoja roditeljska nastojanja da odgojiš svoje dijete na najbolji mogući način u trenutku sruši učiteljica. Ili ravnateljica. Nebitno.
Netko tko ne bi smio reagirati na ovakav način.
To je izravna pljuska tvom odgoju. Ne – to se ne radi.
Vrlo vjerojatno bih i ja ljutito otišao u školu i obavio razgovor s učiteljicom i ravnateljicom.
Prijava ravnateljice na nekoliko adresa – po mom mišljenju pretjerano jer medalja uvijek ima dvije strane.

Kao što sam spomenuo, uvijek treba gledati širu sliku i prema informacijama, obitelj čija su djeca ostala bez gableca, od početka školske godine niti jedan mjesec nisu podmirili svoje obveze za školsku kuhinju.
O čemu mi pričamo – pa ne možeš ne plaćati školsku kuhinju čitavu školsku godinu i gurati glavu u pijesak kao da se to tebe ne tiče.
Ravnateljica je po meni postupila ispravno – zatvorila je pipu jer jednom treba reći dosta.
Ako ništa drugo, zbog svih ostalih koji plaćaju redovito.

Djeca su ovdje nažalost najmanje kriva i ispala su žrtve. Na njihovim leđima se prelomilo. I ova čiji roditelji plaćaju redovito i ova čiji roditelji jednostavno „zaborave“.
Što bi bilo kad bi svi ili većina jednostavno odlučili prestati plaćati školsku kuhinju. Rade to neki drugi pa možemo i mi ostali. Ajmo, možemo.
Kako bi reagirali roditelji koji uredno plaćaju školsku kuhinju kad bi njihova djeca došla iz škole i rekla kako danas nisu jeli u školi jer je učiteljica rekla kako škola nema novaca za hranu.
Ravnateljica bi opet bila kriva, a roditelji bi i u slučaju ovog scenarija bili opravdano ljuti.
Jer oni su školsku kuhinju platili, a njihova djeca ostala su gladna.
I eto opet ravnateljice u novinama.

Treba se staviti i u kožu ravnateljice jer ima odgovornost prema funkcioniranju školske kuhinje koja se u većini slučajeva dobrim dijelom i financira upravo iz tih roditeljskih uplata. Ima odgovornost prema svoj ostaloj djeci kojoj nešto treba staviti na stol, a to je teško ako je školski hladnjak prazan.
Vjerujem kako ravnateljica nije čekala gotovo pa kraj nastavne godine da riješi dužnike te da ova „dužnička saga“ traje već duže vrijeme, ali jednom treba reći dosta.
Nimalo ne odobravam to što nisu dozvolili učenici da podijeli svoju hranu s prijateljima, ali umjesto da se napada ravnateljicu, nitko ne postavlja pitanje gdje je zapelo s roditeljske strane.

Gledam na to isključivo kao roditelj jer i sam imam dvije školarke. Jednom smo zaboravili platiti školsku kuhinju. Ne namjerno već je mala izgubila uplatnicu ili nam je zaboravila dati. Nebitno – uglavnom, nismo platili.
Na to nas je podsjetila opomena pred ovrhu koja je u nekom trenutku stigla. Poslije nam se to nije više dogodilo.
Nije mi jasan roditeljski sklop u glavi. Znaš da ti djeca idu u školu i da se tamo hrane, a isto tako znaš da to trebaš i platiti. Vrlo vjerojatno te iz škole netko sigurno nekoliko puta podsjetio na dugovanje. Računovodstvo, razrednica, ravnateljica. Opomena pred ovrhu.

Ne mogu shvatiti da kao roditelj možeš staviti „ignore“ na takve stvari.
Budući da su u ovom slučaju roditelji „dužni“ za školsku kuhinju, onda nisu oslobođeni plaćanja po imovinskom cenzusu. Ako si već i u nekom financijskom problemu, teškoj trenutnoj situaciji – i to je za ljude.
Nikome nije lako i događa se, ali onda odeš do škole, objasniš kakva je situacija i pokušaš naći neko rješenje.
Odgodu, oprost, na rate. Bilo što. Uostalom, nije riječ o milijunima.
Napraviš nešto. Ne ignoriraš.

Možeš jedno vrijeme, ali sve dođe na svoje. Uostalom, kud bi došli ako bi se svi prebacili na „ignore“ način razmišljanja.
Ajmo onda svi ne plaćati rate kredita, račune za struju, vodu, plin, dječji vrtić, školsku kuhinju.
Vjerujem da banka ne bi imala razumijevanja i kako bi moje ignoriranje dospjelih rata problem možda samo djelomično odgodilo. Zbog neplaćenih računa završiš na cesti.
Na to si pristao i potpisao.
Solemnizirao.
Ljudi iz elektre ili vodovoda bi nakon mjesec-dva došli i bez puno rasprave isključili struju i vodu. Zatvorili pipu.
Dokle god si u igri, pravila igre moraš poštivati i tu sva rasprava započinje i prestaje.
Ova priča sa školskom kuhinjom nije ništa drugačija.
Ravnateljica je po meni samo u jednom dijelu pogrešno reagirala, kad je zabranila djevojčici da podijeli svoju užinu. I da - žalosno je što se prelomilo na djeci jer djeca nisu ništa kriva.
Na djecu smo svi slabi i osjetljivi.
Ja pogotovo jer ih imam troje i hiper sam osjetljiv na sve što je povezano s djecom, ali pogledajmo širu sliku i nazovimo stvari pravim imenom.
Puno veću odgovornost snose roditelji jer nisu smjeli dopustiti da do ovog dođe. I točka.
Guranje glave u pijesak i ignoriranje u ovom slučaju ne rješava problem.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva