Miss7 Blog 05. ožujka 2021.

Više nego ikad trebamo voljeti svoje najmilije, jer jednom kad odu, otišli su zauvijek

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Tužna su ovo vremena, ljudi odlaze jedan za drugim, nepoznati i neznani, ali i oni poznati i popularni, važni naoko svima, ali ponekad zapravo, važni samo svojima. Nekima se priredi malo veći sprovod, većina ih se ipak drži reda, neki se bune, neki šute, ali u konačnici, svi su sad u 2 puta 4 metra, u miru, mraku i tišini i teško da je itko od njih zavapio iz rake velečasnom, 'nema šanse da umrem ako ne dovedete još njih 50'. Ako se ikad smatralo da broj ljudi na sprovodu znači koliko je preminuli bio bitan i voljen, onda će se mnogi složiti da je panonski mornar trebao imati tisuću puta veći pogreb od onog koji je neki dan priređen uz 300 instant covid redara na zagrebačkom Mirogoju.   

No, tko će se zapravo usuditi mjeriti nečiju smrt s boli koju je ostavio u nasljeđe. 

Nitko. 

Jer kad malo bolje razmisli, svak će povući svoje riječi i pokojniku dostojanstveno dati prostora da ga smjeste na počivalište, a onima koji ostaju iza njega, pa makar samo i jednoj osobi, dat će mira u njegovoj samoći s vlastitim mislima na pokojnika, jer možda je upravo ta osoba sin ili kćer onoga koji je otišao. Naredalo se toga dosta zadnje vrijeme, sve godište četrdeset, pedeset i neko, poznati i popularni u svojim svjetovima, svi su oni nepovratno otišli sa scene obilježivši generacije svojim radom. Neki će tumačiti odlazak većim ili manjim, pripisivati im ili oduzimati zasluge, doći ili izbjeći sprovod, no ono gdje bi crta morala ostati podvučena, jest poštivanje onih koji su ostali. Njihov je gubitak nemjerljiv, a uplitanje politike, odvjetnika, procesa, zamjerki i primjedbi valjda može malo pričekati. 

Smrt razumiju samo oni koji su nekog bliskog izgubili. Smrt je proces koji traje dok ga prihvatiš i naučiš s njim živjeti. Veliki su oni ljudi koji u gubitku uspiju naći utjehu. 

Bilo je ljeto, 2014., vrućina neviđena, Zagreb se već ispraznio. Sjedili smo za stolom, sestra, otac, mama, baka i ja. U obiteljskoj kući, u središtu grada, kvalitetno izgrađenoj šezdeset i neke, bez papira nadograđenoj osamdeset i neke. Stari je volio krivine, u svakom pogledu, legalizaciju smo platile godinama kasnije. Otac je sjedio na čelu stola, jeo pečene tikivce, imao je dobar tek i bio stalno žedan. U licu je već bio žut, jako žut, s ljubičastim podočnjacima i upalim očima, makar je spavao i dan i noć. Mobitel mu je često zvonio, ali rijetko se javljao. Na pitanje kako si, odgovarao je dobro, vidimo se uskoro, vraćam se na posao. Odgledao je utakmicu, legao u krevet, zaklopio oči, znajući da je stvarno gotovo. Karcinom je bio svugdje.

Iako ništa nije rekao, na licu mu je sve pisalo. 

Sjedila sam na fotelji pored, nisam znala što bih rekla. Trebala sam iskoristiti 15 minuta koliko je ostalo prije nego zaspi jer umor je, pod zadnje, činio svoje.

Bilo mi je neugodno, pravili smo se oboje da se ne događa ništa. Nismo htjeli da izgleda kao oproštaj. 

Pitala sam ga nešto sladunjavo, tipa, koji ti je trenutak bio najsretniji u životu, umjesto kako stoji Dinamo u ligi i dok sam smišljala brže bolje nešto drugo, on je odgovorio, dan kad si se ti rodila. 

Bila sam prvo dijete, bila je to velika radost. 

Nisam odgovorila, a on je polako zatvarao oči. Spavalo mu se, a u svom je stilu je dodao da ima nešto na što je najponosniji, a to sigurno nisam ja, nego moja sestra. Oboje smo se nasmijali i ako se ne varam, bio je to naš zadnji razgovor. 

Umro je sutradan ujutro, u kolima hitne pomoći, na putu do bolnice. Oživljavali su ga, ali bezuspješno. Ostavila sam ga na obdukciji i krenula kući s glasno upaljenom glazbom. Imao je grandiozan sprovod, teatralan kakav je i sam bio, pokrile smo ga sa stotinama divljih ruža, svirali su mu tamburaši Djevojku iz grada. Napisala sam govor, u masi se čuo plač, ja sam plakala dok sam pisala.  Bila je to posljednja predstava za njega, govorio je da se cirkus nastavlja.  

Devet mjeseci kasnije, sjedila sam u na poslu i razgovarala s mamom na telefon. Pričala je tiho, promuklo, pospano i umorno. Rekla sam da ću doći čim završim, a ona je odgovorila samo kratko, dobro dijete, ako budeš mogla, dođi. 

U Klenovnik sam krenula kasno popodne. Jasna, moja najbolja prijateljica, krenula je sa mnom. Mama ju je silno voljela, a Jasna je imala živaca slušati je satima. Mama je često ponavljala priče vraćajući tako osjećaj mladosti i sreće. Bio je sunčan jesenski dan, na poljima uz cestu raslo je cvijeće. Jasna je nabrala buket. 

U starom dvorcu Klenovnik čula se tišina, vrijeme posjeta već je bilo prošlo. Bolničar je pokazao put do mamine sobe, na drugom katu, na kraju hodnika. Na lijevom krevetu ležala je starija žena, mršava, sitna, ispijenog lica i loše obojene crvene kose. Sličila je mojoj mami, ali u tom bijednom državnom stacionaru za oboljele od karcinoma pluća sve su žene nalikovale jedna na drugu. Desni je bio prazan, bez posteljine.

Mama, kako si? – pitala sam.

- Dobro.

Podigla se onako mršava i žilava na krevet i zagledala tupo prema meni. Nije izgledala kao moja mama.

Joj, ispričavam se, tražim mamu, rekli su mi soba 3. 

- Ovo je soba 3, ali samo sam ja ovdje – rekla je žena i stavila naočale. Shvatila je da joj nisam kćer. 

- Kako se zove mama? 

Gordana.

- Gordana?

Da.

- Mislite na gospođu koja je jučer zaprimljena?

- Da

- Odnijeli su je. Umrla je prije sat vremena.

Nisam više čula što je dalje rekla i je li išta rekla, čini mi se da se rasplakala. Naslonila sam se na zid, počelo me gušiti u prsima, ruke su mi bile potpuno hladne i nisam se mogla pomaknuti.

Mama je u Klenovnik stigla dan ranije. Dovezli su je iz bolnice Jordanovac gdje je bila zaprimljena tri tjedna prije toga. Jako je kašljala, ali mama je uvijek kašljala. A ako malo bolje razmislite, sve mame uvijek kašlju, nekako čudno hmču i hropću, sopću i mumljaju, nije to ni do zdravlja, ni do godina, već više do uloge, mame tako odražavaju brigu, žurbu, nemir i strah za svoju djecu. U bolnicu je zaprimljena u četvrtom stadiju raka pluća. Ništa više nije moglo prolongirati smrt. Otišla je u roku od 20 dana.

Umrla je tiho, bez najave i pompe, u bijednoj ubožnici jer bolje ne postoji, sama, bez ikoga. Zadnji sam je put vidjela dva dana prije, u bolnici na Jordanovcu, sjedila sam na stolici pored nje, znala sam da je gotovo, ali nisam mogla priznati ni sebi ni njoj. Tražila sam je da mi pos stoti put kaže recept za knedle od šljiva i punjena teleća prsa. Ustajala sam nekoliko puta sa stolice da krenem na posao, a ona ko da je znala, govorila je, ajde, ostani još malo. Kad se sjetim zašto sam i zbog koga žurila, dođe mi da samoj sebi opalim šamar. 

Mamu smo ispratili uz makedonski zbor, prekrivenu crvenim gladiolama, napisala sam joj govor, među ljudima se čuo plač, a ja sam plakala dok sam pisala. 

Tri mjeseca kasnije umrla je i baka. Pokopani su svi u istoj grobnici, a ona crtica između njihovih godina rođenja i smrti, da parafraziram Balaševića, to je život. Ostao je najviše zapisan u nama dvjema, ali i u uspomenama drugih, kod nekih su one lijepe, kod drugih nisu, ne treba od mrtvih raditi svece jer to nikada nisu ni bili. Treba jedino imati na umu da njihova djeca, njihovom smrću, više nikad neće biti nečija djeca. Bili im roditelji poznati ili ne, nevažno je, svatko ima pravo na  tugovanje. Smrt je danas prisutna više nego ikad i trebala je svakoga naučiti poštovanju, dostojanstvu, istinskim vrijednostima i empatiji. Jednom kad netko ode, život se nepovratno mijenja, a sretni su samo oni koji to prepoznaju dok još njegovi najmiliji ne otputuju među anđele. Svijest o ljepoti trenutka je neprocjenjivo osobno bogatstvo.  

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

Komentari 0