Kad je krenuo ljetni život u Zagrebu, za kojim žudimo već gotovo dvije godine, moj se svakodnevni roditeljski život potpuno raspao. Svaki dan je novi događaj na kojem moraš biti, svaki dan je novi party na kojem želiš biti, svaki dan uleti novi posao koji ne smiješ propustiti. Sve što se nije događalo tokom zime, premjestilo se u posljednja dva tjedna lipnja i na srpanj. Pritom, vrtići počinju s ljetnom shemom, škole se zatvaraju, a temperature su takve da s djecom nemaš što tražiti vani prije 21.00 kad im je zapravo već vrijeme za spavanje.
Sjećam se, kad sam ja bila mala, da bi me roditelji sprašili na more s bakom valjda drugi dan kako je završila škola. I koliko god se radovala ljetu i praznicima, već za tjedan dana zvala bih mamu s pitanjem a kada ćete vi doći. Brat i ja znali smo satima sjediti na zidiću ispred kuće u kojoj smo ljetovali ne bismo li dočekali roditelje koji su nas posjećivali vikendom. Sjećanja na to iščekivanje Godota koji dolazi vikendom nakon sedam sati zavojite vožnje (bilo je to prije autoceste), toliko su mi ostala utkana u podsvijest da sam se zarekla da kad ja postanem majka, djeca bez mene neće nigdje. I onda je došlo ljeto 2021.
U potpunosti izgubljena između posla, umora i planova, baka se ponudila da djecu odvede nekoliko dana na more. Iscrpljeni roditelji objeručke prihvaćaju njezinu stvarno velikodušnu ponudu jer u pitanju nije jedno dijete već njih tri. Pakiramo kofere, igračke, lijekove, peraje i maske, trpamo u auto kao da idu na dva mjeseca, a ne na sedam dana i vozimo ih do destinacije na kojoj će biti bez nas prvi put u životu. Ok, nije da ih nismo nikad ostavljali baki, ali nikad tako dugo i nikad sve tri zajedno. I nikad samo zato da bismo se u miru posvetili poslu i tekućim obavezama.
I reći ću vam nešto što ćete u svijetu savršenih instagram majki rijetko čuti, uživali smo prvih nekoliko dana. Kuća je bila čista, uredna, nitko nije galamio, prolijevao, svađao se, preko dana ubijali smo se poslom, a navečer ako ne bismo izlazili, u miru smo gledali Netflix, HBO pa čak i nogomet. Prvi dan sam se ogledavala po kući u nevjerici u potrazi za dječjim tragovima, drugi dan sam se budila noću i u bunilu odlazila u njihovu sobu provjeriti jesu li pokrivene. A treći dan, treći dan sam samo ležala na kauču i osluškivala tišinu. Pomislila sam, a to je definicija onog pojma koji se posljednjih godina pojavljuje u medijima - staycation. U prijevodu, ostanak doma za vrijeme praznika i odmora. Nešto što roditeljima male djece uglavnom ne znači baš ništa, nama je odjednom postao način života.
No uvijek postoji kvaka 22. Sve što započne idilično ubrzo se pretvori u pakao. Prvo je krenulo s učestalim pozivima preko facetuna i whatssupa na kojima te djeca ili ignoriraju ili baš ne žele s tobom pričati. Ako baš i požele, onda se toliko unervoze da je baki jednostavnije kad ih ne zovemo. Bakini ushićeni pozivi kako su tvoje djevojčice proplivale bez leptirića baš kad tebe nema, a najmlađa roni kao velika, iako izazivaju sreću i ponos, stvaraju i žalac ljubomore i grižnje savjesti što propuštaš tako važne trenutke u njihovim životima.
Prelistavaš mobiteli i već satima zaljubljeno gledaš fotografije svoje dječice koju ne možeš u tom trenutku zagrliti. Onda počinju i rasprave, pa možda ih nismo trebali tako dugo ostavljati, možda bismo trebali po njih, možda bolje da su s nama na plus 39 na užarenom asfaltu. Nakon cjelodnevnih sastanaka, snimanja i montaža toliko umorni da nemamo snage ni za džin-tonik, glavom nam se mota samo jedno pitanje: „Ima li smisla sva ta utrka za poslom i novcem ako djeca nisu s tobom i ako propuštaš njihovo djetinjstvo pa makar i na deset dana?“.
Ne znam kako su nekadašnji gastarbajteri prevladavali taj jaz ali moderni roditelji uglavnom su rastrgani između želje za dobrobiti svojih mladunaca i želje za ostvarenjem izvan roditeljstva. I ta dva scenarija najčešće su u potpunoj diskrepanciji, dva paralelna pravca koja se dotiču samo u roditeljskim glavama. „Budi sretna da ih ima tko čuvati“, najčešće sliježu ramenima druge mame, a ja se ne mogu oteti dojmu da sam negdje pogriješila ako ne stižem i jedno i drugo.
I to je taj roditeljski apsurd na koji smo očito osuđeni, nikad do kraja zadovoljni životnim putem koji smo odabrali, nikad dovoljno odmorni, nikad u potpunosti sretni, uvijek s trunkom grižnje savjesti koja nas podsjeća da je roditeljstvo vječna briga te jesmo li dovoljno dobri i jesu li nam djeca sretna. Već vidim svoj sljedeći blog nakon što pokupim djecu i dovedem ih u naše okrilje - padam s nogu od umora i ništa ne stižem, da mi barem netko djecu može odvesti na more. Podsjetite me, molim vas, na ovotjedne žalopojke i viknite ako treba: „Mama, daj se saberi!“
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.