U Pelješac do ušiju zaljubljena! I jedva čekam vratiti se dogodine...

Ovog ljeta sam u dva mjeseca proputovala od Savudrije do Pelješca, ma landrala sam kao pravi nomad, i to kao nikada do sada. Čak sam se u nekom trenutku našla i u Slavoniji, a evo sada, u ovom blogu, svečano obećavam do ću idućeg ljeta potegnuti od Iloka do Cavtata. 

Ono što ti moram priznati je da sam se ovog ljeta ZALJUBILA. Ne u naše more, premda sam itekako svjesna koliko je ono prelijepo. Ne u naše katedrale i spomenike, iako dobro znam da imamo bogatu povijest. Zaljubila sam je u naše LJ U D E. Dobre, tople, radišne i dostojanstvene, koji su mi nesebično otvorili svoja vrata, ali i dušu.

Zadnja destinacija ovog ljeta mi je bila Orebić na Pelješcu. Jesi ikada bila na ovom poluotoku? Na što prvo pomisliš kada ti ga netko spomene? 

Do posjeta, ja sam uz Pelješac imala samo tri asocijacije: surferi, most i dingač. Vjeruj mi, Pelješac je sve to, ali i daleko više od toga. Ok, surferi su zgodni, dingač je neodoljiv, a most će konačno biti gotov, barem kako pričaju, u ožujku iduće godine. Što znači da nećeš morati čekati u redu na trajekt iz Ploča ili kružiti preko Stona, ili bolje rečeno preko Neuma, u koji svi volimo stati i onda pokupovati sve u pola cijene, a naročito sve ono što nam u životu neće nikada trebati.

Prije svega, na Pelješcu su plaže uistinu prelijepe. Gdje god da staviš ručnik, možeš se i okupati. More je kristalno čisto, a najljepše od svega je to što dok se bućkaš u plićaku gledaš na obližnju Korčulu. Za „skočiti“ do Korčule trebat će ti brodom svega 15 minuta, no u Orebiću ti bude toliko lijepo da ti ne pada na pamet izlaziti iz tog plićaka, pogotovo kada ti u ruke stiže još jedan koktelčić (naravno da ih ne brojiš!), zbog kojeg ćeš samo nastaviti ležati sve do zalaska sunca.

Jesi li znala da je ispred Pelješca 19 otoka i otočića? Ja nisam imala blage veze. Sve dok nisam sjela na jet-ski i brzinom munje prešla cijeli arhipelag koji je uistinu impresivan. Mislim, mogla sam to isto odraditi na supu ili u kajaku, ali onda zasigurno ne bi stigla škicnuti u svaku uvalu. Dobro, zahvaljujući i Anti, mom iskusnom (č: hiperaktivnom) vozaču jet-skija koji se pobrinuo da doživim samo najbolje od Pelješkog kanala.

Kažu da je Orebić miran, više za obitelji i parove, dok je Viganj za one mlađe, željne zabave. Rekla bih da je dobra odluka baš u Orebiću uzeti smještaj, jer ćeš imati svoj mir, i onda ako si baš gladna surfanja ili partijanja, samo se katapultiraš deset kilometara do Vignja. Tamo je pak skroz drugačija vibra. Imala sam osjećaj kao da sam se teleportirala natrag u 60-e, jer dok šećeš niz lungomare po glavi ti se motaju hitovi Beach Boysa. Puše vjetar za poludjeti, ali je uistinu neodoljiv kadar na uporne surfere koji čvrsto pod kontrolom drže svoje daske, uspješno prkoseći snažnom vjetru.

Smještaja u Orebiću ima koliko hoćeš, od privatnih apartmana, kampova, vila, do luksuznih hotela. Ja sam bila smještena u Hidden Treasure Village, prelijepim kamenim kućicama s bazenom, od kojih je ljepša samo vlasnica Danijela. Dobra duša i otvoreno srce krase ovu plavušu zagrebačkih korijena koja se zbog ljubavi, prije punih 16 godina, ovdje i preselila. Ni sama ne znam kako sve stiže, s obzirom da uz vile ima i troje djece. A suprug joj je drag i šarmantan, ma pravi „meštar od lova“ koji zna odakle stiže samo najbolja hobotnica. 

Ono što svakako želim istaknuti je da je na Pelješcu usluga na visoko profesionalnom nivou. Priča se kako Dalmatinci nikada neće biti kao Istrijani po pitanju ugostiteljstva, ali ta poznata ovdje nikako ne drži vodu. Krenimo od vinarija. Nisam brijala po razglašenima, već sam namjerno odabrala one manje. Kod Tomaševića sam upoznala Silviju i Joška, skladan bračni par, koji sve sami rade: od kobasica, salama, maslinovog ulja, rakija do odličnog vina. Uz ugodan ambijent vinarije, njihov mi je rosé ostao u najljepšem sjećanju, ali i meza zbog koje sam u dva sata dobila pet kila.

Kod Antićevića sam upoznala braću Antuna i Nika, i stvarno ne znaš koji je zabavniji i zanimljiviji, pogotovo kada krenu s pričama o povijesti obitelji, pa o rukatcu, roséu, plavcu i dingaču. Kod njih sam trebala samo svratiti „na pola ure“, a na kraju sam ostala puna tri sata i bome guštala u degustaciji svih navedenih sorti, i to sve do vina koje ima 18,5% alkohola. Da vina, ne likera! A kako sam taj dan došla doma, molim te, ne pitaj!

Što se hrane tiče, mila majko, pa ovdje je sve tako ukusno. Za dobru peku najbolje je otići u lokalna domaćinstva, gdje ćeš osim hrane, uživati u neviđenom pogledu na Pelješki kanal. U izletištu Hrid, nekih 500 metara od franjevačkog samostana Gospe od Anđela, žive Vanja i Boris, koji su svojim rukama izgradili pravo malo carstvo: konobu, park prirode sa životinjama gdje čak možeš i jahati na konju. Tu je odredište za slobodo penjanje, a imaju i heliodrom. Taman kad sam dolazila na večeru jedva poznata britanska faca im je helićem odlazila s ručka (ne smijem otkriti ime, jer će me zadaviti😊).

Bila sam i u agroturizmu Kapor, kod Danijele i Stipe, koji isto tako imaju restoran, a od životinja se ovdje možeš upoznati s magarcem, paunovima, kozama, golubicama, ali i upoznati psa čuvara, koji je sve osim opasan. Za pojesti teletinu ispod peke, ovdje ti neće trebati vilica i nož. Jer se meso rastapa u ustima, zajedno s krumpirom i naravno kapulom, bez koje peka, zna se, nema smisla. Oni isto proizvode svoje vino i rakiju. Budi pametna kao i ja pa naruči orahovac, a potom nastavi s plavcem, i vjeruj mi da ćeš se teško zaustaviti na jednoj čaši.

Kad sam već kod hrane i pića, osim peke, ovdje možeš guštati i u ribi, i to u oradi, brancinu, zubacu i ovčici, a od morskih plodova u kamenicama, mušulama, kunjkama i brbavicama. Sve je friško, netom ulovljeno, a pogotovo kad ti pijat servira Marija iz Amfore, uz osmijeh od uha do uha, teško da ćeš odoljeti, štoviše navalit ćeš na ribu baš onako kako i treba - prstima. Uz ribu, barem meni, bolje ide bijelo vino, pa onda lijepo nazdravi domaćim pošipom. Riba je još odlična i kod Ane u Karako, gdje sam kušala samo brudet, jer sam netom prije bila u vinariji. A valjda si shvatila da ti tamo ne daju samo vino, već te toliko “samo usput“ najedu, da ne možeš disati, a kamoli još i večeru pojesti. Brudet joj je fantastičan, ali moram pohvaliti i domaći kolač od šljiva, za koji sam (iako najedena) čak molila repete. Ako si više za hobotnicu, na salatu ili ispod peke, onda prošeći malo niže do Antonija u Andiamo, prelijepu konobu s još simpatičnijim vlasnikom, koji će se itekako pobrinuti da kod njega navraćaš skoro svaku večer, jer osim dobre spize ima i odlične svirke uživo.

Ako ti je do slatkog, onda isto tako probaj sve lokalno. Marija iz Croccantina, mlada cura koja pola godine živi u Zagrebu, a pola u Orebiću, u ponudi ima sve tradicionalno: krokanat, amaretti, orasnice, broštulani mindeli, galetini sa orasima i mindelina, hrostule (prikle na gvozje) i pandoletti. Kod nje ćeš kušati i sladoled od kojeg ćeš se jednom riječju - raspametiti. Pokušala sam je nagovoriti da otvori slastičarnicu u Zagrebu, za sada se ne da, ali sam joj u očima vidjela kako je ta opcija itekako moguća.

I onda, kada si kao i ja, pojela i popila cijeli Pelješac - vrijeme je za dijetu. Za voće i povrće skokni do Ante koji ima svoj štand na glavnoj cesti, i to sa vrgoračkim voćem i povrćem. Njega ljudi u Orebiću naprosto obožavaju, a reći ću ti i zašto - jer je ljudina i veliki humanitarac, a to shvatiš već nakon prve minute razgovora. Ako ipak trebaš malo akcije za potrošiti kalorije , na Pelješcu možeš planinariti (Sveti Ilija je 961 metara, pa široko ti polje!), biciklirati, windsurfati, kitesurfati, ili kao ja, nakon dobre papice, satima šetati po lungomareu… Ma, opcije su uistinu mnogobrojne. 

Što se tiče partijanja, ja sam ovdje bila u postsezoni, ali sam čula kako ljeti ima koncerata, pučkih fešti i partija, što mi je dovoljno dobar razlog da danas donesem jednu jako bitnu odluku - iduće godine ljetujem na Pelješcu! 

Moram priznati da se jedva čekam vratiti u ovu “kolijevku kapetana“, i to ne samo zbog spomenutih plaža, spize i vina, već zbog ljudi u koje sam se do ušiju bezuvjetno zaljubila.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva