Taylor i terorizam vs. Ed i Petra: Podsjetnik da postoje dobri, normalni ljudi

I sad ljudi - ne svi, samo neki - kažu da sam vidovita jer sam prije nekoliko tjedana rekla da će koncert Taylor Swift u Beču možda bit otkazan. 

Zapravo to uopće nisam rekla - prije nekoliko tjedana sam bila sigurna da će se ipak održat - ali prije deset mjeseci sam svejedno kupila kartu za Eda Sheerana koji se održavao na dan kad sam trebala bit u Beču… za slučaj da otkažu Taylor.

Ne zato što sam vidovita, nego zato što sam anksiozna i uvijek spremna na najgore - kad u lipnju 2023. kupuješ karte za koncert koji se održava u kolovozu 2024., nije nezamislivo da će se u godinu i dva mjeseca nešto promijenit putem. 

I promijenilo se, jebi ga, ali mijenjaju se i puno važniji planovi pa preživimo - sreća da se promijenilo na vrijeme jer je postojala i opcija da ne ostanemo živi. 

Da stvarno jesam vidovita, onda ekstra karte za Sheerana ne bih poklonila dva tjedna prije koncerta, ali dobro da jesam jer vam zbog njih mogu ispričat jednu toplu ljudsku priču koja bi vam mogla barem malo vratit vjeru u ljude. 

Ali prije ljudi koji vraćaju vjeru, uzela bih trenutak za one druge zbog kojih je ta vjera na klimavim nogama. 

U teoriji su nebitni i ne pretjerano vrijedni spomena, ali možemo im poklonit trenutak kad već toliko jako žele bit primijećeni. 

Kad je izašla vijest o otkazanom koncertu, krenule su dvije struje:

Klub ljudi koji su otkazani koncert shvatili kao bolnu tragediju od koje se nikad neće oporavit - što u neku ruku mogu shvatit, otkazani koncert sigurno nije sretna vijest, ali ne mogu reć da sam u klubu onih koji su neutješno plakali jer je alternativa bila TERORISTIČKI NAPAD. (Ovo nisu ti nebitni ljudi o kojima pričam, ali evo ih, stižu). 

2.  Klub ljudi koji su otkazani koncert (koji ih ne zanima) shvatili kao povod za slavlje i naslađivanje.

Nije mi to prvi susret s ovima na broju 2 - vidim ih svaki put kad izađe bilo koja vijest o Taylor Swift ili nekom drugom izvođaču koji im nije drag, pa umjesto da tu vijest samo ignoriraju kao zrele, normalne osobe, imaju potrebu svima pokazat da im je sve to jako smiješno. 

Nisam vidovita, već smo se dogovorili, ali imam osjećaj da će se korištenje “haha” emojija kroz desetak godina službeno smatrat psihičkim poremećajem - ne uvijek, ne kad je nešto stvarno smiješno, ali otkazani koncert ne bi trebao bit smiješan, pogotovo ne kad je pozadina terorizam. 

Često promatram te ljude koji, umjesto da samo ignoriraju vijesti o Taylor Swift, imaju potrebu javno pokazat da ju ne slušaju - nekad im i uđem u profil, a većinom su to muškarci koji, nećete vjerovat, iako naravno hoćete, hodaju u kostimima svojih omiljenih sportaša i/ili glazbenika, potpuno nesvjesni činjenice da nisu na dijametralno suprotnom dijelu “fangirl” spektra kojem se toliko vole rugat, nego samo vrata do. 

I nemam ja ništa protiv toga da netko ne voli Taylor Swift, meni je sasvim svejedno - samo me rastužuje činjenica da se netko ima potrebu dokazivat kroz stvari koje ne voli. Normalne ljude samo boli briga, a ti isti normalni ljudi vjerojatno mogu zaključit da otkazani koncert nije smiješan samo zato što oni nisu zainteresirani. 

Fanovi Taylor Swift nikad neće slavit što je otkazan Tool ili Rammstein jer nisu nesigurni i iskompleksirani, pa samo ostaje pitanje kome se i zašto pokušavaju dokazat ovi koji se naslađuju zbog otkazanog pop koncerta. 

Ali to je pitanje za neki drugi put, sad vam želim ispričat priču o osobi koja mi je, u moru internet šašavaca koji žive za to da nekom pokvare dan - ili za to da se naslađuju zbog tuđih propalih planova - vratila vjeru u normalne, zadovoljne, dobronamjerne ljude. 

Za slučaj da ste propustili, prije nekoliko tjedana sam u kolumni poklanjala dvije karte za Eda Sheerana - kupila sam ih, kao što sam rekla, za slučaj da otkažu Taylor, a kad se to (JOŠ) nije dogodilo, odlučila sam ih proslijedit u nečije dobre, zainteresirane ruke. 

Jako volim poklanjat stvari, to je nešto što me veseli više od ičega - DO trenutka kad moram odabrat dobitnika jer mi je teško odlučit kome ću uljepšat dan nauštrb svih ostalih, a često se kasnije pitam i jesam li dobro odabrala. 

Neki put proklinjem samu sebe jer ispadne da sam odabrala… bit ću kulturna… “nestrpljivu” osobu koja mi u inbox šalje agresiju jer joj poklon još uvijek nije stigao na adresu a prošla su VEĆ DVA DANA (!!!), ali većinom odaberem normalne, pristojne ljude koji mi kažu hvala i svi nastavimo dalje sa životom. 

Prije dva tjedna sam tako odabrala jednu Petru, a odabrala sam ju zato što mi je ispričala priču o koncertu koji joj je propao prošle godine - plan je bio Robbie Williams u Beču, a kad je stigla, saznala je da je koncert otkazan. Na Eda bi povela kćer kojoj bi to bio prvi koncert u životu, a meni i mojim jajnicima u znaku rak i podznaku riba je to bilo sasvim dovoljno da joj poklonim karte. 

Petra ima karte na tribini par mjesta dalje od moje obitelji, Petra je sretna, a ja sam anksiozna jer sam, čitajući komentare, naišla na jedan koji me upozorava da Petra vjerojatno neće moć uć na koncert jer su karte na moje ime - a ja nisam tamo, nego u Beču (or so je trebalo bit). 

Karte moje obitelji su također na moje ime, što znači da ni oni vjerojatno neće moć uć - na ulazu se provjeravaju osobne, kažu, a ja ne mogu riskirat scenarij u kojem petero ljudi ostaje ispred Hipodroma dok ja nisam u istoj državi. 

Srećom, karte se mogu re-personalizirat na način da se prodaju na stranici Fansale, pa ostavljam dva oglasa za njih po cijeni od jednog eura - dva komada za Petru, tri za moju obitelj, a dobit ću i privatni link tako da nisu dostupne drugima. 

Za jednu transakciju se naplaćuje fee od 30 eura, ali nema veze, kupit ću ih sama i unijet imena koja su potrebna. 

“Ne možete kupiti svoju ponudu”, kaže stranica, a čini mi se i da je stranica rekla da nakon isteka zadanog vremena za privatnu kupovinu karte idu u regularnu ponudu - po cijeni od jednog eura, što znači da, ako ne reagiram brzo, postoji mogućnost da ću izgubit svih 5 karata.  

Postoji i mogućnost da sam ovo zadnje krivo shvatila, ali mislim da nisam. 

Vrijeme koje sam zadala za kupovinu je SAT VREMENA, a ja sam u tom trenutku na plaži, u zoni najsporijeg interneta označenog slovom E - imam sat vremena da obavim dvije kupovine, a internet ne želi surađivat. 

Rješenje je jednostavno - poslat ću link Petri, ona će kupit svoje karte, ja ću joj uplatit 31 euro i sve će bit ok. Karte za obitelj ću riješit s bratom koji će ih kupit preko svojeg linka, osim što neće jer je na sastanku i ne može. 

“Ukratko”, Petra je kupila i svoje karte i karte za moju obitelj, što znači da je Petra u poziciji da svih 5 karata stavi na svoje ime i više mi se nikad ne javi. 

Naravno da to neće napravit, ali naravno da svi znamo barem jednu osobu koju bi prilika učinila upravo takvim lopovom. 

Petra sad ima nekoliko zadataka - prvi je da na karte za moju obitelj upiše ime moje mame, drugi da mi ih pošalje na mail, a treći da mi pošalje IBAN na koji ću joj uplatit 60+ eura koje je potrošila jer moj internet nije bio raspoložen. 

Prva dva zadatka je odradila bez greške, a na treći se oglušila. 

“Neću ti poslat IBAN, meni je dovoljno što si mi poklonila karte” - molila sam ju da se sabere, molila sam ju da mi barem da adresu da joj pošaljem nešto u znak zahvale, ali Petra neće ni čut. 

Nekoliko sati ranije sam se pitala jesam li dobro odabrala dobitnicu, a sad je ta ista dobitnica kupila karte mojoj obitelji koja bez njene intervencije ne bi mogla uć na koncert. 

Tjedan dana kasnije, koncert na koji sam trebala ić u Beč je otkazan (HAHA), a ja nemam nijednu kartu za Eda - što je moj problem koji se ne tiče nikog, pogotovo ne Petre, ali Petra odlučuje da je se itekako tiče. 

Muka joj je, kaže, što sam karte poklonila njoj, pa sad nemam nijednu za sebe. (Kasnije sam kupila kartu za “stajanje Žuto”, ali to je nebitno u priči o Petri). 

Da ju nisam srezala, vjerojatno bi me zamolila da uzmem njene - što bi bilo potpuno nenormalno, ali Petra je već pokazala da je potpuno nenormalna u svijetu u kojem je normalno da ljudi većinom misle samo na sebe, do razine da su im smiješni tuđi propali koncerti. 

Vama ova priča o Petri možda ne znači ništa, lako je moguće i da vam je bila jako dosadna, ali ja sam joj, još dok mi je odbijala dat IBAN, obećala da ću ju pronać i nekako joj zahvalit. 

“I dare you”, rekla mi je s podsmijehom, svjesna da neću uspjet jer joj znam samo korisničko ime na privatnom Instagramu, a kad ju već ne mogu pronać, mogu ju barem “dat u novine.” 

Kad već dijelimo svijet s budalama koje likuju zbog otkazanih koncerata i ljudima koji samo gledaju kako da nešto uzmu za sebe, lijepo je znati da ga dijelimo i s Petrama - ova moja će, sigurna sam, reć da ju nije potrebno hvalit, a ja ću ju ignorirat točno onako kako je ona ignorirala moje molbe da joj vratim novce za karte koje su trebale bit besplatne. 

Eto, ako se na internetu često ulovite u razmišljanju kako su ljudi grozni, sjetite se da postoje i Petre - i najčešće ih ne primjećujemo jer su tihe i nenametljive. 

Not today, Petra.

(HAHA).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva