Svijet ne treba one koji će slijepo slijediti druge!

Jučer sam na svojoj Facebook stranici objavio nalaz psihijatrice kod koje sam bio na evaluaciji zbog preskakanja drugog razreda. Nedavno je mama kopala po starim dokumentima i pronašla taj stari papir, a mojoj je Anabeli bilo posebno zabavno vidjeti da je tata imao „intelektualne mogućnosti visoko iznad prosjeka, ali je uočena usporenost kod crtanja“. Vrlo se slatko nasmijala jer me je, što se crtanja tiče, prešišala već u trećoj godini. 

Privatni album/Olja Runjić

Napisao sam i da sam osjećao dosta velik pritisak jer sam u školu krenuo sa 6 godina, a onda još i preskočio razred pa su mi rekli da sam u cijeloj Jugi najmlađi u generaciji. A još sam i bio nešto niži rastom, s drugačijim afinitetima od većine i doista mi je bilo teško biti drugačiji po toliko kriterija. Doduše, imao sam ludu sreću da sam došao u razred u kojem je bio neusporedivo veći genijalac od mene. S njim sam se mogao natjecati, družiti, pripadati. I mislim da me je to izvuklo. Sustav mi nije pomogao, udruge nisu postajale ili ja nisam znao za njih. To su 80-e, plivaj kako znaš... Ali taj moj drug mi je olakšao tranziciju i prvih nekoliko godina novog razreda, a čini mi se da on nije ni znao koliko mi je značila njegova prisutnost. Vrlo se živo sjećam zajedničkih priprema za razna natjecanja iz matematike i sjećam se da sam tek ponekad znao biti bolji kada je zadatak bio srednje težak i trebalo je koristiti malo mašte za riješavanje. U jako teškim zadacima nisam mu bio ni do koljena pa nije ni čudo da je kasnije razvaljivao u prirodnim znanostima i to na svjetskoj sceni. A tada mi je to jako pasalo. Pasalo mi je biti lošiji od nekoga i imati na sebi manje svjetla reflektora. Možda me i u školi nisu tako gledali, ali ja sam ta svjetla osjećao. Prvih nekoliko godina sigurno. Imao sam dojam da se po svemu izdvajam.

Ovo ne pišem da polemiziramo o akceleraciji razreda, već da se referiram na neke od komentara i ispravimo jednu logičku grešketinu koja nas prečesto odvede u slijepu životnu ulicu. I ne mislim sada na rijetke likove koji su me proglasili hvalisavcem. Mislim da ti ne trebaju „intelektualne mogućnosti visoko iznad prosjeka“ da ignoriraš komentare ljudi koji misle da se hvališ činjenicom koju sam, čini mi se, dosad podijelio samo jednom do svoje 42. godine. To bi bila revolucionarno prigušena samohvala ☺ Na njih ne treba obraćati pažnju kao ni na ljude koji će pisati komentare o tekstu samo na temelju naslova. 

Mislim na zaključke nekih roditelja da onda neće svom djetetu omogućiti akceleraciju. To je potpuno besmisleno zaključiti, a tako smo često skloni samo precrtati nečije odluke i iskustva, a potpuno zaboraviti da se radi o sasvim drugačijim životnim okolnostima. Dakle, to što je meni to bilo izazovno nikako ne znači da će biti i vama ili vašem djetetu. Možda je ono krenulo sa 7 godina pa neće biti najmlađe. Možda je više od prosjeka pa se neće isticati i po tome. Ili ima neke društveno popularnije vještine pa će se lakše uklopiti. Naime, meni je bilo zabavno vaditi druge korijene od registracija automobila dok sam se autobusom vozio na treninge šaha. Možete samo zamisliti oduševljene desetogodišnjake iz razreda kojima je to bilo zanimljivo slušati. I volio sam razmišljati o velikim temama. Nisam baš dolazio do odgovora, ali su me privlačile psihologija i filozofija. I u osnovnoj školi. Ma bio sam ekstremno popularan, što reći...

No to je moja situacija, a vaša je možda sasvim drugačija. I samo zato što meni to nije bilo pozitivno iskustvo ne znači da neće biti i vama. Jednostavno ne bismo trebali samo preslikavati tuđe odluke! Možete učiti od drugih, saznati detalje o njihovom iskustvu, ali onda se potruditi otkriti kako bi se te informacije manifestirale u vašem slučaju. Znam da je to mnogo zahtjevnije od pukog slijeđenja nečijeg primjera ili nečijih uputa, ali je mnogo, mnogo, mnogo mudrije.

Možda će se vaše dijete odlično uklopiti, možda ga očekuje razred u kojem će učitelj imati razumijevanja i vještina za njega, možda dio može kompenzirati u nekoj udruzi. Možda, možda, možda... 

Isto je i sa svim drugim životnim odlukama. Nije poanta kopirati nekoga i misliti da će vama nužno odgovarati ono što je odgovaralo toj osobi. Nekome je u Irskoj božanstveno, a nekome je pakao. Netko je očekivao med i mlijeko, a netko samo fer šansu bez uhljebističkog smrada. Npr., meni je na planini fantastično, a nekome je krajnje dosadno i naporno. Drugačiji smo i u redu je da smo drugačiji. I mi sami, ali i naše životne okolnosti. I sve to treba uzeti u obzir kada nešto odlučujete. Jer nitko ne treba slijediti moje korake, nego svoje. Eventualno vas moji koraci mogu inspirirati na neki autentičniji svoj. Možda možete dobiti koju informaciju kako što bolje napraviti taj svoj korak. Ali on mora biti vaš. Svijet ne treba one koji će slijepo slijediti druge. Ali treba vas. Autentične vas. Sigurno vas treba!

I znam da nije jednostavno otkriti tko ste uistinu, ali sigurno niste ničija kopija. I zato nije ni mudro slijepo kopirati nečije poteze. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva