Svijet gori, baba se naslikava: Je li dobra fotka važnija od života?

Postoji li išta ljepše od zimskog produženog vikenda u kojem četvrtak spojiš s utorkom i čitaš knjigu u krevetu dok vani pada snijeg?

Sad će ljubitelji ljeta reć da apsolutno postoji, ali ja se kao ljubitelj zime, snijega i čitanja u krevetu apsolutno odbijam složit. Ne moramo se svađat oko ovoga, svatko ima svoje ljubavi, a snijeg je postao dovoljno rijetka pojava da mi možete oprostit oduševljenje koje će sigurno trajat kraće od popularnijih, ljetnih radosti. Naravno, govorim o snijegu u situacijama kad ne moraš van iz kuće, to se podrazumijeva.

Oko ovog što slijedi se možda i možemo posvađat, ali meni bi svejedno bilo drago da to ne radimo. Nije Venezuela - to ćemo ostavit za neki drugi tjedan i/ili za neke druge ljude - nego Švicarska.

Prvo jutro godine je krenulo crnilom, a uz standardne čestitke na društvenim mrežama su nas dočekale i osmrtnice - ukupno 40 ljudi, plus još 119 ozlijeđenih, a vjerojatno ne postoji osoba koja će reć da cijela priča nije nezamislivo tužna, jeziva i tragična.

Ako i postoji, ja sasvim sigurno nisam ta osoba, ali svejedno sam osoba koja će pitat nešto zbog čega bi me neki mogli proglasit bezosjećajnim zlotvorom koji nema poštovanja prema tuđim životima.

Proglasite me ako mislite da zaslužujem, ali pitat ću svejedno: Zašto smo nekoliko sati nakon požara dobili uvid u toliko snimaka unutrašnjosti kluba koji gori iz toliko različitih kuteva?

Sigurno ste vidjeli barem jednu, a sigurno ste na snimci vidjeli i puno ljudi koji stoje u kadru i snimaju zapaljeni strop - neki usput i plešu, neki sasvim jasno i bježe, ali neki i dalje, dok gori strop, snimaju.

“Možda je nadzorna kamera” - možda je i ona, ali većina snimaka je, kako bi rekli na društvenim mrežama, user generated content.

Gori strop, ljudi snimaju, a ja ću, opet prihvaćajući rizik da me proglasite divljom životinjom koja nema ni trunke suosjećanja, još jednom postavit pitanje ZAŠTO?

Ok, možda ljudi nisu odmah shvatili ozbiljnost situacije, možda su mislili da je sve samo kratka nezgoda koja će sutra bit samo anegdota za prepričavanje, ali GORI STROP, odakle ideja da je idealno vrijeme za kameru?

I prije nego što nekom padne na pamet predložit da govorim da su ljudi zaslužili nastradat - naravno da nisu, ali kao što me hvata jeza zbog požara koji se dogodio, hvata me i jeza zbog ideje da je SVE sadržaj koji “moraš” zabilježit i da su ljudi spremni napustit zdrav razum zbog snimanja istog.

Dan kasnije, u Dubrovniku je poginuo muškarac kojeg su, dok se fotografirao s obitelji, u more povukli snažni valovi. Još jedna tragedija, još jedna prilika da vičete na mene kad pitam ono što već znate da ću pitat, pa je možda bolje da ni ne pitam.

Kažu ljudi da bi na mjestu događaja trebala stajat tabla s upozorenjem o opasnosti olujnih valova - kao što stoji i u ostatku svijeta, kažu - a mi se možemo složit da bi trebala… i da istovremeno ne bi trebala jer bi svatko trebao bit dovoljno odgovoran prema sebi da se ne igra s prirodom. A čak i da tamo stoji tabla, svi znamo da bi bilo onih koji bi ju ignorirali jer a) njima se sigurno ništa neće dogodit i/ili b) šteta je propustit priliku za dobru sliku ili video.

Bezosjećajna nisam, ponovit ću koliko god puta treba - i Švicarska i Dubrovnik su ogromne tragedije, a ne “Darwin na djelu”, kako će neki sigurno predložit - ali teško je ne primijetit da su ljudi sve češće bezosjećajni prema vlastitoj sigurnosti ako im se ukaže prilika za dobar kadar.

Internet je pun priča o ljudima koji su poginuli u lovu na savršeni selfie - neki su padali s litica, neki ispadali iz jurećih automobila, neki su doživjeli strujni udar nakon što su dirali stvari na kojima piše da ih se ne smije dirat, neki su prepriječili put jurećem vlaku u nadi da će ga izbjeć u zadnji tren, neki su se slučajno upucali pozirajući s pištoljem uperenim u glavu - i jesu, ove su priče puno gori primjeri od snimanja stropa koji gori ili slikanja u društvu pobješnjelih valova, ali svaka od njih počinje nedovoljnom brigom o vlastitoj sigurnosti u zamjenu za sadržaj. Privatni sadržaj koji ćeš samo pokazat obitelji ili onaj za društvene mreže, svejedno.

Content is king, makar morao žrtvovat sebe dok ga stvaraš - ili druge ljude.

Oprostite što sam ove dane obavijene bijelim pokrivačem zamotala u crnilo, imam i manje crne teme za razgovor u istoj kategoriji… ili barem manje tragične, bez smrtnih ishoda.

Nedavno sam bila u pizzeriji na proslavi maminog rođendana - za našim stolom je bilo desetak ljudi, uključujući i troje male djece, a čovjek bi očekivao da je naš stol onaj pored kojeg ne želiš sjedit ako očekuješ mirnu večer. Djeca su generalno glasna čak i kad daješ sve od sebe da nisu, stol za kojim sjedi desetak ljudi je sigurno manje atraktivan susjed od nekog za kojim ih sjedi dvoje, a ja bih, da nisam dio tog stola, prva iz predostrožnosti potražila mjesto na drugom kraju pizzerije. Ali naš stol nije bio najglasniji, ni blizu - uz iznimku kratkog tantruma djeteta koje je odjednom odlučilo da mrzi pizzu iako ju zapravo obožava (i kojem je trebalo dvije minute da se toga sjeti), titula najglasnijeg stola je pripala onom na kojem su sjedile dvije… mlade dame?

Mlade jesu, možda su i dame u nekim drugim prilikama, ali u ovoj su prilici bile dvije raskalašene influencerice - iz Velike Britanije, tako mi se učinilo dok su od konobara tražile najfotogeničniju pizzu jer planiraju pizza photo session. Kad kažem pizza photo session, ne mislim “uslikale su pizzu i sebe dok ju jedu bez da ikom stvarno smetaju” - mislim svaka je, uz mobitel, imala i rasvjetu. Jedna je iz torbe izvadila ringlight, a druga LED panel koji je montirala na mobitel - LED panel koji bi mogao kvalitetno osvijetlit malo gradilište, što je korisno ako si na malom gradilištu i užasno ako samo pokušavaš jest pizzu nekoliko stolova dalje.

Session je trajao dvadesetak minuta, srećom u tišini jer su djevojke bile fokusirane na “posao” i ponavljanje kadrova, ali svjetlost koja je udarala po okolnim stolovima je bila dovoljno glasna da nadoknadi svaku tišinu. Nitko im ništa nije rekao - konobari su samo prolazili pored njih, mi za (neplanirano obasjanim) stolovima smo ih samo gledali s prijekorom, vjerojatno jer se nikom nije dalo ulazit u raspravu s dvije, oprostite unaprijed, krave koje sasvim sigurno ne bi shvatile zašto nam smeta to što se “samo slikaju.” Mogla sam barem ja nešto reć kad već sad tu se*em, ali znam da bi mi na kraju samo bilo neugodno - a možda bih i završila kao zvijezda viralnog videa u kojem kao histerična Karen uništavam sreću djevojkama čiji posao “ne razumijem.”

Razumijem, to je i moj posao, ali to ne znači da ga obavljam u maniri divlje svinje koja smeta drugima. Rasvjetu koristim doma, vani koristim osnovni odgoj, a osnovni odgoj, iako to nigdje nužno ne piše, valjda podrazumijeva da ne koristiš duga svjetla dok ljudi jedu.

Razumijem i to da djevojke nisu imale lošu namjeru - njihova namjera je bila da imaju super sadržaj za društvene mreže, a kolateralne žrtve im vjerojatno nisu ni pale na pamet. Svejedno se nadam da će ih netko jednom uhvatit za šiju i izbacit iz restorana, zbog čega će vjerojatno postat viralne žrtve, ali možda nauče da stvarni život nije kadar - i da nije normalno maltretirat ljude zbog lajkova.

Većini ljudi je to već jasno jer nisu maloumni, ali tu većinu svako malo maltretira manjina kojoj nije.

Na Santoriniju na krovovima kuća stoje natpisi “this is our home, please don’t step on the roof” - što ne sprječava (većinom) žene koje su došle po super fotke da to svejedno rade, u Turskoj smo prošle godine imali (nisam znala, stvarno nisam) bosansku influencericu koja je odlučila da je jarbol sa zastavom idealna prilika da pokaže svoje vještine plesa na šipki - zbog čega joj, neka joj, prijeti pet godina zatvora - a na društvenim mrežama svako malo možete vidjeti “content kreatore” koji pizde jer im je prolaznik ušetao u kadar pa ga zbog toga moraju ponavljat… a kadar je javno mjesto.

Ni crkve nisu sigurne od kreatora sadržaja koji teroriziraju masu; ja sam prije dvije godine u crkvi u Milanu prisustvovala photo i video sessionu mlade plavuše koja zanosno korača u bundi dok ju - opet s rasvjetom - prati snimatelj, a ona na kraju videa iz bunde vadi maltezera, Bože, baci ciglu, sigurno imaš.

O koncertima ne moram ni pričat - koliko ste puta već bili na koncertu koji ste gledali kroz tuđi mobitel jer je osoba ispred vas snimala sve od početka do kraja? Koliko ste puta bili na kazališnoj predstavi na kojoj ekipa ne samo da snima, nego to još radi s uključenim blicom? Ili u kinu u kojem netko ispred vas prvo snima platno, pa bira najbolji od pet videa, pa provodi ostatak filma provjeravajući koliko je pregleda zaradio dok vama u oči bliješti ekran?

Možda ne moram dodat ovo, ali možda i moram - ne govorim o normalnim ljudima koji tu i tamo žele zabilježit nešto lijepo, govorim o onima koji podređuju svijet svojoj potrebi za konstantnim dokumentiranjem svakog koraka.

I svatko od nas za svakog od ovih kroničnih smetala vjerojatno ima šamar koji pokušava zadržat u džepu, ili barem koju ružnu riječ, ali pametnije nam je da istrpimo show i gledamo svoja posla; oni zapravo u većini slučajeva - ako izuzmemo veranje po zastavi - ne rade ništa protuzakonito, nigdje u zakonu ne piše da ne smiješ bit apsolutni kreten.

Content is king, a pleb neka šuti i trpi.

Najtužniji dio je što većina nastalog sadržaja (s uključenim maltretiranjem drugih) nema nikakvu vrijednost onima koji ga rade - savršeno uslikana pizza je sutradan već stara priča i kreće lov za nečim novim, snimke s koncerta samo zauzimaju prostor u galeriji i većina ih više nikad neće pogledat, a nitko zapravo nije doživio trenutak koji je bilo nevjerojatno važno ovjekovječit.

Kakva je bila pizza? Fotogenična.

Kakav je bio koncert? U 4K rezoluciji.

Kako je bilo na Santoriniju? Pet tisuća lajkova.

Umjesto značajnih uspomena koje pamtiš, galerija beznačajnih gigabajta koje treba obrisat da stanu nove uspomene kojih se ne sjećaš.

Neki “samo” maltretiraju svijet oko sebe da ih stvore, neki riskiraju život, a ako nekom predložiš da bi neke stvari bilo bolje upamtit očima i ušima - i usput pazit da ne nastradaju putem - vjerojatno će ti reć da si staromodna budala koju je pregazilo vrijeme.

Ja možda jesam jer ne nosim rasvjetu u pizzeriju i koncerte manje snimam, a više gledam - a ako me pregazilo vrijeme, i to je bolje nego da me pregazio vlak dok poziram za super fotku.

I možda je ružno reć, ali ne znam nijednu staromodnu budalu koja bi snimala strop koji gori umjesto da spašava živu glavu - što vjerojatno nije značajno pogoršalo tragediju koja se dogodila u Švicarskoj niti umanjuje količinu sućuti koja se podrazumijeva, ali činjenica da su ljudi to radili je svejedno zastrašujuća.

Eto, vičite na mene ako sam rekla nešto ružno i bezosjećajno, možda sam samo staromodna budala koja ne razumije da je sadržaj važniji od života.