Sve što jedan dan vrijedi, drugi pada u vodu - to je najbolja definicija ove, 2020. godine

Danima sam gledala u prazan Word ispred sebe i razmišljala, vagala, zbrajala i oduzimala, preračunavala, ne bih li donijela neki zaključak na kraju ove lude, izazovne, na toliko polja zeznute godine, a onda je na Netflixu izašao film Death to 2020. I nasmijao me do suza. Potvrdio je sve ono što već znamo, živimo u ludom vremenu, u godini u kojoj se događalo toliko suludih promjena i situacija da nam se svakodnevno činilo kako to sve ne može biti istina, kako se netko jako dobro zajebava (pardon my french) s nama i kako je cijela godina zapravo jedan san ili još bolje, noćna mora, iz koje ćemo se probuditi, a naš će  život i dalje teći potpuno mirno, isplanirano i…

Svi imamo svoju priču gdje smo bili i što smo radili u utorak 29. prosinca u 12.19 sati, a ja igrom slučaja imam i zapisan točno taj trenutak jer sam pisala posljednji blog u 2020. kad nas je užasan potres, drugi u ovoj godini, doslovno izbacio iz kuća, ureda i domova. Nemam pojma što sam htjela reći nakon ovog „i“ te kako je trebao dalje teći taj završni tekst o ovoj ludoj godini, ali danas više nije ni važno. Sve što je vrijedilo jučer, danas pada u vodu. To je možda i najtočnija definicija ove nepredvidljive 2020. godine zbog koje i sad, dok tipkam ova slova, strepim što je sljedeće.

Tlo još uvijek podrhtava, a besanu noć na hladnoći provode mnogobrojni ljudi koji su ostali bez svojih bližnjih, domova, krovova i automobila. Nemoć koja nas je obuzela, ali na svu sreću, ne i paralizirala, možda je riječ koja najbolje opisuje kako se osjećamo i kako smo se osjećali ove godine. Dovoljno sam racionalna da znam da to nema veze sa samom godinom, ali svejedno se nadam da danas sve završava. Jasno mi je da potresi koji su očito postali naše novo svakodnevno, kao i suživot s korona virusom koji je već dugo naše novo normalno, neće nestati čarobnim štapićem kad se večeras kazaljke poklope u ponoć, ali želim se nadati da ćemo u 2021. napokon ući sigurniji.

U svijetu koji se pretvorio u za i protiv, crno i bijelo, u kojemu su podjele postale jedina zajednička stvar svima, tračak nade pojavio se kad smo mislili da se sve raspada. Doslovno. Solidarnost u boli i zajedništvo u srcu povezalo nas je na najbolji mogući način u najgorim uvjetima. Danas rijetko tko u Hrvatskoj dobro spava. U trenutku kad stradavaju najneviniji, strah je obuzeo i najhrabrije.

Sućut i odricanje obilježit će ulazak u 2021., ljudi se odriču svojih večera, gradovi vatrometa, države organiziraju financijsku, ali i moralnu pomoć. Svijet se i prije nove godine učinio boljim mjestom unatoč svim elementarnim nepogodama.  Zato neću govoriti o onome što svi već znate, o svemu što smo proživjeli u 2020., neću više plakati nad prolivenim mlijekom, želim „samo“ da svako dijete u idućoj godini spava u svom krevetu okruženo ljubavlju i pažnjom, da tlo prestane podrhtavati i da cjepivo počne djelovati. Bol je neminovna, ali patnja je stvar izbora. Isplačite se još sa mnom danas, a onda samo osmijeh jer svaki novi dan razlog je za novu borbu. 

Bolja nam svima 2021.!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva