Svatko ima pravo na život… ako se taj život uklapa u tuđa pravila

"Kako ću objasnit svojoj kćeri”, uzrujano se prošli tjedan na Instagramu upitala jedna srpska influencerica, “zašto muško na televiziji nosi haljinu?”

Poslala je, kaže, kćer na spavanje da ne gleda zločesti Eurosong, što je sigurno pametno jer djeca moraju spavat, deca takođe(r), sigurno zabrinuta jer ju ujutro možda čekaju pitanja o muškarcu u haljini na koja ne zna odgovorit. 

Netko tko ima energije bi joj možda pokušao javit da su stari Rimljani hodali u togama, da su muškarci u 14. stoljeću - sigurno oni “pravi”, kakve danas nostalgično zazivaju ljudi zgroženi čak i kad vide muškarca na romobilu, a kamo li onog koji maže lice serumom - nosili haljine. Možda bi taj netko dodao i činjenicu da su europski plemići uz haljine nosili i šminku, a možda i da je Isus Krist himself hodao u haljini i sandalama. Možda bi ju podsjetio i na Davida Bowiea ili, ne daj Bože, Freddiea Mercurya. Možda bi joj bilo lakše kad bi joj taj isti netko javio i da je prije niti 100 godina bilo čudno (a ranije i nezamislivo) da žena nosi hlače - nosile su ih neke, ali to je bilo nedamski, a sigurna sam da su se i tad mnogi pitali kako će svojoj djeci objasnit zašto je žena u hlačama. 

Jadno dijete, kako će mu majka objasnit? 

“Vidi ovu u čizmama”, ljutito je u subotu na Kvatriću ispljunula žena koja je hodala nekoliko koraka iza mene, “to je sve poludilo.”

Ispred nas je koračala prekrasna cura u cvjetnoj haljini i krem čizmama od brušene kože - vrijeme je bilo idealno za čizme, ali gospođa je odlučila da je djevojka luda jer joj je sigurno vruće i da zbog toga zaslužuje glasnu osudu punu gnušanja. 

Da pitamo gnjevnu gospođu kojim se povodom pjeni zbog tuđih čizama na tuđim nogama, vjerojatno bi se branila argumentom: “Mene samo brine da joj je prevruće.” Nije ona ljuta na tuđu slobodu izbora obuće, samo je zabrinuta jer je djevojci vruće, a djevojka nije dovoljno pametna da sama odabere adekvatniju obuću. Divna gospođa - koja u stvarnom životu vjerojatno parkira preko dva mjesta i baca smeće po cesti jer ju zapravo nije briga za druge; samo ju je briga da se drugi uklapaju u njena pravila. 

“Dva-nula za nas”, zadovoljno je na Facebooku komentirao neki tamo Zoran kad je vidio vijest o dvostrukom ubojstvu koje se nedavno dogodilo u Rijeci. To bi vjerojatno svima zvučalo grozno, barem dok ne saznaju da je riječ o dvojici muškaraca koji su bili u vezi i čija je svađa rezultirala međusobnim ubodima nožem - nekima bi i dalje bilo grozno, a nekima, mnogima, povod za slavlje. Zoran, btw, na profilnoj slici ima sina od 4 godine i sigurno se i sam pita kako će mu jednom objasnit zašto neki muškarci nose haljine. Ono što se sigurno ne pita je kako će mu objasnit ljubav između dvojice muškaraca - to zna točno kako će, kao nešto čija smrt zaslužuje slavlje. A što mislite, bi li tom istom neprihvatljivom čovjeku dozvolio da ga izliječi od raka ili da mu odobri kredit? Naravno da bi, tad je Zoranu sasvim svejedno s kim tko spava, vjerojatno će i sam reć da “to nije važno.” 

“Ovo je izbor”, stoji na transparentu pored slike dvije haljine, a ispod, pored slike fetusa, “ovo je dijete.”

Srpska influencerica i gospođa koja se ljuti na čizme sigurno imaju nešto za reć i na ovu temu - po pitanju dostupnog i sigurnog pobačaja ne znam kako stoje, ali znam kako stoje po pitanju izbora haljine i ostalih odjevnih predmeta. “Osobni stil je izbor… dok se ne kosi s mojim pravilima.” 

Moje stajalište o sve četiri teme znate, ali rado ću ih ponovit - muškarci u haljinama mi ne smetaju osim kad im haljina stoji bolje nego meni, proljetne čizme su mi isto sasvim ok osim kad mi u njima stvarno bude vruće, gej muškarci mi isto ne smetaju, osim ako diraju djecu (isto vrijedi i za gej žene), a siguran i dostupan pobačaj smatram važnim faktorom razvijenog društva. 

Ono što ne smatram je da su svi nabrojani isključivo odvratni, zatucani ljudi.

Influencerica možda stvarno nema kapacitet objasnit djetetu da neki muškarci nekad nose haljine, gospođa Cipelić možda ne zna da ljudi smiju nosit obuću kakvu žele, neki tamo Zoran možda stvarno misli da su gej muškarci velika opasnost za njega i njegovog sina. 

A hodači… načelno nemam ništa protiv toga da netko nije za pobačaj - mogu razumjet njihovo stajalište i ne smeta mi da ga, kao što se često  i “velikodušno” predlaže gej populaciji, prakticiraju u svoja četiri zida. 

Pospremimo na kratko u ormar haljine, čizme i “pedere”; siguran i dostupan pobačaj ne znači da će žene radosno jurit u bolnicu na njega dinamikom kojom odlaze na trajni lak, niti da će ga koristit kao kontracepciju - samo znači da će one koje žele (ili moraju) pobacit to napravit u sigurnim uvjetima. 

Ako se ne slažete sa mnom i ako ste protiv pobačaja, ja vas u potpunosti podržavam u namjeri da nikad ne pobacite - ne bih ni ja ovih dana ako ne moram, ne sad kad sam dovoljno stara i situirana da mogu uzdržavat dijete, ali moja situacija nije ni tuđa situacija, ni vaša. 

Ako su hodači mišljenja da svatko tko zatrudni MORA rodit jer oni tako kažu, onda bi u najmanju ruku bilo fer da oforme neki fond u koji će uplaćivat sredstva za uzdržavanje tuđeg djeteta koje toliko jako žele. Ok, to je možda malo preveliki zahtjev, idemo probat s nečim nježnijim - možda bi za početak bilo dobro da svi kolektivno razmislimo o tome kako se tretiraju ne samo rođena djeca, nego i svi ostali ljudi koji su jednom, dok još nisu bili rođeni, bili “najvažniji na svijetu.”

U kakav se svijet prizivaju djeca, bilo željena ili neželjena?

U svijet koji se identificira kao predivan i prepun mogućnosti… dok ne sretnete nekog tko misli da smijete živjet jedino po njegovim pravilima.

Prije nego što mi netko kaže da ja upravo namećem svoja pravila jer se ne slažem s Hodom za život - legalan pobačaj ne znači da vi MORATE pobacit. 

“Svijet je super mjesto, samo pazi da ne budeš nimalo drugačiji” - to je, neće se sa mnom sigurno složit ni influencerica, ni gospođa Cipelić, ni neki tamo Zoran, a vjerojatno ni mnogi koji ne dijele moje mišljenje oko pobačaja, jedna od najtežih stvari koje čovjek mora objasnit djetetu. 

Ljudi koji se identificiraju rečenicom “svi zaslužuju živjeti” najčešće jedva čekaju priliku da dodaju “po mojim pravilima.” Ne samo kad je u pitanju reproduktivno zdravlje žena, nego i sve ostalo.

Hodanje koje se identificira kao briga za život najčešće taj isti život ignorira čim prvi put zaplače - pogledajte malo situaciju s posvajanjem u Hrvatskoj ili stanje u (dječjim) bolnicama… ne samo da se za to ne hoda, nego se većinu vremena leži. I plješće kad Baby Lasagna stavi novac tamo gdje tuđa usta samo pričaju.

Klečanje koje se identificira kao briga za obitelj ne ustaje kad se dogodi femicid. Da ustaju, u Hrvatskoj bi bez puno truda počeli radit čučnjeve.

Zabrana rada nedjeljom se identificira kao želja da ljudi imaju vremena za obitelj, ali sigurna sam da mnogi pod tim misle “vremena da žena u nedjelju skuha ručak obitelji… i opegla veš.”

Penzioneri se identificiraju kao sakupljači boca, zlostavljači i ubojice žena kao mirni susjedi koji uvijek pozdravljaju, vrtići kao mjesto u koje ne možeš upast ako nemaš vezu, a možda je i bolje da ne upadneš jer tko zna s čim će te tamo hranit.

Silovanje se identificira kao “što si imala na sebi i zašto si bila sama u mraku?”

Lopovi se identificiraju kao političari, pedofili kao svećenici - moram ubacit disclaimer “neki” jer drugačije ne bi bilo fer - a imamo i prepune bolnice osoblja koje se identificira kao savjesno, a onda te na porodu pita “šta vrištiš, znala si se je*at, a ne znaš rodit.” To što su mnogi divni ne znači ništa onima koji su naletjeli na ove druge. 

I uz sve to nabrojano - a bilo je još puno toga za nabrojat - ljudi se, jadni, pitaju kako će svojem djetetu objasnit muškarca u haljini i kako će neku ženu natjerat da rodi.

“Svatko ima pravo na život i slobodu” - ali ne u odjeći koju želi, ni u čizmama koje želi, ni s ljubavi koju želi.

Svatko ima pravo na život i slobodu osim muškaraca u haljinama, muškaraca koji vole muškarce i žena koje žele same odlučit kad će rodit, a kad neće. 

Pita li se itko kako će djetetu objasnit da ga od malih nogu uči mrzit i da mu ostavlja svijet u kojem vlada samoživost koja se, kad ju se prozove, identificira kao briga za druge?

U iščekivanju uvreda i prijetnji koje će dodatno potvrdit sve što sam napisala, srdačan pozdrav i sretna srijeda. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva