Miss7 Blog 10. svibnja 2022.

Stvarno je dosta diktiranju što žena može napraviti sa svojim tijelom!

Bruno Šimleša
Pixsell/Sandra Šimunović.

Bol. Ona duboka. Koja se pojavi usred utrobe i tvrdoglavo odbija napustiti tijelo. Obično dolazi nenajavljeno i koliko god se puta pojavila još nisam smislio lijek za nju. Ne prolazi se vremenom, samo se transformira. Kada se transformira u neku konstruktivnu akciju onda se bar malo smanji. I dalje ne nestane, ali barem kreira nešto konstruktivno.
Tako se osjećam ovih tjedan dana otkad smo saznali za slučaj Mirele Čavajde. Tupa, uporna, prožimajuća bol i dalje me nije napustila. 
Prvi impuls koji se javio jest suosjećanje. Kako sam se sve bolje upoznavao s njezinom situacijom suosjećanje je samo raslo. I žao mi je ljudi koji ne suosjećaju s njom u ovakvoj situaciji zato što se ne slažu oko jednog pitanja. Žao mi je ljudi koji će moći reći: „Ma žao mi je nje, ali...“ Jer kako god nastave tu rečenicu suosjećanje neće biti u prvom planu.
No naravno, kao i u svakoj kompleksnoj situaciji, ne osjećam samo jednu stvar. Osjećam i gađenje zbog sustava koji dopušta ovako nešto. Idemo redom. Vjerujem u priziv savjesti i vjerujem da bi svaki liječnik trebao moći uložiti priziv savjesti u ovakvim situacijama jer bi i njemu sudjelovanje proizvelo traumu. Ako je to zaista protivno njegovim uvjerenjima. Dakle, ne slažem se s onim argumentom „Pa zašto su onda izabrali to zvanje ako ne mogu sve obavljati“ jer sam čin pobačaja predstavlja iznimno mali postotak njihovih aktivnosti. Slagao bih se s tim argumentom da predstavlja značajan dio njihovih aktivnosti jer tada ne bi mogli obavljati svoj posao. Ali to što se slažem da svaki liječnik kojem se to doista kosi s njegovim uvjerenjima ima pravo na priziv savjesti nikako ne znači da ne osuđujem ovu travestiju. I to iz tri razloga.
1. Zato što znamo da mnogi od tih liječnika odjednom nemaju problema sa savješću kada taj isti medicinski zahvat trebaju obaviti privatno.
2. Zato što znamo da neki fingiraju priziv savjesti jer im se jednostavno ne da.
3. Zato što sustav mora, ali mora, ali baš mora osigurati da se taj medicinski zahvat može obaviti u svakoj medicinskoj ustanovi.
I ne znam što mi je gore od sva tri navedena razloga. Od ovih oportunista mi se diže želudac, od ljenjivaca isto tako, a od tragičnog nefunkcioniranja sustava mi se više ne diže želudac. Jer sam odustao od mijenjanja našeg sustava. Truo je do srži. Kako ne mogu odustati od akcije odlučio sam se na pomaganje konkretnim ljudima i konkretnim udrugama koji čine nešto dobro u vezi bilo kojeg pitanja, ali sustav... Sustav je već odavno u tolikoj septičkoj jami da mislim da ga nije moguće spasiti. Između ostalog zato što ljudi s vizijom i energijom za mijenjanje sustava sreću nalaze u drugim zemljama. I razumijem ih. Jer kako objasniti da znamo za ovu situaciju već godinama, ali se i dalje ništa ne mijenja? Kako objasniti situaciju da postoje brojni gradovi koji svojim građankama nisu omogućili ono što spada u standardnu medicinsku skrb? Niste to znali? Možda ste ovih dana u medijima pročitali da taj medicinski postupak baš nitko ne izvodi u zagrebačkom Svetom duhu, ali u Zagrebu bar imate druge bolnice. Ali imate mnoge gradove u kojima nemate niti jednog, jedinog liječnika. Niti jednog. Pa zamislite sada sljedeću situaciju... 
Djevojka zatrudni jer je silovana. Ili tek u šestom mjesecu otkrije da će se dijete vjerojatno roditi mrtvo ili sa stanjem nespojivim sa životom. Ili bi to bilo četvrto dijete, a upravo je izgubila posao i brine se i o svojoj djeci koja su već tu. Ili neka mnogo benignija situacija, ali žena svejedno ima zakonsko pravo odlučiti. Zamislite da zatrudni u bilo kojoj od tih regija koje se zaplave nakon izbora. I u svom gradu ne može primiti pomoć. Pitanje je može li se nekome povjeriti jer bi mogla biti šikanirana od čitave okoline. Pa vjerojatno odluči sama sjesti u neki autobus i voziti se 53 km do susjednog grada gdje joj mogu pomoći. Možda se u toj situaciji moli da sve prođe u redu da još i ne krvari po tom ostarjelom sjedalu autobusa u kojem apsolutno nitko neće znati što joj sve prolazi glavom. A prolazi joj vjerojatno svašta. Vraća se u svoj grad i moli se da se ništa ne zakomplicira jer ne zna kako bi reagirali liječnici u njezinoj matičnoj bolnici. I kako bi reagirala njezina okolina. Upravo oni koji bi trebali biti podrška u ovakvim situacijama. Od medicinskog sustava trebala bi dobiti adekvatnu skrb, a od okoline adekvatne emocije. One koje će joj pomoći da zacijeli. I fizički i psihički. 
I sada zamislite kako se ona osjeća... Samo zamislite... Nemojte više čitati, nemojte odmah uzviknuti „Ali...“ Samo se na trenutak stavite u njezinu poziciju. Molim vas... 
I onda mi recite da nije okrutno što je vražja trulost sustava tjera na takvu situaciju. Da nije ogavno što ne može dobiti adekvatnu medicinsku skrb u svom gradu? Ili da bolnica napiše da je primila psihološku pomoć, a nemaju psihologa!?!? Ma još bezbroj stvari je ogavno u ovakvim situacijama, ali tekst nije dovoljno dugačak ni da nabrojim desetinu.
Ono što je kristalno jasno jest da ženama treba bezrezervno pomoći. Razumijevanje liječi. Suosjećanje liječi. Podrška liječi.
Osuđivanje produbljuje rane. Kada netko vrišti o ubojstvu, a radi se o legitimnom i zakonom dozvoljenom postupku, tako se ta osoba retraumitizira. Njoj ne treba vaše vrištanje i osuđivanje. Treba joj ljudskost. Pomoć. Suosjećanje. 
Jednako kao što žrtvi silovanja ne treba optužba da joj je suknja bila prekratka kao da je tim modnim odabirom dala pravo nekom jadniku da je siluje. Jednako kao što žrtvi obiteljskog nasilja ne treba maloumna tvrdnja da je sama kriva za šamarčinu jer je postavila neko pitanje. Ne treba im retraumatizacija. Nikome ne treba pa tako ne treba ni ženama koje se nađu u ovakvoj situaciji. Treba im naša podrška, ljubav, razumijevanje. I treba im podrška sustava. Ovo dosad je bila tragična sramota. 
I sada treba reći da je dosta! Dosta je, ljudi! Dosta je izmotavanja. Dosta je kvazipoštivanja zakona. Dosta je otežavanja ženama koje se nađu u teškoj situaciji. Dosta je. Jebeno je dosta! Dostaaaaaaa jeeeeeeeeeee!!!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • vi

    Kako to da nemaju priziv savjesti kad od pacijenata traže(i nažalost dobivaju) lovu?????