Što sam naučio radeći u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj?

Mislim da nikada nisam pisao o iskustvu služenja civilnog roka u Domu za djecu u Nazorovoj. Čini mi se da tada još bio apsolvent, a kako moj mentalni sklop nije bio u stanju bespogovorno slušati ičije naredbe, odlučio sam se za civilno služenje vojnog roka i završio u Nazorovoj. Za gospodina Beroša i razne raspudiće koji su uvjereni da tamo teče med i mlijeko, mogu reći kako je bilo tada, a prema onome što govore stručnjaci, današnja situacija sigurno nije bolja. Za početak, većina koja radi u sustavu stvarno se trudi, doista se maksimalno trudi olakšati djeci. Sjećam se vrlo predane fizioterapeutkinje koja je radila s djecom sa svim mogućim poteškoćama. Najživlje se sjećam romskih blizankinja od kojih je jedna imala popriličnih problema s hodanjem pa smo stalno s njom vježbali da se ti kukići razviju i da kraća nogica ipak može na operaciju. Druga je veselo skakutala oko nas i ohrabrivala sekicu. Bile su vrtićke dobi. Dosta smo se zbližili jer osim vježbanja i šetnji koje su isto bile svojevrsna terapija, znao sam ih voziti i u bolnice na pretrage. Na kraju su završile u udomiteljskoj obitelji s kojom, blago rečeno, nisu bili sretni u Domu. Ali su ih ipak predali jer su uvjereni da je djeci bolje u nesređenoj hetero obitelji, nego u nesređenom sustavu. 

I to je klasična priča. Sustav štiti roditeljska prava i ideju obitelji, ali definitivno ne štiti djecu. Jer problema je bezbroj...

Za početak, većina djece u Domu nije bila na listi za posvajanje jer roditelji nisu trajno izgubili roditeljska prava, a da nam je doista stalo do djece, trebali su izgubiti ta prava. Mnogi su bili u očajnim pozicijama - emocionalno, psihološki i financijski krajnje nesposobni za brigu o djeci, ali svejedno su im prava bila tek privremeno oduzeta. Ako su željeli zadržati roditeljska prava, čini mi se da je tada vrijedilo pravilo da trebaju posjetiti djecu jednom u tri mjeseca. Nekad su to radili i bazdeći. Jedno sam vrijeme radio na porti pa sam dočekivao te „roditelje“ kako teturaju do svoje djece, razmijene nekoliko bezličnih rečenica, tek toliko da zadovolje formu i sačuvaju svoja prava, a djeca ostanu žrtve njihove nesposobnosti i nehumanosti sustava.

Naravno da je uvijek bilo previše djece i premalo zaposlenika od kojih su neki bili potrošeni. Ne zato što nisu davali sve od sebe, već zato što ih je sustav umorio. Većina je to doista bio poziv, a ne puki posao, ali umorili su se od borbe za sustavom i entuzijazam im je splasnuo. 

Iako je Dom u Nazorovoj samo za predškolarce, tada su tamo bile privremeno smještene i osnovnoškolke i srednjoškolke koje sam solidno upoznao jer sam im davao instrukcije. Prvo iz matematike, a onda i fizike, kemije, njemačkog, povijesti... ma nema što nismo prošli. Nadam se da su se mnoge od tih cura snašle u životu, ali većina njih tada nije bila u dobrom stanju. Jedna je poželjela šestar upoznati s mojim vratom nakon što sam je pitao je li riješila zadaću. Na svu sreću, tada sam imao dobre reflekse. Neke su jedini izlaz iz institucije vidjele u tome da nađu frajera, a treba im se itekako posrećiti da s 15 godina naiđu na nekog normalnog. Neke su davale sve od sebe da uspiju u školi, ali vidjelo se da imaju dosta otvorenih emocionalnih rana i jaaako se nadam da su rane danas zacijeljene i da imaju uspješan život. Ali realno, tada su bile u jako teškoj situaciji.  

To je realno stanje koje ideološki ratnici ne mogu priznati, ali mi ostali moramo. Jer ako vam je stalo do djece, ako istinski nastupate u ime obitelji, a ne ideologije, naravno da ćete biti na strani znanosti i zdravog razuma i na strani djece. Tako ćete biti i za to da gej parovi koje struka ocijeni stabilnima i zrelima imaju pravo na udomljavanje te djece. Jer sustav je zadnje je mjesto u kojem trebaju biti. Znam da to nikada neće biti jasno mnogim berošima i raspudićima, ali i svima koji ignoriraju znanost koja je kristalno jasna u ovoj situaciji - seksualna orijentacija nema nikakve veze s odgojnim kompetencijama. Nikakve. 

I odmah da odgovorim onima koje je strah da će takva djeca biti malterirana od okoline. Hoće, definitivno. Dio okoline će maltretirati tu djecu jer ih odgajaju „pederčine i lezbače“. Dio neodgojene djece će im govoriti da će završiti u paklu. Dio neodgojene okoline će ih osuđivati. Ali rješenje nije da tu djecu kaznimo i osudimo na odrastanje u domu samo zato što je dio okoline kronično neodgojen. Ne moraju djeca ispaštati zbog toga što neki roditelji odgajaju djecu koja osuđuju. Napuštena djeca ne moraju dodatno patiti zbog toga što dio ljudi više vjeruje ignorantskim predrasudama nego znanosti! 

I znam da ove riječi ništa neće značiti raznim raspudićima i obožavateljima lika i djela Željke Markić. Način na koji shvaćaju vjeru im ne dopušta i pomisao da neki gej par može osigurati zdrave temelje za odrastanje. Ali ja se ne borim za prevlast određene ideologije. Borim se za djecu koja su prvo bila žrtve svojih bioloških roditelja, onda sustava, a onda su taoci ovog ideološkog rata. A to je zadnje što toj djeci treba. Treba im sigurno okruženje za razvoj, a ako i to može pružiti gej par, odlično. Hetero parova jednostavno nema dovoljno. Čak ni onih nesređenih koji su na kraju udomili Romkinje s kojima sam se zbližio. Jednostavno ih nema dovoljno. Prvo su ih napustili njihovi roditelji, a onda i sustav. Zato se moramo boriti za njih, a ne za ideologiju. Amen! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva