Školska godina je gotova, jeste li kaznili svoje dijete?

Kad je moju mamu zanimalo kakva je situacija u školi po pitanju mojih ocjena, spremila se, otišla u školu u vrijeme informacija te se našla oči u oči s razrednikom. On je tada pred nju stavio veliki, teški, tvrdo ukoričeni tamno plavi dnevnik koji je u sebi skrivao i onaj drugi dio. Imenik.  Tanji, zelenkastoplavi (ako me sjećanje dobro služi), a u koji su se upisivale ocjene. 

Potkraj školske godine na imeniku su negdje na polovici prema vanjskom rubu bili vidljivi tragovi korištenja. Uslijed silnog listanja, upisivanja ocjena, slučajnog otvaranja za spremne i manje spremne učenike. 

Ponekad je taj dio bio samo izlizan, a ponekad je bio i prljav. Ta fleka bila je i određeni znak vremena. Prolaznosti. Vjesnik ljeta. Što je ona postajala tamnija i veća to su se na našu učeničku radost sve više približavali praznici i kraj još jednog razreda.  

Kao što kod liječnika imamo zdravstveni karton, tako smo u školi imali i svoje mjesto u imeniku, a letimičan pogled bio je dovoljan da se utvrdi naša „učenička slika“ i par sekundi bilo je potrebno da netko od roditelja uzme obrazovnu anamnezu. Osim općih podataka i generalija učenika u gornjem dijelu prve stranice, na dvije stranice rasporedile su se i rubrike po predmetima. U istim tim rubrikama čitav niz ocjena. Kako tada, tako i sada -  u rasponu od jedan do pet. 

Imenik je bio uglavnom šaren. Ponekad zbog ocjena, ponekad zbog različitih rukopisa jer koliko profesora, toliko rukopisa. Ponekad i zbog boja kemijskih olovaka koje su koristili oni koji su nas ocjenjivali. Osim uobičajene crne i plave, pojavila se ponekad i crvena. Njome su se često upisivale jedinice pa na taj način izdaleka i pomalo izdajnički signalizirale znatiželjnom roditeljskom pogledu na što treba obratiti pažnju. Da ne promakne. 

Ponekad je neka mlada, tek pristigla profesorica u tu šumu brojeva unijela svježinu jer je koristila neku drugu boju. Ljubičastu ili zelenu. Možda i u inat nekoj tradiciji i normi, ali slaba nam je to utjeha bila jer jedinica je i dalje bila jedinica. Koliko god ona bila ljubičasta ili zelena. 

Nakon što bi mater obavila informacije po potrebi bi uslijedio razgovor, ali srećom te su potrebe bile uistinu rijetke. Bio sam uzoran učenik.

U srednjoj školi situacija se malo promijenila. Ne po pitanju ocjena već po odlascima na informacije. Daleko je mojima iz Samobora bila Pešćenica. Nismo imali auto, teško je bilo starcima uskladiti smjenu u tvornici s terminom informacija. Često su se informacije rješavale telefonskim putem mada je telefon u našu kuću stigao tek kad sam ja bio drugi ili treći srednje. Nije da nismo imali novca. Živjeli smo tada kao i svaka prosječna radnička obitelj, ali takva su bila vremena. Do telefona preko debele veze i tisuću njemačkih maraka. Bila su to neka skroz drugačija vremena. 

Po pitanju ocjena između mene i mojih roditelja išlo se na povjerenje. Povjerenje koje nismo željeli izigrati niti smo o tome razmišljali.

Danas je sve u potpunosti drugačije. Odlasci roditelja u školu svedeni su na minimum. Što zbog korone, što zbog digitalizacije i razvoja modernih tehnologija. Crne, plave, crvene, ljubičaste kemijske i papir zamijenio je ekran. Mi, roditelji školaraca uvid u ocjene imamo uz svega par klikova. E-dnevnik, u skladu s godinom u kojoj živimo nova je varijanta koja je kao gumicom izbrisala neizvjesnost svih učenika koji čekaju povratak roditelja s informacija. 

Bez obzira na sve, razgovore koje roditelji „po potrebi“ obavljaju sa svojim klincima na temu škole i ocjena i dalje su prisutni. Za to ne postoji digitalna varijanta jer složit ćete se, neprirodno i potpuno pogrešno bi bilo vlastitom djetetu poslati mail oko opaske profesorice iz engleskog kako učenik ne piše redovito domaće zadaće. 

Možda sam i staromodan, ali nema do razgovora uživo. Pogleda. I izbjegavanja istog ako treba. Gestikulacije. Pa i pokojeg povišenog tona u žaru rasprave. Pritom ne treba zaboraviti da granice ipak moraju postojati. Granice koje moraju poštivati podjednako i učenici i roditelji. 

Nažalost, u posljednje vrijeme slušam kako je sve više onih roditelja koji od svoje djece očekuju nemoguće. Postavljaju nerealne kriterije, dižu ljestvicu svojih očekivanja nepotrebno visoko, a vlastitoj djeci umjesto da pomažu, samo odmažu. 

Okružen sam prosvjetarima. Profesorima, učiteljima, nastavnicima. Supruga radi u prosvjeti, dobar dio obitelji, prijatelja, susjeda, kumova također radi u prosvjeti. Imam dvije kćeri koje se školuju. I one su u sustavu. Stvari koje čujem, podjednako i od kćeri i od svojih prosvjetara po pitanju stresa oko ocjena, za moj pojam su nevjerojatne.

2021. godine još uvijek postoje roditelji koji svoju djecu kažnjavaju zbog ocjena. 

2021. godine još uvijek ima učenika koji plaču zbog dobivene trojke. Ej, trojke. 

2021. godine neki učenici se zbog loše ocjene boje vratiti doma zbog straha. 

Ovaj stres zbog ocjena ne radi razliku jer rečenice poput „ubit će me stari“, „bolje da se ne vraćam doma“, „opet sam u kazni“, „mogu zaboraviti na izlaske narednih mjesec dana“, „nema mobitela naredna dva tjedna“ - mogu se čuti i u osnovnoj i u srednjoj školi. Nadam se samo kako sve te kazne ne poprimaju niti jedan oblik fizičkog kažnjavanja i da ostaje samo na nekim privremenim zabranama. Da ne bi čitava ova grozna realnost nekih učenika bila još i tužnija. Bolnija. 

Rastužuje me činjenica kako postoje učenici koji umjesto da uživaju u najljepšem razdoblju svog života, onom školskom, konstantno su u grču, pod stresom i u strahu od roditelja. Zbog ocjena.Trenuci provedeni u školskim klupama trebali bi biti poput stalno otvorenog spomenara u koji bi se čitavo vrijeme trebale upisivati lijepe uspomene. Sve drugačije nije ispravno. 

Uvijek će postojati stres jer svi koji idu u školu ponekad strepe. Kako će napisati kontrolni, hoće li ih danas slučajno otvoriti, a nisu se spremili. Kraj školske godine, državna matura. 

Dosta je situacija koje im uzrokuju stres i napetost i zaista nema potrebe da im situaciju dodatno kompliciraju roditelji. Kaznama, prijetnjama… Zbog ocjena. Apeliram na roditelje koji kažnjavaju svoju djecu zbog ocjena – nemojte to raditi. 

Nema dvojbe oko toga kako mi kao roditelji svojoj djeci želimo samo najbolje. Da im bude ljepše, bolje i lakše u životu nego što je nama. Dozvoljeno je i maštati kako će upravo naši klinci biti ti koji će danas-sutra mijenjati svijet. Sasvim je ispravno imati i neka očekivanja od naše djece. Što bi mi željeli da oni budu u budućnosti.

Možemo željeti, ali ne možemo stavljati naše interese ispred njihovih. Djeca nikad ne smiju biti žrtve roditeljskih neispunjenih snova ili neostvarenih ambicija. Svoji su. 

Drugačiji i jedinstveni i ponekad ih treba pustiti da sami pronađu svoj put. Lupit će koji put glavom u zid, na vlastitoj koži i na teži način naučiti lekcije. Koliko kod će nama roditeljima biti teško svjedočiti takvim situacijama, ali upravo te lekcije najbolje se pamte.

Na tom njihovom putu mi roditelji trebamo biti saveznici, prijatelji i partneri, a ne kamen spoticanja. Ne smijemo biti oni koji će zbog ocjena dijeliti kazne. Ne znači to da ih moramo pustiti, da mogu biti u potpunosti bez kontrole i raditi što žele. Naprotiv. Naša je briga i obveza kao roditelja pratiti situaciju te ih vratiti na pravi put ako malo skrenu. 

Sve se to može. I mora, ali bez kazni. Kažnjavati vlastito dijete zbog jedne trojke ili jedinice uistinu nema smisla. Ne mogu ni zamisliti što se sve vrti u tim mladim glavama kad dobiju lošu ocjenu znajući da će roditelji zbog toga biti ljuti i kazniti ih. I tako čitavo vrijeme svog školovanja. Strašno. 

Poneka loša ocjena nije razlog za drastične mjere. Svima nam se dogodila. Dogodila se i našim klincima. Dogodit će se i još koji put. Sve to ide u njihov školski staž i sve se može  popraviti. 

Moja kćer nekoliko je dana prije kraja nastave došla iz škole s dvije jedinice iz matematike. Skiksala je kako bi se reklo „u ciljnoj ravnini“. Dogodilo se. Šteta. Žao mi je. Bad luck. Zaključna ocjena je niža, ali što je tu je. Nije mi palo na pamet da bih povisio ton, a kamoli bilo što drugo. 

Već dugo znaju da uče zbog sebe, a ne zbog nas roditelja i oko ocjena se ne uzbuđujem previše jer po meni ne moraju svi biti odlikaši. Zašto?  Zabrinuo bih se u onom trenutku kad bi se loše i/ili lošije ocjene zaredale i kad bi postale pravilo, a ne iznimka. 

E u tom slučaju bi sjeli, ozbiljno porazgovarali, stavili karte na stol i dogovorili što ćemo i kako ćemo jer od nekih obveza osim pokoje kućanske imaju samo školu. Ništa drugo. Upravo iz tog razloga lijenost neću i ne želim tolerirati. Jok. 

Sve ostalo ide u njihov školski i naš roditeljski staž. Oni su nam uvijek na prvom mjestu i treba misliti na njih. Nije ni njima lako. I oni imaju pravo na loše jutro ili podne. Imaju pravo i na loš dan. Pa čak i tjedan ponekad. 

Nemojmo zaboraviti da ni posljednje dvije školske godine nisu bile „normalne“. Malo u školi, malo online. Pa malo samoizolacije. I tako u krug. Kako na nas, ovo neuobičajeno vrijeme i na njih zasigurno ostavlja neke posljedice. Neki su se u cijeloj toj gunguli snašli bolje. Neki lošije. 

I njima je teško i ta poneka loša ili lošija ocjena ili konačni uspjeh na kraju razreda ne bi trebali biti razlog za dramu ili kaznu. Ocjene su bitne, to je neupitno, ali ne pod svaku cijenu. Ukoliko postoji volja i ambicija, sve je moguće. 

No, sad je barem svima laknulo, barem nakratko jer još jedna školska godina je iza nas. Svim učenicima, nastavnicima i roditeljima čestitam što su je priveli kraju. Praznici su počeli. Uživajte i odmarajte. Zaslužili ste. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva