Šiške su manifestacija Sotone, kao i ljudi koji misle da postoji “previše” palačinki

Srdačan pozdrav i sretan HDZ svima koji slave.

Imam jedan mali kviz za početak - zašto čovjek koji prekrši samoizolaciju na način da ode orat vlastito polje mora platit 8 tisuća kuna kazne, a državna tajnica (umalo ministrica) koja se vrati s korona svadbe u Zadru i nastavi dolazit na posao smije i dalje primat moje novce?

Kad ćemo - da se poslužim Milanovićevom terminologijom - izbrusit taj karijes i zašto nikad?

I jel smijemo njenu plaću za ovaj mjesec poslat onom jadnom čovjeku da si plati sudske troškove?

Retoričko je pitanje, naravno, onoliko koliko je i logika u Hrvatskoj retorička.

“Dosta gluposti, Andrea, tko je osvojio pakete iz giveawaya u prošloj kolumni?”

Hvala što pitate, to je svakako jedno važno, legitimno pitanje koje zaslužuje pravodoban i nedvosmislen odgovor.

Važno je pitanje i gdje su otišli novci koje je Škoro onomad (uvijek sam htjela iskoristit ovu riječ) skupljao za osječku bolnicu, ali to sve možete guglat ako vam se da, što vam se, naravno, ne da.

Zašto bi vam se i dalo kad u toj priči ne možete osvojit lijepe stvari?

“Makaršta” - rekla bi moja bivša stanodavka kad bi se bunila protiv doslovno bilo čega.

Benzin je poskupio - makaršta.

Susjeda na koju je ljubomorna je “smršala” 15 kila - makaršta.

Andrea se želi tuširat svaki dan, a ne samo jednom tjedno - makaršta, pa ondak će režije bit puno veće, a režije su uključene u cijenu najma.

Dobro i tko je osvojio poklon pakete iz giveawaya?

Javila sam se dobitnicima u komentaru ispod objave i u inbox, plus stavila sam im imena na story.

Nismo u rodu i ne znamo se - kod mene, btw, NITKO kog znam NIKAD ne može osvojit nagradu jer ne bi bilo fer.

“Makaršta” - kažu mi često ljudi koji su zbog ovog automatski diskvalificirani, “to nije ok.”

Možda nije baš sasvim ok, ali i dalje mi je draže nego da postoji opcija da netko misli da je nešto bilo preko veze.

Za takve stvari imamo Holding i upise na fakultete.

Sad kad smo riješili pitanje dobitnika (i kad je sigurno 40 posto ljudi koji su došli samo zbog poklona otišlo stisnut unfollow na moj Instagram), možemo uplovit u današnju temu.

Nije o koroni ni o maskama ni o neredima u Srbiji, ne jer to nisu važne teme nego jer ja sjedim na molu, gledam kako sunce odlazi - pisala sam jučer, sad se vjerojatno “sunčam” u hladu - i uživam u okusu koji mi je u ustima ostavila krumpir salata s lukom… ne pašu mi sad teške stvari, ne idu mi uz mir koji mi stvaraju valovi koji pjevaju po stijenama.

Vjerojatno znate - osim ako ne znate - da mi je prošli tjedan bio rođendan.

Trideset i peti. (35.-eti, 35-peti, 35rd, nastavi niz najčešćih situacija s interneta).

Znam, i meni je čudno, pogotovo kad se sjetim da sam dva dana prije rođendana provela za kompjuterom, igrajući Sim City, kao i uvijek kad su “ljetni praznici.”

Kad sam imala deset, moj tadašnji dečko Pater Vili i ja smo često - ako ste se uzrujali na ovu lošu foru, imajte na umu da nema puno koristi ako se ne uzrujavate i u stvarnom životu.

Kad sam imala deset, mislila sam da su ljudi od 35 jako, jako stari.

Kad sam imala šesnaest, mislila sam da (stari) ljudi od 35 znaju SVE o životu. (I da ja znam SVE plus još malo, jer to uvijek misliš kad imaš šesnaest).

Sad kad imam 35, znam samo dvije stvari - prvo, ljudi s 35 i dalje ne znaju puno o životu i drugo, čovjek nakon 30. sam odlučuje koliko je star.

(Žena se, naravno, Miroslave dragi, oko toga prvo konzultira s obitelji).

Sa 16 sam mislila da znam sve, s 35 imam osjećaj da ne znam ništa, ali hoće li me to spriječit da napišem kolumnu o stvarima koje sam naučila do trideset i pete?

Naravno da neće - ako Don Stojić može imat kolumnu u seksu (true story), mogu i ja koja ne znam ništa o ničemu (NI O ČEMU, gospođo Čitanko, kraljice Hrvata) u čast 35. obljetnici vlastitog rođenja natipkat par stvari koje sam naučila putem.

Neće bit pretjerano inspirativno ni povijesno, za slučaj da ste se ponadali, ali možda vam nešto svejedno zapne za oko. Ili za srce. Ili za crijeva, može i to. Možda vam sve ovo samo potakne stolicu, što je sasvim ok - zdrava probava je jedna od najljepših stvari na svijetu i ako mogu pridonijet tome, ja sam sretna osoba.

Krenimo redom, kojeg nema, jer - kako bi rekla svaka baba koja je u Poštu samo došla nešto pitat - “život nema red.”

Mrzim ovo, nikad ne znam s čim da krenem.

Možda s muzejima. Može, to ću. Prva i nikako najvažnija, ali svejedno važna stvar.

Sasvim je ok ne voljet muzeje.

Ne sjećam se koliko sam imala godina kad sam se napokon usudila samoj sebi priznat da NE VOLIM ić u muzeje, ali sjećam se koliko sam imala kad sam se prvi put usudila to izgovorit bez straha da će me netko osuđivat - trideset. Stajala sam u MOMA-i u New Yorku, na trećem katu od šest. Nije da ne volim umjetnost, samo ne volim hodat okolo i serijski buljit u predmete i govorit “oooh” i “aaaah” kad za to vrijeme mogu bit negdje i jest pizzu. Ljudi će reć da sam seljačina, a ja ću to rado objeručke prihvatit i ne ić u muzej. MOMA je loš primjer jer ju čak i mogu pretrpit (samo sam malo predozirala osjetila), ali od tad više nemam problem reć “ne želim ić gledat 700 slika i grčkih kipova s mikropenisima, nađemo se za par sati.” Život je prekratak da radiš stvari koje ne želiš radit ali misliš da se mora. Ne mora se.

Sad kad su nas uzrujano napustili hipsteri koji slušaju bendove koji ni sami ne znaju da postoje i govore riječi tipa “kaftan”, “eklektično” i “kraft centralno grijanje”, možemo dalje.

Nešto korisno što sam naučila prije godinu dana - osiguranje od otkazivanja putovanja je popločeno šupačkim namjerama. Bit ću kratka (lol) - kupila sam 5 avionskih karata za sebe i prijatelje (dali su mi novce, naravno) i 5 pripadajućih osiguranja u slučaju otkazivanja. Svemir je odlučio da moram otkazat svoju kartu, a kad sam se javila korisničkoj službi (koju sam morala ZVAT u Ameriku jer chat i mail ne rade), mladi indoamerikanac mi je objasnio da moram otkazat svih 5 karata ako želim povrat jer tako to ide kad kupuješ grupno. Uglavnom, ako uzimate cancellation, uzimajte karte zasebno. Bonus savjet - UVIJEK uzmite cancellation.

Možemo još jedno putno znanje kad smo već tu - svaki čovjek, koliko god bio sit, postaje gladan čim sjedne u auto i krene na put. Prolazak naplatnih kućica otvara apetit, zato je najbolje samo nježno doručkovat prije puta.

Kad smo kod naplatnih - sasvim je ok ponudit osobu na naplatnim kućicama bombonom. Ljudi koji putuju na Zrće bi ovo mogli krivo shvatit, mislim na kikije, bronhije i slično. Ja sam to prvi put napravila prošle godine jer sam taman jela bombone i čovjek se jako razveselio. Par mjeseci kasnije sam studentici na blagajni kupila čokoladicu jer je izgledala kao da će umrijet od straha. Bilo mi je neugodno, ali glupo je da ti bude neugodno kad želiš razveselit ljude.

Next.

Pohanje mesa u nacho cheese tortilja čipsu je seks. Brašno, jaje i umjesto prezli - smrvljeni čips. “Može se i s cornflakesom” - nope, nije ni u istoj galaksiji.

E i još jedan seks - mini slanac prerezan na pola, tostiran, namazan putrom i blagoslovljen posebnom salamom. Sveta misa u ustima, nemam drugi opis.

Sad kad smo pokrili travel i gastro savjete, vrijeme je za modu.

Moda je užasno licemjerna i sasvim je ok ako ti ju se ne da pratit.

Meni se ne da i što sam starija, to se više prepoznajem u izričaju Stevea Jobsa. Prošle godine sam kupila 7 crnih dolčevita jer mi se ne da razmišljat (plus volim dolčevite, jasno). Naravno, postoji šačica ljudi koji me zbog toga prozivaju (na javnoj razini), ali to je još jedna jako važna lekcija koju sam naučila - ne treba se zamarat mišljenjem ljudi koji ovih dana svršavaju na kombinaciju sako+biciklistice+japanke na petu, a prije godinu dana bi te zbog iste kombinacije poslali u sanatorij.

Moda je super - ako želiš sudjelovat, ali ideja da si inferioran ako ne želiš je… OUT.

Ok, par random životnih istina.

Prvo, sasvim je moguće ubit kaktus. Neki misle da im je ovo mana, ja mislim da je dražesna kvaliteta i talent.

Drugo, sasvim je ok unfollowat ljude u stvarnom životu. Dogode se putem ljudi s kojima se svakim danom osjećaš kao suhi, zanemareni kaktus, ali glupo ti je otić zbog uloženog vremena, ljubavi i sličnih jednostranih koncepata. Unfollow je pola zdravlja i u virtualnom i u stvarnom svijetu.

Treće, ljudi koji lako tračaju druge pred tobom, lako tračaju tebe pred drugima.

I četvrto, možda najvažnije u rubrici velikih životnih istina - ponekad u hotelima omlet zna izgledat kao palačinka. Ja sam iz ovog razloga u Indiji pojela kajganu s pekmezom, što nije najodvratnije na svijetu, ali svakako je pametnije provjerit.

Šta još?

Par stvari o ljubavnom životu.

Numero uno, nikad ne treba forsirat ljubav - ovdje bi mogla ubacit jednu priču o našoj nepoznatoj manekenki koja je s mamom došla pred zgradu frajeru koji ju je ostavio, natjerala ga da sjedne s njima u auto i sat vremena ga molila (u kanonu s mamom koja je vozila) da ju ipak ne ostavi, ali neću. Samo ću reć da ne treba forsirat ljubav jer je ljubav koja dolazi na silu uvreda za život.

“Imam dečka” je užasno glup argument za odbit frajera koji te traži broj ili ti želi platit cugu. “Ne bih, hvala” je (ili bi trebalo bit) sasvim dovoljno. Ideja da će muškarac lakše odustat iz poštovanja prema drugom muškarcu nego iz poštovanja prema tvojem iskazanom (ne)interesu je opasan koncept koji treba napustit.

Ne postoji frajer koji se “nije stigao” javit - ako nije u Sjevernoj Koreji, mrtav ili mrtav u Sjevernoj Koreji, stigao se javit.

Muškarci se ne boje ljubavi - postoji puno stvari kojih se muškarci boje, a riječ balayage je samo jedna od njih. Neki se boje tenisica na petu. Neki se boje paukova. Većina ih se boji japanskog iscrtavanja obrva. Ali rijetko koji se toliko boji ljubavi da ti se zato ne javlja. To je kao da netko toliko jako voli ćevape da ih ne jede.

“Žena nakon 25. počinje propadat i više nije optimalna za rađat djecu” - ovo sam naučila na jednom ručku s bivšim kad sam imala 28, što je sasvim slučajno približan opis njegovog IQ-a.

“Tak je visok i zgodan” je jako loš razlog za vezu. Neki nauče s 28, neki s 38, neki nikad.

Ne treba previše žalit zbog loših odabira - da uvijek biramo najbolje za sebe, teško bi išta naučili putem.

Na Tinderu postoji ogroman broj muškaraca koji na profilnoj slici imaju zmiju, pušku i/ili sliku s vlastitog vjenčanja. Također, većina muškaraca koji se slikaju s rukom na volanu (da se vidi sat) se zove Matija. Ovo iznosim čisto kao statistički podatak, istraživala sam.

E sad mi se više ne da po kategorijama, idemo random.

Živciranje oko ljudske gluposti je glup sport - ne znam jesu li ljudi sve gluplji ili zbog interneta samo više dolaze do izražaja, ali živciranje oko gluposti koju ne možeš promijenit je uludo bačeno vrijeme. Kako čovjeku koji misli da mediji plaćaju ljudima da lažu da imaju koronu objasnit da je idiot? Jednako kao što možeš osobi koja ti se ne zahvali nakon što ju pustiš da se prestroji objasnit da je neodgojeno smeće - nikako. “Mirni Zidarić su platiti da laže da je imala koronu” - ma svako dobro i vama, dragi gospodine.

Ljudi većinom misle da si šupak ako ih ispravljaš - to što ti misliš da bi osoba voljela znat da se Liam ne čita Lajam i da ne može bit MEGić (maleni Kriste u kiselim klompama) ne znači da će osoba htjet čut ono što imaš za reć. Najčešće je pametnije prešutit. PREŠUTJETI, mhm, that’s the one.

Dalje.

Sok od naranče na tek oprane zube je najbliža verzija susreta s paklom.

Ljudi koji na društvenim mrežama seru po tuđim nožnim prstima trenutak prije nego što utonu u san znaju točno koliko su beznačajni.

Ignoriranje tuđeg mišljenja je wellness s pet zvjezdica.

Ljudi koji ti, kad te vide sa pripadajućom šalicom, imaju potrebu javit da Starbucks nije prava kava, vjerojatno nemaju nijedan drugi značajni događaj u danu. (Nije problem što ne vole Starbucks, nego to što imaju potrebu posrat nešto što ti voliš).

Ljudima koji spoilaju filmove i serije život kad-tad uzvrati udarac u vidu erektilne disfunkcije ili iznenadnom netolerancijom na luk i češnjak.

Ljudi koji te zovu “draga(aaa)” će te najčešće prodat za vrećicu čipsa.

Umjesto “čut ćemo se za kavu” kad znaš da nećete, možeš samo reć “ajde bok.”

U autu, pored simbola za benzin, stoji mala strelica koja ti pokazuje s koje strane ti je tank. Puno ljudi ovo ne zna, možda čak ni Matija s Tindera.

Čokoladni donut je najbolji na svijetu ako ga prvo staviš u frižider.

Za mamurluk je, osim ispijanja puno vode, nakon izlaska je dobro pojest bananu i popit čašu vode sa soda bikarbonom i c-vitaminom. Ne mogu potvrdit jel funkcionira jer se nikad ne mogu natjerat, komplicirano mi je imat bilo kakve razumne radnje prije bacanja na krevet.

Treba prestat pokušavat kontrolirat stvari koje su izvan tvoje kontrole. Ovo sam naučila primjenjivat kad sam imala majstore prošle godine. Živciranje oko stvari na koje ne možeš utjecat nije dobro za srce, dušu ni crijeva.

Čak i uz najveći trud, uvijek ćeš biti nečiji bad guy. Svatko je nečiji bad guy i to je sasvim ok.

Šiške su manifestacija Sotone. J.Lo ne izgleda dobro sa šiškama, šiške izgledaju dobro sa J.Lo. To smo već jednom rekli, ali treba ponovit.

Vraćanje krive ili neoptimalne narudžbe u restoranu je normalno i poželjno - ako se netko na to naljuti, to i dalje nije tvoj problem.

Ljudi koji nasilno guraju nos u tvoje privatne stvari najčešće samo pokušavaju pobjeć od vlastitih privatnih stvari koje se boje rješavat. “Zašto se još nisi udala” je lakše pitanje od “jesam li sretna s vlastitim životom.”

Neki ljudi će za svaku dobru stvar koju napraviš u životu pronać barem tri koje ti fale jer im ništa nikad nije dovoljno dobro. Čista kuhinja je kuhinja u kojoj se očito nikad ne kuha, prljava kuhinja je kuhinja loše domaćice. To je svakako topla ljudska priča, ali nije priča o tebi.

Kad nosiš vrećice iz auta u stan, bolje je ić u dva navrata, a ne se natovarit kao Yugo koji šverca ljude preko granice. Ovo i dalje znam samo u teoriji, NE MOGU se natjerat na dvaput, radije ću slomit ruku nego se vraćat po stvari.

Kad ti zubar kaže da ti ne treba anestezija jer te neće bolit, TREBA TI ANESTEZIJA. Zubari lažu.

Taksisti na beogradskom aerodromu će te presrest i pokušat ubacit u taksi “na crno” koji je daleko, na parkiralištu, a tu vožnju će ti nekad probat naplatit i 100 eura. Vožnja je zapravo oko 300 dinara, dobiješ voucher na info pultu koji je znak da je sve legitimno. Znam da se ovo događa i drugdje, ali meni se dogodilo u Beogradu pa eto. Neki taksisti su kao šiške, zli i zlonamjerni. (Wow, zli i
zlonamjerni, ovo je za 3 iz zadaćnice).

Eva Longoria se ne farba bojom iz kutije koju reklamira. Također, kad imaš plave pramenove, jako je loša ideja kupit boju “champagne” da si popraviš izrast jer ćeš imat narančasti izrast i zelene pramenove i morat ćeš se pofarbat u smeđe - u istu tu boju koju Eva Longoria laže da koristi.

Poznate, bogate, uspješne osobe često i dalje imaju iste komplekse i nesigurnosti koje su imale i prije, samo što ih sad imaju u skupljim cipelama.

Ljudi koji stalno naglašavaju da su jako dobri su najčešće upravo suprotno.

Nitko, itko, nikad ikad nije i neće svoj ravan trbuh i zavidnu liniju dugovat magičnom čaju.

Žena ženi nije vuk - to je samo izlika koju zločeste žene koriste da bi se lakše pogledale u ogledalo. Prave žene se međusobno podržavaju.

E, još jedna jako važna lekcija - NIKAD se ne treba slikat pored manekenke. Kao prilog stavljam svoju sliku s Heidi Klum.

Privatna arhiva

Znam, makaršta.

Bližim se kraju, još samo par jako važnih stvari.

Koliko god bio siguran da je nešto očiti sarkazam, uvijek postoji barem jedna osoba koja ga neće skužit. Količina uvreda i prijetlji (!) koje sam primila kad sam u (očitoj) zajebanciji rekla da su Sinj i Senj (Silj i Selj?) isti grad je možda najbolji dokaz.

Ljudi koji te pitaju s kim si spavala da dobiješ neki posao te ne pokušavaju uvrijedit - pokušavaju saznat s kim trebaju spavat da dođu do posla. Isti ti ljudi najčešće neće prihvatit posao “sad prije ljeta.”

Soja nije ptica. (Saznala na drugoj godini faksa).

Okusni pupoljci se na slovenskom kažu “brbončice.” Nije da nisam najavila da će bit puno beskorisnih informacija.

Slatka pizza je najljepša stvar koja se može dogodit jeziku - barem ova koju sam ja probala, s pistacijama, malinama i bijelom čokoladom.

Petar Grašo je najbolji čovjek na svijetu.

Ljudi koji misle da postoji “previše palačinki” su ljudi bez kojih uvijek možeš.

Eto, gotovi smo.

Mrzim i ovo kad ne znam šta bi na kraju.

Možda još jedno beskorisno znalje (!) - kad u Google search upišeš Joey Tribbiani, uz rezultat će se pojavit kriška pizze na koju možeš kliknut. Ono što se dogodilo sljedeće…

Đenja, pusa bok, srdačan P.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva