Sedma Božja zapovijed: Ne ukradi (osim ako osoba ima para i udana je za Srbina)

Srdačan pozdrav, još 135 dana do Božića. Znam da nije vrijeme da razmišljamo o Božiću, ali palo mi je na pamet, plus nekog će sigurno razveselit. Do Noći vještica je 80 dana, što će isto nekog razveselit, a nekog, sasvim jasno, raspizdit “JER JE PROTUKRŠĆANSKI i ZLOČESTO i BEZBOŽNO!”

Uglavnom, nebitno, 135 dana do Božića, 80 dana do Noći vještica, poslužite se ovim informacijama kako god želite i možemo krenut dalje. 

Sjećate li se prve stvari koju vam je netko ukrao? Ja se vjerojatno ne sjećam baš prve, ali sjećam se prve koja mi je pokazala da su ljudi ponekad govna. 

Imala sam 10 godina i pun džep para - zapravo, imala sam 10 godina i 50 kuna, ali 50 kuna je tad za mene bilo bogatstvo, pogotovo zato što sam ih smjela potrošit kako god sam htjela. 

“Tvoji su novci, potroši ih na što god želiš” - podrazumijevalo se da ne smijem kupit cigarete i petarde, jasno.

“Što god želim” su u to vrijeme bile Spice girls lizalice, one u kojima su se dobivale naljepnice. Jedna je bila 10 kuna, što znači da sam u džepu imala budžet koji mi je omogućavao da kupim po jednu za svaku članicu grupe. 

Deset kuna za lizalicu je bilo puno novaca jer si “obične” mogao kupit za kunu i pol, ali ove su bile s okusom najčarobnije breskve u povijesti breskvi (ne želim napisat bresaka, hvala svejedno), a osim naljepnice, unutra te čekala i žvaka koja se nalazila u sredini lizalice.

Osjećaj kad napokon pregrizeš sredinu i kreneš žvakat žvaku na kojoj još ima mrvica lizalice je vrijedio i 15 kuna, koliko su znale koštat u nekim “nepoštenim” kioscima i papirnicama.

Ja sam ih planirala nabavit u dućanu u kojem su bile 10 i tako optimalno iskoristit moć koju mi je dao moj plavi Ivan Gundulić. 

Tad još nisam imala pojma da je taj isti Gundulić dovoljan za samo jednu kavu u gradu koji je na naličju novčanice koju krasi, ali nije ni bilo bitno - tad su me zanimale isključivo moje lizalice. 

Prvo sam planirala polizat Geri (ovo zvuči bizarno) jer je to bila “moja Spajsica.”

Većina cura u školi se podijelila po grupama “koja si Spice girl” - ili barem većina cura u mojoj školi - a mene je dopala Geri. 

Tako su mi odredile dvije cure iz grupe kojoj sam pripadala, a ja sam objeručke prihvatila nominaciju - ne zato što mi je Geri nužno bila najdraža, ali barem sam izbjegla Mel C koja je tad iz nekog razloga većini zvučala kao kazna. (Vjerojatno zato što je uvijek izgledala kao da je krenula na tjelesni).

Danas mi je ona možda i najdraža. (Vjerojatno zato što i ja danas najviše volim izgledat kao da sam krenula na tjelesni).

Uglavnom, moje prvo ukradeno nešto - samo vas podsjećam o čemu pričamo jer sam odlutala u lizalice.

Tog “kobnog” dana sam stajala ispred dućana s dvije cure iz naše grupe od pet “Spajsica” - Victoriom i Mel B. Victoria je bila, sasvim jasno, vođa grupe, a Mel B njena desna ruka koja joj je, između ostalog, pomagala u donošenju odluka o dodjeli identiteta ostalim članicama grupe. 

Bio je kraj ljetnih praznika i već smo se vratile s mora, a srele smo se taman na pola puta do mojih 5 lizalica. 

Dok smo pričale o tome kako je kome bilo na moru - Victoria je, naravno, VEĆ imala povijesnu romansu s dečkom koji je imao plavu talijanku i bio najzgodniji maloljetnik u Novalji - iz džepa mi je ispao Ivan Gundulić. Sletio je facom (minivalom) na pločnik, par centimetara od mojih tenisica i otkrio gradske zidine Dubrovnika. 

Nisam ni primijetila jer je priča o Misteru Novalje i igranju “Semafora” bila puno zanimljivija - pogotovo u usporedbi s mojom ljetnom romansom koja je bila Super Mario na Gameboyu - ali netko drugi je(st).  

Mel B je vidjela kako mi ispada novac, a umjesto da mi kaže, prvo je samo stajala i gledala, pa onda nešto šapnula Victoriji. 

Obje su zašutile, a kad je Victoria nastavila priču, tražila je da se pomaknemo par koraka dalje. Prava Spice girls Victoria vjerojatno nikad nije bila osoba koja je diktirala korake koreografije, ali ova moja je bila vođa grupe koja se pomicala kako je ona plesala, pa smo se pomaknule.

Par koraka dalje (od mog Gundulića), nastavile su se međusobno pogledavati; Mel B je u jednom trenutku spustila pogled prema novčanici koju je planirala podignuti s poda dok me Victoria hipnotizira pričom o tome kako je poljubila nekog u usta jer je na “Semaforu” bilo crveno. 

“Bez jezika!” - naravno, imamo deset godina, što je 1995. definitivno značilo bez jezika, a danas vjerojatno više ne znači.

Pola trenutka kasnije, naišao je čovjek koji se sagnuo, pokupio novčanicu i otišao s njom u džepu - u njegovu obranu, nas tri smo i dalje stajale blizu, ali dovoljno daleko da se ležeći Dubrovnik može protumačit kao “free money.”

Victoria i Mel B su stavile ruku na usta i počele se smijuljit, onako kako se smijuljiš kad posvjedočiš mini-sranju koje za tebe nema posljedice, ja nisam spomenula Alex Ognjenu nego vi.

Odgovor na “zašto mi niste rekle da su mi pali novci” je bio otprilike “čekale smo da sama skužiš, pa ako ne skužiš, onda su naši.” 

Njima je 50 kuna bilo manje bogatstvo nego meni, pa su odlučile da nije veliki problem ako ostanem bez njega.  

Tko mi je kriv kad nisam pazila. (Tko mi je kriv što su Victoria i Mel B užasne prijateljice?)

Druga krađa koje se sjećam su ležaljke za plažu, one sklopive, spužvaste koje najčešće dolaze u  dezenu koji govori “approved by grandma” - moja mama ih je iz nekog razloga zvala “skrivači”, a ja sam tek s 15 saznala da ih tako ne zove nitko drugi. Ostavili smo ih ispod drveta, u hladu jedne murterske plaže i otišli po sladoled, a kad smo se vratili, više ih nije bilo.

“A da, niste ih tamo trebali ostavit, jbg” - rekli su nam svi kojima smo pričali o mini-razbojstvu koje nam se dogodilo na plaži: “Ljudi kradu.”

Ljudi kradu, nemojte ih mamit dragocjenostima. 

“Spužva za ležanje nije dragocjenost” - nama je bila, dragocjenost nema točan iznos. 

Plus, nekog je očito namamila, tako je “nemojte ih mamit dragocjenostima” zapravo sasvim točan opis. 

“Ljudi kradu, zna se da se stvari ne smiju ostavljat na plaži čak ni kad ideš po sladoled” - to je bio generalni zaključak.

Što biste vi napravili da vam netko ukrade nešto na plaži? 

Možda bi si rekli da vam tako i treba kad ne pazite. Mi smo si rekli isto jer je bilo lakše krivit vlastitu nepažnju nego ulazit u nedoumice oko toga zašto ljudi uzimaju tuđe stvari.

Ali vjerojatno bi (sigurno) popizdili, čak i ako su u pitanju “samo” ležaljke koje nitko osim moje obitelji ne zove “skrivači.”

Vjerojatno bi očekivali i da ljudi kojima se požalite popizde. Ili da se barem naljute i kažu da su ljudi govna.

Normalno je da su ljudi ljuti i razočarani kad netko nekome nešto ukrade - čak i kad nije ukradeno njima. 

To je neki bonton u svijetu - čuješ da je netko pokraden i žao ti je na jednoj osnovnoj, ljudskoj razini. 

BUT NOT NA HRVACKOM FEJSBUKU, IT’S NOT.

Ako ste fulali navodno razbojstvo nad Nikolinom Pišek - moram napisat navodno jer je innocent until proven guilty, iako vjerujem da je ondovan, što je suprotno od navodno - bacite oko, nećete ostat razočarani. 

Ali vjerojatno znate da joj je na godišnjem, u vili u Kaštelima u kojoj dvotjedni boravak košta 20 tisuća eura ondovan ukradeno oko 300 tisuća eura vrijednosti novca i nakita i da je na kraju s obitelji izbačena iz kuće. 

Zvuči dovoljno uzbudljivo da se čak ne mora ni prevodit na španjolski za dodatni dramski efekt.

Bilo je pritvora, hitne pomoći, nadzora kamerom, potencijalne policijsko-poduzetničke korupcije i nepotizma, provale u sef s vrijednim nakitom i naravno, dobrog starog “ti si četnička kurva” - tko je mislio da nema mjesta za nacionalističko divljanje u villama od 20 iljada eura, krivo je mislio.

Svega je bilo na jednom malom, obiteljskom godišnjem odmoru koji si ne bi poželjela niti jedna obitelj - i ljudima je TOLIKO drago da bi se uskoro mogli ugušit u vlastitom orgazmu.

“I onda će mediji lagat da su umrli od korone!” - ne sad, Ivan Pernar, budemo drugi put. 

Ne pretjerujem, trenutno vlada nacionalna, ako ne i regionalna erekcija na činjenicu da je netko ondovan pokrao bogate ljude koji su to zaslužili na minimalno 7 načina. 

Facebook profesori analiziraju slučaj, osnivaju se katedre na Sveučilištu za opravdanost krađe na godišnjem; prošećimo zajedno kampusom i pokucajmo na samo nekoliko najprominentnijih kabineta.

“Tko s toliko novaca ide u Kaštela, mogli su na Bahame?!” - upoznajte pročelnika katedre “Nerazumijevanje osnova utjecaja turizma na gospodarstvo.” Nije, dakle, problem, što su turisti ondovan pokradeni - tko normalan s toliko para uopće ide u Kaštela? (Tko normalan ostavlja spužve na plaži?) Ako imaš novaca, troši ih drugdje - što sve više izgleda kao odličan slogan za Turističku zajednicu, ne samo zato što Hloverka reklamira Mozambik.

“Gubi se u Srbiju ako ti se ovdje ne sviđa” -  katedra “Kontrola kvalitete gostoprimstva.” Svaki turist zaslužuje optimalno iskustvo i sedma božja zapovijed je “ne ukradi”, ali svatko zna da se to smije prilagodit po nacionalnoj osnovi. Pokradena osoba, pokradena žena i pokradena žena koja je udana za Srbina su tri vrlo različite kategorije. 

“To se događa kad se preseravaš stvarima koje imaš” - pročelnica katedre “Drugi ne smiju što ja smijem.” Na plažu nosi 7 luftića, suncobran, frižider i mali štednjak za džezvu na kojoj će kuhat kavu dok joj suprug krati nokte grickalicom (sami odlučite reže li njene nokte ili svoje). Svi drugi se preseravaju stvarima koje imaju, ona samo koristi stvari koje ima i voli. 

“Koji si k nosila tako vrijedan nakit na put?” - katedra za “Ja ne bi nikad, tako ti i treba.” Da je ponijela samo jedan lančić, sad ne bi imala ovakvih problema. (Da sam ja ponijela samo deset kuna za lizalicu, ostalo bi mi još četrdeset.) “Tko nosi toliko vrijednog nakita na godišnji?” - ne nosi vaš nakit, Señora, nosi svoj. Ne smiju joj ondovan ukrast ni plastični prsten, ni Cartier. Isto kao što ne smiju ukrast ni vama.

“A teško joj palo, kupit će novo” - nositelj katedre “Osnove dvostrukih standarda.” Krađa je grozna, osim ako možeš kupit novo, onda se nemoj bunit. Čestit čovjek, prvi se ne bi bunio da mu netko ukrade kutiju cigareta jer uvijek može kupit novu, pardon, javljaju mi iz režije da bi se definitivno bunio.

“Meni to smrdi na neku prevaru osiguranja” - šampion s katedre “Nick Praskaton.” Statistike pokazuju da je 99 posto pljački zapravo inscenirano u svrhu prevare osiguranja, što je izmišljen podatak, ali Nick Praskaton osjeća da je točan. Ljudi namjerno unište vlastiti godišnji da bi izmuzli pare od osiguranja i to namjerno u Hrvatskoj, zemlji poznatoj po učinkovitosti rješavanja problema povezanih s pljačkom. Sve je to dobro isplanirana, nepoštena računica. Tako sam i ja inscenirala da su mi ukrali spužvu za ležanje da bi 22 godine kasnije mogla imat crticu o tome u kolumni nakon koje će me ljudi vrijeđat.

“Glupača, nije više zanimljiva medijima pa želi privuć pažnju” - ovo nije katedra, ovo je Referada, ali to ne znači da je manje važan segment Sveučilišta. Privlačenje pažnje silovanjem i obiteljskim nasiljem je već isfurano, plus puno je više seksi kad ima sefova i dragulja - dopustite da gospođa na šalteru finalno poštambilja ovu priču o neopravdanosti prigovaranja na ondovan razbojstvo.

Normalan čovjek bi možda rekao da je pljačka nešto što uvijek zaslužuje pažnju - i kad su spužve (skrivači) za plažu i kad su (srpske) dragocjenosti i kad je Ivan Gundulić za 5 lizalica.

NOT NA HRVACKOM FEJSBUKU, IT’S NOT.

Tu će se ljudi uskoro ugušit u vlastitom orgazmu jer je netko navodno ukrao stvari osobi koja ima “previše” stvari pa je to očito i zaslužila.

Krađa je grozna stvar, osim kad Sveučilište odluči da je smiješna.

Znam da nije vama (tebi), ali hrpa ljudi - vjerojatno po potrebi velikih Kršćana, vidjet ćemo za 100-tinjak dana kad krene natjecanje Adventskih vijenaca ili za 80, kad krene pljuvanje po Noći vještica - ovih dana uživa u erekciji regionalnih razmjera. 

Dok se ne dogodi njima. 

Bacite oko ako mi ne vjerujete - ako zbog ničeg drugog, da se podsjetite da je svijet prepun ljudi od kojih morate skrivat “skrivače” kad idete po sladoled.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva