Radiš za sebe? Pa ti, ženo, nisi normalna!

Mi ljudi smo socijalna bića. Bili ekstroverti, introverti ili ambiverti, svejedno trebamo ljudski kontakt. Ekstrovert kontakt obožava pa ga maksimalno i koristi. Introvert ga treba, ali minimalno, a često ga i otrpi. Dok ga ambivert, kombinacija dva spomenuta tipa, dozira po potrebi. Ja sam ovaj zadnji tip, a ti? Inače, stručnjaci kažu da si pola života jedno, a pola drugo, a kako sam u svojim četrdesetima, na nekoj polovini života, onda mora da sam i zato kombinacija ova dva tipa. 

Prije sam bila čistokrvni ekstrovert. Sve je bilo na van. A bome sam i ja stalno bila van. Posao u agenciji, sastanci, hobiji, sport, putovanja, kave i izlasci. U stanu bi bila ujutro za doručkom i onda tek navečer, spremna za krevet. Svega sat i pol vremena dnevno. Iznimke su bile noći u kojima bi radila, kako bi sve stigla, jer sam oduvijek kombinirala više poslova. Bila sam aktivna, štoviše hiperaktivna. Zujala bi svugdje. Poznavala sve živo i neživo. Uvijek spremna za akciju, druženje i zabavu. Mir nije bio opcija. Odmor je bio gubljenje vremena. 

Sjećam se prije desetak godina, dok sam hodala po Ilici, da me u jednom trenutku od umora snažno bacilo na jednu stranu, da sam se iskreno prepala. Tada sam prvi put u životu osvijestila da moram usporiti. Jer bilo je previše svega. Stresa, kaosa i ludila. Poslova i projekata. Ljudi, događanja i podražaja. Tijelo mi je tražilo odmor, a ja sam mu ga tek na kapaljku davala. 

Tada sam odlučila da moram prerezati. Iz šeste brzine prebaciti u četvrtu. Raditi manje, uživati više. Raditi pametno i efikasno , a ne sumanuto, i to po cijele dane. 

Odlučila sam otvoriti obrt i raditi za sebe. Što baš i nije bila pametna odluka, ukoliko se želiš riješiti stresa. No, intuicija mi je govorila da je to ipak pravi put. Sve svoje dotadašnje hobije sam pretvorila u poslove. Pisanje, stand-up komedija, imitacije i voditeljstvo. Sve što sam  prije radila navečer, kada bi se umorna doma vratila sa posla, sada bih radila redovno. I novac je počeo stizati, a ja sretna jer radim samo ono što volim.

I tako radim za sebe već punih devet godina. I mnogi mi govore da nisam normalna. A ja ću ti reći da sam pametnija, nego što na prvu možda izgledam😊

Organiziram sebi život kako hoću. Kroz jutro radim kao pčelica radilica, jer mi je koncentracija najbolja, oko podne skuham ručak i onda obavezno, kao tipična Dalmatinka, moram ubit oko. Bez toga ne ide dalje nikako (moram priznati da dok sam radila u agenciji, uvijek bi po uredu tražila neki kauč za „odmorit malo“). Onda popijem kavu, odradim do kraja sve što treba i pravac - u život! Sport, teretana, kave, cuge. Obično i sastanke dogovaram u popodnevnim satima, jer su mi jutra rezervirana za ponude, pozive, mailove, a često i kreativne poslove. Navečer sam inteligentna kao Dora iz Nema pa jedino što mogu je ili družiti se po večerama (koje, btw, nikad ne odbijam) ili čitati knjigu/ gledati seriju i zaspati u roku od šest minuta. 

Biram s kim, kada i koliko ću se družiti, za razliku od prije, kada sam punih 15 godina radila po firmama, u kojima to baš i nije bila opcija. Sva sreća da mi je ekipa na poslu bila odlična, ali zato bi se klijenti znali napiti krvi da je to bila milina. A ti moraš uvijek biti profesionalna, draga i nasmijana. S godinama to stvarno izmori čovjeka.

Biram i klijente, ukoliko mi naravno, financijska situacija to dozvoljava. No, kada zagusti, stisnem zube, otrpim i odradim, i tu je cijela filozofija. 

Nemam ljude iznad sebe, a bome niti ispod sebe. Ne trpim autoritete, a nemam niti brigu oko isplata plaća. Kad zatreba, uzmem vanjskog, isplatim ga po dogovoru i mirna Bosna.

Ovisim samo i isključivo o svom mozgu i svojim rukama. I to mi je najdraži dio. Koja velika odgovornost, ali zapravo koja neopisiva sloboda. I moment u kojem shvaćaš da zapravo nemaš izgovora.

Kad je kriza, sjednem za radni stol i danima mozgam, dok ne nađem rješenje. Snalazim se, kombiniram, usput grizem nokte, no onda obično i smislim neki novi projekt.

Ima tu i minusa. Nemoj mislit da je sve idealno. Sama si. Koliko god da si slobodna, ti se zapravo nemaš osloniti na ama baš  nikoga. Nemaš poslovnog partnera koji će zajedno s tobom, kada zagusti, dijeliti brige i pronalaziti rješenje. A krediti i kartice uredno sjedaju, i ne pitaju te imaš li ovaj mjesec love na računu.

Nemam pravo na bolovanje, a primjer je da sam pod koronom morala napisati tri članka, s poprilično kratkim rokovima. No, sjela sam za stol, i pod groznicom, sve ispoštovala. Jer, tko me pita?

Nemam pravo na sveti godišnji, i laptop je vječno sa mnom, gdje god putovala. 

Ali. I to veliko štampano ALI. Mogu biti za laptopom na plaži u Meksiku i da mi zbog toga nitko ne prigovara. Mogu večeras na tulum kod prijatelja, iako je nedjelja. I onda spavati u ponedjeljak do podne, ali zasukati rukave i raditi do ponoći ako zatreba. Mogu biti slobodna, ali odgovorna. 

Dakle, u meni tipični ambivert je konačno došao na svoje, jer može kombinirati SOLIRANJE & DRUŽENJE. U soliranju stvaram, u druženju dijelim. I uživam. Dok stvaram ljudi mi smetaju, dok se družim ljudi mi trebaju. Tako funkcioniram. I mene to ispunjava. Nije mi opcija stalno biti solo, jer volim kontakt. Ali opet nije mi niti drago stalno se davati, i tako izgubit sebe u moru podražaja. Bilanca je moj ključ životne sreće, mira i uspjeha.

Najvažnije mi je da radim ono što volim i da se družim s ljudima koje volim. A to mi trenutno jedino omogućava RAD ZA SEBE. Najkraće rečeno, radom za sebe ja sam došla do stvarne sebe. I to mi je neprocjenjivo. Ne trošim se više na ono nebitno, već se čuvam samo za ono bitno. I premda je rizik velik, jer ovisim samo i isključivo o sebi, ja svjesno biram slobodu, koliko god na trenutke bila zastrašujuća. Biram rizik u odnosu na komfor. Biram neočekivano u odnosu na očekivano. Biram prisutnost, u odnosu na budno spavanje.

A ti? Kako si? Jesi li umorna od svega ? Jel se previše daješ svima? Voliš li to što radiš? Tko su ljudi s kojima se družiš? Koliko si uopće u svom životu prisutna? Možeš li biti u miru sama sa sobom ili bježiš u česta druženja? Poznaješ li sebe stvarnu? Ili odrađuješ život po tuđim očekivanjima? Paše li ti kontakt ili ipak trebaš više vremena za sebe? 

Uspori malo. Ne žuri. Diši. Nisi sebična, ako zatražiš vrijeme za sebe. Nisi luda, ako odlučiš raditi za sebe. I svakako nisi blesava ako odabereš slobodu, u odnosu na sigurnost. Jer sigurnost je ionako relativna, i već sutra možeš ostati bez ičega. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva