Priče iz davnina: Treba li ženama muška dozvola za shopping i zašto ne?

O čemu razmišljate kad legnete u krevet? 

Moj popis varira. Nekad razmišljam o stvarima koje trebam napravit sutradan, nekad o stvarima koje sam već trebala napravit, a nisam, nekad o hrani koju MORAM pojest odmah sutra - sinoć su to bile lazanje sa špinatom koje su mi se jele onako kako ti se nešto jede kad si trudan, a jutros me želja za njima napustila.

Nekad razmišljam o potpunim glupostima koje onda guglam umjesto da zatvorim oči i spavam. 

“Koliko dugo traje operacija transplantacije bubrega?” - odgovor je oko četiri sata, za slučaj da vas je jako zanimalo. 

“Povijest klementina” - kaže internet da su spontano nastali hibrid koji je dobio ime po Clementu Rodieru, što vas sigurno nije zanimalo.

“Do vampires poop?” - ovisi kojoj školi se priklonite. Neke kažu da, neke kažu ne, a oboje je jednako nebitno za život. 

Nekad razmišljam o sastancima - ne svojim, što bi sigurno bilo korisnije, ali glava prije spavanja ne pita što je korisno. Razmišljam o tuđim sastancima koji su rezultirali nečim bizarnim. 

Na primjer, često razmišljam o tome kako je izgledao sastanak na kojem je odlučeno da pekare više ne drže slance i mini-slance. Ne sve pekare, neke ih i dalje imaju, ali sve ih je više u kojima ga ne možeš kupit. Prošli tjedan sam u jednoj modernoj pekari tražila mini-slanac i dobila odbijenicu koja je zvučala kao da sam tražila nešto neprirodno za pekaru, tipa motornu pilu: “Ne držimo slance… hoćete klipić od pirove bublice?” Klipić od pirove bublice ne postoji, naravno, ali postoji ideja da je slanac zastarjeli proizvod koji je ispod nivoa koji nam je potreban - što je po meni glupa ideja jer nema ljepše stvari od toplog slanca, ali neka svatko (ne) prodaje ono što mu je drago. Ja uvijek mogu prošetat do neke druge, “staromodne” kvartovske pekare i kupovat tamo gdje razumiju moje potrebe. 

Razmišljam i o sastanku na kojem je dogovoreno da će pjesma “Lahore” postat “Celebrate” za potrebe Eurosonga. To je sastanak o kojem imam puno pitanja i vjerujem da nisam jedina. 

Sastanak o kojem najviše razmišljam ovih dana je onaj na kojem je za potrebe reklame jednog shopping centra odobrena sljedeća ideja:

Jumbo plakat s muškarcem čije je lice zamrznuto u ekspresiji jeftinog Shutterstock vriska - možda slika uopće nije sa Shutterstocka, ali izgleda kao školski primjer rezultata koji dobiješ kad u tražilicu upišeš “upset white male.” Ali lako za to odakle je slika, važnije pitanje je zašto muškarac na slici vrišti? Na plakatu jasno piše, što je lijepo - nitko ne voli nejasne reklame. Muškarac na plakatu vrišti jer: 

“Opet mi je poštar zvonio u 7 ujutro za pakete od ove, uzet ću joj karticu…”

Srećom za “ovu”, shopping centar ima rješenje koje je odmah ispod:

“Dođi s njegovom karticom u ImeCentra, mi te nećemo odati.”

Unatrag nekoliko dana, svako malo se ulovim da razmišljam o sastanku koji je iznjedrio ovaj dragulj neodgovornog, ili barem lošeg marketinga - tko je bio prisutan, tko je prvi predložio da se u 2023. printa nešto što izgleda kao lazanja najglupljih rodnih stereotipa, tko je rekao “ajme super, može” i je li za stolom sjedio netko tko je rekao da je ideja nazadna ili su svi samo jedva čekali podne da mogu otić na ručak, je li sve samo “pametno” osmišljen uvod u novi plakat kojim će se razbijat izlizani stereotipi… nikad ne znaš, možda je to, iako trenutno ne izgleda tako.

Internet je, naravno i sasvim očekivano, zgrožen i ljut, ali na koga trebamo bit ljuti? 

Možda na agenciju koja je radila reklamu (ne znam jel ju radila agencija, možda je in-house), možda na klijenta koji ju je odobrio… nismo bili na sastanku pa ne možemo znat. Možda je agencija imala super ideje, ali je klijent inzistirao na ovome - klijenti nekad imaju užasne prohtjeve, znam jer su mene jednom tražili da kao dobitnicu giveawaya odaberem osobu kojoj je srušena kuća u potresu (što nije loše), pa da se prilikom uručenja nagrade uslikam s njom ispred skršenog doma… “i obavezno nas taggaj, to nam je super PR.” 

Klijent je istog trena od mene dobio otkaz zbog maloumnosti - mislim da se nikad nisam toliko derala na nekog - a njihova reakcija je bila podsmjeh i ideja da pretjerujem. Poklon koji su trebali dat sam na kraju kupila sama i poslala ga u privatnom, tihom aranžmanu, što je možda loše za moju financijsku sliku, ali bolje je izgubit novce nego bit idiot. Želim reć da su klijenti nekad zastrašujuće neopterećeni zdravim razumom i da ne možemo uvijek krivit glasnika, ali s druge strane, glasnik bi trebao imat principe od kojih ne odustaje ni pod koju cijenu. “Slikaj se pored tuđe tragedije i taggaj nas” je no-brainer ako koristiš mozak. 

Ne znam tko je kriv u slučaju “paket od ove” - vjerojatno je podijeljena odgovornost, točno onako kako bi bila da sam prihvatila naputak da se slikam pored nečije srušene kuće (i taggaj nas obavezno) - ali znam na kog se prvo trebamo ljutit. 

Na sebe. 

Znam da zvuči glupo - zašto bih se ja ljutila na sebe jer netko radi posao na način kojem nije mjesto u 2023. i kojim se, uz sve ostalo, promovira i ekonomsko nasilje? Kako sam ja kriva za tuđe gluposti? 

U teoriji nisam, ali u praksi ih svaki dan puštam da slobodno lepršaju prostorom. 

Možda se sjećate moje (malo dosadne) priče o kupovini pločica - došla sam u dućan, tražila protukliznost R10 ili R11 jer mi trebaju za balkon, a prodavač je bio praktički uvrijeđen što ga na radnom mjestu ispitujem pitanja koja su mu u opisu posla. Nisu imali pločice koje mi trebaju, a kad sam tražila da mi pokaže neke slične s protukliznosti koju želim, odjebao me i savjetovao da jednostavno ne izlazim na balkon kad je mokro pa se sigurno neće klizat. Znala sam da mu to ne bi palo na pamet izgovorit muškarcu, a “za kaznu” sam samo izašla iz dućana - nisam mu rekla da je idiot, nisam se požalila nekom tko mu je nadređen, pustila sam ga da ostane glup u vlastitom aranžmanu i bilo mi je dovoljno to što više nikad neću uć u dućan u kojem rade takvi primjerci “muškarca.”

Kad sam preuređivala kuhinju, striček koji je trebao dijamantnom bušilicom napravit rupu za dimnjak od nape je skoro krenuo bušit na krivom mjestu - probala sam ga upozorit, probala sam mu pokazat nacrt, probala sam mu objasnit da sam JA investitor (i njegov šef), ali nije me slušao. Ne samo da me nije slušao - odbijao je pogledat u mom smjeru i cijelo vrijeme buljio u dečke koji su bili zaduženi za struju jer mu očito nije bilo logično da žena u kuhinji radi bilo što osim kuhanja. Bilo je jasno da me percipira kao glupaču koja proizvodi buku i ometa njegov muški posao koji pokušava obavit na pogrešan način. Na kraju sam pozvala voditelja gradilišta kojeg je napokon poslušao - rekao mu je sve isto što i ja, ali dubljim glasom, a to je bila magična formula za uspješnu komunikaciju. Ni njemu nisam rekla ništa - pustila sam ga da živi u svijetu u kojem žena sigurno nije investitor, ni šef, ni osoba koja zna o čemu priča. 

Nisam ništa rekla ni frajeru koji mi je nedavno ponosno objasnio da su žene loši vozači - zapravo jesam, rekla sam mu da statistički stvarno nisu, ali kroz nježnu šalu iz koje nije shvatio kakve gluposti mu izlaze iz usta. 

Ništa nisam rekla ni tipu koji mi je na konferenciji rekao da sam jako lijepo pričala… za ženu. Znam da ovo zvuči jednako izmišljeno kao klipić od pirove bublice, ali i dalje postoje muškarci koji će ti čestitat što se “snalaziš” u poslovnom svijetu, otprilike onako kako se čestita trogodišnjaku kad uđe u dućan i lijepo kaže “dobar dan.” 

Nisam se pobunila ni kad mi je šačica muškaraca i žena psovala sve po spisku jer sam na Dan Žena objavila legendarnu izjavu Cher, evo je na slici da se malo odmorite od mojeg tipkanja.

Izgleda kao nešto na što se nitko ne bi uvrijedio, ali količina gnjeva i nerazumijevanja koja se dogodila putem govori nešto drugo. 

“Bože, kakvih debila ima” - to je sve što sam rekla i odlučila da nije na meni da popravljam ljude koji su u problemu kad žena uspije u nečemu što je po njima rezervirano za muškarce.

Ako pogledate komentare ispod bilo koje objave o Maji Šuput, naići ćete na barem dvadeset ljudi koji pišu da je sponzoruša - Maja Šuput, žena koja vrlo javno i vrlo transparentno zarađuje na sve strane. E sad, ti su ljudi ili neizmjerno glupi, ili jednostavno ne mogu obradit informaciju da žene mogu bit uspješni poslovni ljudi, ali to je sve sporedno. 

Ono što je važno je da mi ostali, koji živimo u 21. stoljeću, na takve stvari često reagiramo samo s “Bože, kakvih debila ima” i već sutra zaboravimo na njih. Nekako računaš da su takvi ionako u manjini pa se lakše samo izmaknut i sačuvat mir. Nije to loša reakcija - tko ima vremena ulazit u borbu sa seksistički nastrojenim budalama koje žive u nekom zastarjelom svemiru - ali izostanak snažnije reakcije im govori da su u pravu. 

Trogodišnjak neće naučit da mora reć “dobar dan” ako mu to ne ponoviš više puta, kako bi onda netko - bilo da je muškarac ili žena - tko se cijeli život tovi idejom da su žene za kuhinju i za “mušku” karticu naučio da mora napravit update vlastitog softwarea ako mu to nitko jasno ne kaže? 

Lako za to što živimo u okruženju u kojem sve više ljudi shvaća da je “uzmi mu karticu” zastarjeli koncept na samrti - i dalje postoji konkretna, nimalo zanemariva target skupina koja točno razumije što je Shutterstock muškarac na plakatu htio reći. 

To što smo ti i ja okruženi muškarcima kojima nije problem da ih žena počasti i koji osjećaju susramlje kad vide plakat na kojem se žena oslovljava s “ova” ne znači da ciljana skupina ne postoji - naravno da postoji, susrećemo se s pripadnicima svaki dan i radije im nećemo reć ništa nego ulazit u raspravu u kojoj će nas samo proglasit nadrkanim babama i osjetljivim leftard papcima. 

Ciljana skupina ne postoji zbog plakata, plakat postoji zbog ciljane skupine - i zbog izostanka straha od reakcije. 

Btw, ne mislim da je stvar crno-bijela i da su žene koje kupuju na muževu karticu lošiji primjerci žena - bilo bi se glupo miješat u tuđu financijsku konstrukciju i tuđe priče o kojima ništa ne znam, ali ovdje nije problem u tome. Problem je u tome što se ženu ovdje svodi na obezglavljeno trošilo “tuđih” sredstava, a muškarca na šefa koji će odlučit smije li “ova” u shopping i koji će ju kaznit oduzimanjem kartice. Čak i ako žena ne zarađuje, to ne daje dozvolu da se o njoj priča kao o osobi koja generira isključivo trošak - ako ćemo tako, onda u toj tradicionalnoj, pojednostavnjenoj jednadžbi života nedostaje puno faktora. Banalan primjer - žena koja ne zarađuje možda kuha, pere, pegla i brine o domaćinstvu; ako “korisnik” usluga, odnosno muž, smatra da je njegov novac samo njegov, onda bi mu žena bez problema na kraju mjeseca mogla izdat fakturu za sve usputne usluge koje koristi. Naravno, većina normalnih žena i muškaraca shvaća da novac nije jedino dobro koje ima vrijednost, ali ovaj plakat se ne obraća takvima, nego ovim drugima koji su iz njega iščitali da su seksizam i ekonomsko nasilje sasvim opravdani pristup koji ne zaslužuje nikakvu osudu.

Da se svaki seksist nekoliko puta susreo sa snažnom reakcijom i posramljivanjem zbog gluposti koje izgovara, vjerojatno bi se prisilno preodgojio, makar iz straha i borbe za opstanak u svijetu koji ga očigledno ne podržava - ali straha nema. Zašto bi ga i bilo kad je svima lakše ignorirat ljude koji vjeruju da je “muška kartica” jedina opcija? Plakat nije izvor problema, plakat je posljedica činjenice da ga ne liječimo.

Ako ćemo se zgražat na ponižavajuće plakate, što u ovom slučaju svakako trebamo, onda se moramo počet adekvatno zgražat na sve ostale sitnice s kojima se svakodnevno susrećemo, a koje su autorima reklame dale jasan znak da su “ova” i “muška kartica” ipak sasvim prihvatljiv narativ.

Ako ne želimo seksizam i rodne stereotipe, onda ih trebamo rezat svugdje i stalno, a ne samo kad su isprintani na plakatu - za početak, na radnom mjestu na kojem žena ima manju plaću od muškog kolege koji radi isti posao (pa možda stvarno i mora posegnut za muškom karticom), u dućanu s pločicama u kojem te prodavač tretira kao dvije sise s glavom i u autu s ograničenim likom koji govori da sve žene loše voze.

Do tad nam preostaje isto ono što preostaje meni kad hodam po kvartu i tražim slanac - otić na mjesto na kojem razumiju moje potrebe i izbjegavat ona kojima nisam ciljana skupina. 

Mjesta na kojima je muška kartica preferirano sredstvo plaćanja su prva na popisu za izbjegavanje jer ju nemam, jebi ga. Nema ju ni Cher pa svejedno lijepo živi.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva