Miss7 Blog 16. rujna 2020.

Prazne se baterije napunjene ljeti, jesen je doba za pucanje po šavovima

Marko Grubišić.
Powered by:

Neki dan, nakon napornog, ali ugodnog vikenda provedenog u prirodi, legla sam  kao pokošena u krevet sretna što ću se napokon naspavati prije novog radnog tjedna. Djeca su zaspala, suprug već hrče, a meni je preostalo samo da se opustim u čistoj i mirisnoj posteljini i zadovoljno zaklopim oči. I tada osjetim to prokleto podrhtavanje, krik iz zemlje, treskanje prozorskih stakala i pomicanje kreveta ispod mene. O, ne, ne opet, pomislila sam. Osluškujem još sekundu dvoumeći se što da prvo napravim, provjerim djecu ili probudim supruga ili navučem na sebe nešto drugo osim spavaćice. Ovo zadnje brzo odbacujem, na svu sreću vani je toplo, tako je svejedno u čemu sam pa prvo  budim supruga koji kao uboden, na samu riječ POTRES, skače iz kreveta i viče: “Spremaj se!“. 

Mahnito guglam i provjeravam facebook svojih susjeda ne bi li saznala koje je jačine ovaj put potres bio jer sam  prije mjesec dana napokon odlučila izbrisati onu aplikaciju koja mi je stalno javljala sve potrese od Vardara pa do Triglava. 1,9 javljaju prvi facebook reporteri a ja uspijevam spriječiti muža da ne probudi jedva uspavanu djecu i palim cigaretu (sve znam o štetnosti iste po mene ali krizne situacije zahtijevaju radikalna rješenja) na prozoru. Ode moja mirna večer i dobar san u nepovratnu prošlost. Čini se da je moj PTSP puno jači nego što sam u početku mislila. A mislila sam da sam stvarno napunila baterije ovo ljeto nakon što je potres u ožujku iz temelja promijenio moje noćne rituale, a karantena koja je završila u svibnju ostala duboko potisnuta kao najgore razdoblje koje je moja mala obitelj preživjela. Je li moguće da su moji strahovi toliko duboko zakopani, a ipak tako brzo zapaljivi da ih i potres od „pišljivih“ 2,1 po Richteru (kasnije će se ustanoviti da je ipak bio jači nego što su prvi dojmovi bili) vadi na površinu?

Kao i uvijek u takvim trenucima, zovem najbolju prijateljicu, koja je igrom slučaja i psihijatrica, ne bi li me ona smirila. Iako je i ona pod stresom jer živi u blizini, a također bi trebala spavati jer njezin prvašić sutradan u školi na drugom kraju grada mora biti već u 7 i 20 otkad je njihova matična škola stradala u onom razornom potresu u ožujku, a i zbog posebnih mjera zbog korone u školu ulaze u razrednim grupama, javlja mi se na telefon odmah. Unatoč teoretskom, ali i praktičnom znanju o strahovima, i ona ima potrebu s nekim razgovarati u to gluho doba noći. I tako se nas dvije insomničarke u nedjelju iza ponoći pitamo koliko čovjek može izdržati a da ne izgubi pamet u ovoj novoj stvarnosti? Priča mi, sad već iz svog znanstvenog ugla, kako čovjek rijetko puca baš u stresnim situacijama i kako češće pravi stres nastupa kad prođe adrenalin i kad mislimo da je opasnost prošla. E tad nastupaju  najveći problemi, kaže ona. Pa tako psihijatri tek očekuju „pucanje po šavovima“ ove jeseni kad nastupi duga i teška zima a mentalne bolesti uzmu maha.

Sama pomisao na ponovnu karantenu s troje male djece u meni izaziva blagi živčani slom Ili još gore, prodor virusa u vrtiće ili škole, ne viđanje baka i djedova, praćenje koliko je zaraženih i koliko još slobodnih kreveta. Iako stručnjaci tvrde da smo sada pametniji i znamo više nego prije, nepoznanica je još uvijek previše da bismo se opustili. Prijateljičin  savjet je pokušati što manje predviđati kad će se situacija vratiti na staro i ne upuštati se u zapaljive rasprave na društvenim mrežama (to je, možda, baš savjet za mene, ako niste jedan od onih koji vole raspravljati s nepoznatim ljudima o važnim pitanjima, zanemarite ovo i samo se klonite rasprava).

Svatko bi trebao pronaći neki svoj mikrokozmos i pokušati barem jednom dnevno samo disati i pokušati isprazniti um i tijelo. Može i meditacija ili bilo koja vrsta sporta, kaže ona, a znam pouzdano da uz posao i dvoje djece, kao i ja, rijetko stigne išta od toga. Nakon što smo prekinule razgovor, a san i dalje nije dolazio na moje oči, napravila sam ono što uvijek radim kad ne znam što bih sa sobom. Obula sam tenisice i otišla trčati. Ne mogu vam opisati kako su mi pasale puste ulice i svježi zrak. Samo pola sata bilo je dovoljno da izbacim iz glave sve racionalne i iracionalne strahove i skupim snagu za novi radni tjedan, odlazak doktoru s jednom kćerkom koja već danima kašlje, odlazak u vrtić s druge dvije koje se još uvijek nisu prilagodile novom normalnom, sastanke o projektima za koje nitko ne zna hoće li se ili ne zbog epidemiološke situacije dogoditi i za sve ono što mi donose dani puni stresa pred nama. Trčanje i disanje, udah, izdah i kretanje prema naprijed, to je moj recept za pribranost, i uvijek upali. Naravno, trčanje nije za svakoga i nekome će više odgovarati samo hodanje. Ili yoga. Ili nešto drugo što vas opušta. Ako još uvijek ne znate što je to što vam pomaže, savjetujte se sa stručnjacima ili pogledajte zanimljivu online panel diskusiju na temu „Kako zadržati mentalnu stabilnost u stresnim vremenima“ u okviru online edicije „Beauty- Dentex- Health“ sajma koji sljedeći tjedan od 21. do 27. rujna organizira Zagrebački velesajam.  Govornici su poznati psiholozi i uvjerena sam da će ponuditi zanimljive odgovore na pitanja koja nas sve muče.  Jer mentalna stabilnost, svima će nam, u sljedećim mjesecima, biti prijeko potrebna. 

Komentari 0