Once upon a time: Povratak u prošlost jer sadašnjost smrdi po Instagramu

Srdačan pozdrav i sretan kraj nezapamćenih vrućina svima koji slave - sad možemo počet planirat Božić, Novu godinu i ostale stvari koje ne uključuju summer body. 

Ljeto je napokon gotovo, što znači da je situacija na parkingu sve gora (osim na moru, jasno), ali kraj ljeta ima i dobrih strana - smeće će sve manje smrdit, bit će sve manje komaraca i najvažnije, bit će sve manje “office for today” objava s plaže i još manje članaka o turistima koji su ostali šokirani računom iz kafića na Hvaru, “pogledajte koliko su platili sedam kava i osamnaest gin tonica.” Read the fu*king menu, idiot, rekao bi netko tko zna osnove ponašanja u kafiću, a ja bih se složila, kao što biste se i vi vjerojatno složili. 

Ako se netko šokira računom pa to objavi na Facebooku, zapravo nam samo javlja da ne zna čitat prije nego što naruči, što je sigurno nezgodno, ali ne vidim zašto bi to bio naš problem. 

Speaking of čitanje, za točno 5 dana počinje nova školska godina, a ja vas tim povodom vodim na jedno lijepo putovanje na kojem nema ni gužve, ni cestarina, ni budala koje svima kvare život jer voze 100 u lijevoj traci. “Sigurno su na tempomatu” - lijepo, budite na tempomatu na desnoj strani i pustite nas ostale da dišemo.

Uglavnom, putovanje. 

Rekla bih vam da se udobno smjestite i zatvorite oči, ali to nema previše smisla jer onda ne možete čitat, pa se samo udobno smjestite i možemo krenut na terapeutski roadtrip kroz vrijeme. 

Godina je… zapravo nema veze koja je godina, važno je da je prvi tjedan škole i da ste osoba koja na pitanje o vlastitim godinama ne kaže “joj, bolje da ne znaš”, nego ih zaokruži na veći broj ili kaže “i pol” da bi zvučala barem malo starije; osoba koja ne zna što znači poziv na broj, IBAN, inflacija i  ostale stvari koje nam remete mir. 

To je godina u koju putujemo, ona za koju odrasli govore “ovo ti je najljepše vrijeme”, a mi im ne vjerujemo. 

Škola je tek počela, klupe su očišćene od prošlosezonskih šalabahtera, žvaka i dopisivanja; krede su dugačke, spužve za ploču su čiste i ne smrde onako kako sigurno hoće za par tjedana. 

Imaš novu torbu i novu pernicu na tri kata, s novim flomićima, bojicama i olovkama koje još nisu morale riješit nijedan test - i novu gumicu na kojoj piše Staedtler ili Milan, onu koja miriši najljepše na svijetu iako uopće ne znaš zašto. 

U torbi imaš i nove bilježnice u koje ćeš sigurno pisat urednije nego ikad, barem prvih par dana, dok ne shvatiš da je to neodrživo - jednako neodrživo kao i obećanje da ćeš ove godine napisat svaku zadaću i počet učit na vrijeme, ali to su brige za neki drugi tjedan. Ovo je tjedan kad stvarno vjeruješ da ćeš bit sasvim nova osoba. 

Nema ispita, nema zadaće; jedini posao koji imaš je da se pojaviš u školi i prepišeš stvari s ploče, ali to je ionako sporedni posao - glavni posao je prepričavanje stvari koje su ti se dogodile tijekom ljeta, uz nekoliko izmišljenih situacija jer je sve zanimljivije kad lažeš da imaš novog dečka koji “živi u Italiji.”

Ne znaš ništa o životu, ali misliš da znaš sve - pogotovo odgovor na pitanje što ćeš postat kad odrasteš, a postat ćeš ono što je bila Sandra Bullock u zadnjem filmu koji je bio na televiziji.

“Policajka” - može.

“Kirurg” - isto može, još ne znaš da za to moraš jako puno učit i rasturat matematiku, fiziku i kemiju. 

Ne znaš se obuć, još se manje znaš našminkat, ali to ćeš shvatit tek za desetak godina - trenutno ti se čini da si modna ikona i da je Constance Carroll ruž koji ti je mama kupila na placu sve što ti treba da izgledaš točno onako kako izgledaju Spice Girls. 

Većina nove odjeće koju imaš je naslijeđena odjeća koju je prerasla starija sestrična - osim tenisica, mama ti je za školu kupila nove i bit će dobre još sigurno godinu dana jer su ti prevelike. 

Najveći životni problem ti je profesorica iz matematike koja je stroga, a tvoj razred je dobio baš nju - ona je jedina zadala zadaću u prvom tjednu, ali to ćeš prepisat od nekog za vrijeme velikog odmora. 

“Nećete uvijek imat kalkulator pri ruci” - vjeruješ joj jer ne znaš da ćeš ga u budućnosti uvijek imat pri ruci, a vjeruješ joj i da će ti u odraslom životu trebat šestar. 

Vjeruješ i da je jako važno znat da su rak i crvena moruzgva u simbiozi i da će ti ta informacija često pomoć u raznim životnim situacijama. 

Od ostalih korisnih informacija imaš i činjenicu da 7381,23 napisano na kalkulatoru izgleda kao “je*i se” ako ga okreneš naopačke, što neizmjerno veseli sve ljude kojima to pokažeš. 

Osim knjiga i bilježnica, u torbi imaš Cao-Cao i walkman s pjesmama koje su snimljene s radija - neke napola, ali to je sasvim dovoljno. Imaš i mobitel koji ne služi ničemu jer su poruke jako skupe, ali ionako se svi dopisuju preko papirića koji se dodaju pod satom. Najveća životna želja ti je da ti mama kupi mobitel sa “zmijom” i nije ti jasno zašto neće, a nečija druga mama je htjela. 

Druga najveća životna želja koju imaš je Hairagami jer na televiziji kažu da je to sve što ti treba za savršenu frizuru za svaku prigodu - ni to nećeš dobit, ali nikad se nećeš prestat nadat. 

Nema društvenih mreža, samo MSN, ICQ i Kihalica koja se šalje po razredu kad netko kihne. “Smeđokosi dečko misli na tebe” - nadaš se da je onaj smeđokosi dečko iz susjednog razreda koji ne zna da postojiš, ali naravno da nije. Nema veze, svejedno ćeš ga voljet zauvijek. 

Najveća čast koju možeš dobit je molba da ispuniš nečiji spomenar ili leksikon koji dolazi uz upozorenje na prvoj stranici: “Piši, briši, ali znaj, listove mi ne trgaj - jer oni su svi na broju, prepoznat ću ruku tvoju.”

Pod odmorom se formiraju interesne skupine - oni koji mijenjaju dupliće iz albuma Životinjskog carstva i pokazuju sakupljene salvete, oni koji imaju Tamagotchi i oni koji su dovoljno hrabri da u usta stave Shock žvaku. 

Najbolji dio školskog dana je profesor iz povijesti koji ulazi u razred i za sobom vuče projektor, što znači da danas sigurno ne pita.

Nakon škole juriš doma jer su na televiziji Strasti - ne smiješ ih propustit, Ethan i Theresa imaju okršaj s Tabithom i Timmyem i moraš znat što će bit sljedeće. Imaš 5 televizijskih programa od kojih je jedan Kanal A, a ostali su većinom dosadni - osim kad se gledaju Dora, izbor za Miss Hrvatske ili Sedma noć. Nitko ne mrzi reklame jer je to prilika da otrčiš do wc-a ili po čašu soka za razrjeđivanje. 

Svatko tko je na televiziji je magičan. 

Vlatka Pokos. 

Mirko Fodor isto. (On je i dalje magičan). 

I Tanja Tušek i Branka Bebić. 

Nitko ne zna što ljudi s televizije doručkuju, tko se s kim ljubi ni o čemu razmišljaju U slobodno vrijeme. (U je veliko zbog Vlatke Pokos jer sam bezobrazna).  

Nitko ne zna ni što njihov prvi susjed misli o cijepljenju, gdje ljetuje ni kako izgleda skincare rutina njegove žene i svima je lijepo. 

Pramenovi koštaju 150 kuna i rade se na kapu, što je bolno, ali iz salona samo izlaziš s novom frizurom - bez novih “informacija” o farmaceutskim tajnama koje mediji prešućuju, ali tvoja frizerka ih zna. 

Najbolja frizura na svijetu su pletenice ispletene uz glavu, a još je bolje kad ih skineš jer imaš besplatnu kovrčavu kosu. 

Za svečane prigode radiš cik-cak razdjeljak koji najbolje izgleda kad se pošprica lakom za kosu sa šljokicama. 

Srednjoškolci izgledaju kao 30-godišnjaci samo u Dawson’s Creeku - u normalnom svijetu izgledaju kao najobičnija djeca. 

Vikendom se posuđuju filmovi iz videoteke (3+1 gratis), uz tajno bacanje pogleda na policu s pornografijom jer su goli ljudi smiješni i ne možeš ih vidjet nigdje drugdje. 

U stanu postoji jedan OBITELJSKI kompjuter koji smiješ koristit samo povremeno, što znači da moraš pažljivo isplanirat koliko ćeš vremena potrošit na Paint i Solitaire. Ako imaš internet u stanu, moraš pitat mamu jel ga smiješ koristit i znaš da smiješ bit na njemu maksimalno pola sata - ne samo zato što je internet skup, nego i zato što je telefon zauzet dok si online, a možda vas netko pokušava nazvat. 

Telefon koji zvoni je normalna pojava i nitko prvo ne pomisli “sigurno je nešto ozbiljno, ljudi zovu samo ako je netko umro.”

Kad zoveš prijatelje, prvo moraš odradit razgovor s njihovim roditeljima: “Dobar dan, jel ovo stan Šimić? (Da). Ovdje Andrea, mogu dobit Mariju?” Razgovori s tuđim roditeljima su jedna od najstresnijih stvari u tvom životu jer još ne znaš da će kasnije bit puno stresnije kad pokušavaš naručit hranu. 

Ako netko želi da izađeš u park, neće te zvat na telefon - stat će ti ispred zgrade i vikat tvoje ime dok se ne pojaviš na prozoru, a ako ti mama dozvoli, smiješ se spustit. 

“Do mraka!” - naravno, nemaš što tražit vani kad sunce izađe iz kadra.

Najskuplja pizza je 25 kuna, a na meniju ih je ukupno 5 - nitko ne zna što je burrata ni fior di late i svima je uvijek fino. Ako ne voliš gljive, najbolji prijatelj ti je osoba koja ih isto ne voli jer to znači da možete podijelit pizzu. 

Odlazak u kino je isto 25 kuna - 20 za kartu i još 5 za kokice koje su uvijek svježe i nikad ih ne pojedeš prije početka filma jer reklame ne traju 45 minuta. Nema ni reklame za gašenje mobitela jer oni koji imaju mobitel znaju da je STROGO ZABRANJENO bit nepristojan u kinu. 

Najbolji restoran u gradu je McDonald’s jer nigdje drugdje uz obrok ne možeš dobit igračku. 

Kinder jaje je poskupilo na 3 kune, što nije lijepo, ali isplati se jer ćeš možda dobit Štrumfa ili krokodila ili hippa koji ti fali da popuniš kolekciju.

Pepsi na sebi ima slike Spice Girls i čaroban je.

Čepovi na Coca Coli se mogu odvojit od boce i još važnije, ispod njih je nekad kod koji možda donosi još jednu besplatnu Coca Colu, a možda i 10 tisuća kuna. Ako ih osvojiš, kupit ćeš kuću, ili barem auto jer je to najviše novaca na svijetu. 

Ako ih ne osvojiš, nema veze; u novčaniku imaš 50 kuna U KOMADU i već se osjećaš jako bogato jer za to možeš kupit i Teen i OK! i Bravo koji ne razumiješ jer je na njemačkom, ali ne moraš ga razumjet - dovoljno je da je u sredini mega poster Nicka Cartera za kojeg ćeš se sigurno udat čim završiš školu. 

Do tad ćeš ga zalijepit na zid na mjesto na kojem je prije bio Boris Novković (ili Sandi) i ljutit se na mamu koja ne zna nabrojat sve članove Backstreet boysa: “To je opća kultura!!!” 

Rođendani se slave u stanu i traju od 17 do 20 sati. Najpoželjniji poklon je kasica prasica, dnevnik s lokotom ili Impulse dezodorans Spice Girls, a najpoželjnija hrana rođendanski sendviči - francuz, zimska, jaje, krastavac, majoneza. Najuzbudljiviji dio rođendana je kad netko napokon predloži da se igra boca istine, “semafor” i/ili pleše sentiš jer to potencijalno znači da ćeš se približit dečku kojem se inače bojiš približit. Nema puno fotkanja, možda dvije-tri slike koje će se razvit kasnije, kad se potroši film - do tad nitko ne zna kako je ispao, ali nije ni važno. 

Torta je najčešće ružna i nefotogenična, ali ni to nije važno jer nikog nije briga - važno je da je fina.

Još važnije je da nemaš pojma da torta deblja - jedeš stvari koje voliš i jedino znaš da ti ide na živce kad ti mama kao “nešto slatko” ponudi jabuku. 

Svaka nova kila te veseli jer to znači da rasteš. 

Nemaš pojma što su ugljikohidrati ni kalorijski deficit. 

Ne znaš što je HEP, ni što su doprinosi, ni Holding. 

Hrana je besplatna i raste u frižideru. 

Ljudi od 25 zvuče kao mudri starci koji sigurno imaju točne odgovore na sva važna pitanja. 

Ljubav je jednostavna i dovoljno je da se samo pojaviš u lijepoj majici, s čistom kosom.

Svaki jastuk je dobar jastuk i nikad te ne bole leđa, a pogotovo ne kad samo krivo kihneš. 

Život je lijep, a bit će još ljepši čim odrasteš - i ne možeš dočekat. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva