Nije stvar u tome tko je u pravu, a tko u krivu već možeš li oprostiti? Al' za stvarno

Zadnjih nekoliko tjedana, svjedoci smo djela nekih osoba, koja su završila javnom osudom na društvenim mrežama i u medijima, nakon čega je u oba slučaja uslijedila isprika. E sada, nekome su spomenuta djela sasvim opravdana, a nekima ni za živu glavu. Neki se zgražaju nad učinjenim i osuđuju, a drugi se pak križaju uz komentar "Ne vidim nikakav problem", i bespredmetno podupiru. No, ono što na koncu ipak veže obje priče je - JAVNA ISPRIKA. 

Tema ovog bloga nije tko je u pravu, a tko u krivu, već moć oprosta, što mi nameće pitanje, nevezano uz gornje slučajeve "Možemo li oprostiti? Al za stvarno."

Ni pod koju cijenu se ne usuđujem pisati o ekstremnim situacijama, primjerice kada je netko kriv i paralelno odgovaran za smrt tebi bliske osobe. Ne pišem o tome. Mislim na sve one svakidašnje, ali toliko mučne životne situacije, primjerice kada nas partner prevari, prijatelj izda, posao propadne zbog nekog trećeg ili nas iznevjeri član uže obitelji. Kada nastupi šok, nevjerica pa ljutnja, bijes i razočaranje. U nerijetkim slučajevima i inat uz obećanje samome sebi "Ovo ti nikada neću oprostiti!"

Zašto se tako grčevito držimo te životne epizode? Godinama, čak i desetljećima, štoviše, neki i do kraja života. Zašto nam je lakše ljutiti se, a ne pustiti? 

No, što to uopće znači oprostiti? Znači za stvarno otpustiti, tako da kad idući put sretneš tu osobu, nema nikakvog emotivnog naboja. Kako bi se u narodu reklo, kad te zaboli ona stvar.

No, u stvarnosti to ne ide tako lako. A ti se trudiš. Nerijetko čuješ onu poznatu "Oprosti zbog sebe, bit će ti lakše". Ali ti ne ide. Nikako. Pokušavaš sve moguće vježbe, vizualizacije, tehnike i autosugestije, ali ne ide da se nasadiš na trepavice.

Možda zato jer tu osobu svojom ljutnjom kažnjavaš. I dokazuješ da si tako, na neki suptilan način, moćnija. I svakako bolja.

Možda zato jer ako oprostiš, samoj sebi u očima ispadaš slaba. A to ti je, pogotovo nakon svega učinjenog, apsolutno neprihvatljivo i nedopustivo. 

A možda i zato jer je ljutnja jedino što te za tu osobu još uvijek veže. I ako je pustiš, onda je konačno i gubiš. A i dalje je voliš. Premda se ljutiš.

A možda i zato jer te ta životna epizoda na neki način obilježila, pa je se nerado prisjećaš, ali je rado prepričavaš, dobivajući tako na pažnji i suosjećanju koji su ti, priznala ti to ili ne, prijeko potrebni. Jer je to ljudski.

A možda je ipak ono najbanalnije - zato jer čvrsto smatraš da oprost ta osoba, u konačnici, nije ni zaslužila jer je sve napravila zlobno, svjesno i namjerno, samo da ti naudi. No, i o tome bi se dalo pisati, jer svi znamo kako se ispod zloće zapravo krije neopisiva bol.

Stotine je mogućih, što svjesnih, što nesvjesnih razloga zašto ne možeš oprostiti. 

Ali istina je da kada ne opraštamo, zapravo najviše sami sebe kažnjavamo. Jednom je moja prijateljica rekla "To ti je kao da popiješ otrov, pa čekaš da onaj drugi umre". I ja se sa ovim slažem. Jer vrlo vjerojatno je ta osoba nastavila dalje sa svojim životom i nema blage veze da je i dalje, nakon toliko vremena, tema nečijih razgovora.

No, on ili ona nisu bitni. I sasvim je svejedno jesu li sretni ili nesretni. Bitna si ti. Dakle, što napraviti da samoj sebi olakšaš život? Da skineš te okove oko srca? Tu omču oko duše, koja te polako, ali sigurno steže. I sabotira ti povjerenje u neke nove ljude.

Kažu da je kod opraštanja, prvi korak izbaciti van sve emocije. Kakve god da jesu. Bijes, ljutnja, bol, tuga. Izbaci sve iz sebe i ne potiskuj. Plači tjednima ako treba. Dok se ne umoriš.

Potom ide prihvaćanje. Situacije, kakva god da je bila. Bez imalo uljepšavanja. Surova, odvratna, ali istinita.

A onda slijedi ono najvažnije, razumijevanje. Pokušati se staviti u cipele te osobe, koliko god te one žuljale i zbog toga ti prsti krvarili.

Ljudski pokušaj sagledati tuđe razloge. Sasvim trezveno i objektivno, kao da se to tebi nije dogodilo. Tada ćeš vrlo vjerojatno spoznati kako ljudi puno toga ne rade namjerno. Već samo i isključivo - zbog sebe. Znam, sebično je, ali je istinito. Možda su morali razmišljati i o tebi, ali nažalost nisu. Jer su sami sebi na prvome mjestu. I to, koliko god da je jadno, i dalje je sasvim legitimno.

Kada razumiješ, tek tada si otvorila vrata oprostu. I onda cijela priča polako kreće sjedati na svoje mjesto. Poput domino kockica. Proći će neko vrijeme i ti ćeš jednog dana samo primijetiti kako sve rjeđe o tome razmišljaš, a još manje pričaš. A kada pričaš, glas ti je bez ljutnje i onog poznatog bijesa.

I onda ćeš se u jednom trenutku uhvatiti kako si zapravo - zahvalna. Zahvalna zbog te situacije, jer si danas zbog svega toga, upravo ti daleko jača, sretnija i bolja.

I onda, sasvim slučajno (premda slučajnosti ne postoje), hodat ćeš ulicom i vidjet ćeš tu osobu. Pogledi će vam se sresti, a ti ćeš reći: "Bok!". I produžiti mrtvo hladno dalje, ne vjerujući, nakon par sekundi, što se upravo dogodilo.

A dogodio se Oprost, draga moja. Ali on ne dolazi po odluci ili narudžbi. I svakako ne ide na silu. Dogodi se kada um shvati, tijelo isprocesuira, a duša otpusti. Tek tada, ni sekundu ranije. I upravo tada, u tom trenutku, ti ćeš konačno biti slobodna, jer si samu sebe, od nečijih tuđih pogrešaka, zauvijek oslobodila. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva