Miss7 Blog 07. prosinca 2022.

Nije muško sve što kleči - koliko su minimalni vaši standardi?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Srdačan pozdrav i sretna reprezentacija svima koji slave. 

Ja sam jedna od onih nepoštenih ljudi koji počnu pratit utakmice tek kad dođemo dovoljno daleko, što možda nije lijepo, ali tako je kako je. Za vrijeme utakmice protiv Japana sam - oduzmite mi Domovnicu ako želite - gledala Seinfelda i slagala veš, ali koliko vidim, i bolje da jesam jer se ljudi koji su gledali još uvijek oporavljaju od stresa. 

Slobodno recite da sam loša Hrvatica zbog toga, ali znam barem pedesetak muškaraca koji bi me možda i pohvalili jer sam radila kućanske poslove umjesto da gledam “muške stvari” - možda sam i rekla premalo, koliko ih ono kleči subotom na Trgu? Ne znam, nisam brojala, ali kao da ih je sve više. 

Prije tjedan dana, kad sam se vraćala iz Amerike, žena koja nas je tamo ugostila mi je rekla “sad će ti sve izgledat malo kad se vratiš” - i nije bila u krivu, sve uvijek izgleda minijaturno kad se vratiš iz velikih gradova. 

Tranzicija s Times Squarea na Trg bana Jelačića je uvijek čudna, a pogotovo kad te na ovom drugom dočekaju klečaši koji opet mole za čednost u odijevanju i prestanak predbračnog seksa i ostale stvari s popisa koji bi svijet trebao učinit boljim mjestom. Mislim, neka mole, tko sam ja da im govorim da ne smiju - molim i ja da mi se slatko ne prima i da se zlostavljači žena hvataju jednako brzo kao onaj lik koji je autom pokupio policajca; možda se neka molitva i ostvari putem. Iako, opet i opet i opet, za prestanak predbračnog seksa je dovoljno da ga ne prakticiraš i na to ne bi trebalo trošit koljena, ali nije moj meniskus ni moja patela - you do you, babygirl, rekli bi u Americi. 

Nadam se samo da svi ti koji kleče znaju da pravi muškarac kuha, pere, čisti i pegla u istoj mjeri kao i žena i da posao žene nije da učini svijet boljim mjestom za muškarce, nego da vrijedi pravilo reciprociteta - sigurno znaju, nema razloga da pretpostavimo drugačije. 

Nego, kad smo već kod pravih muškaraca koji svijet čine malo boljim, imam jednu kratku i slatku priču o jednom primjerku koji subotom ne kleči, ali svejedno ga je dobro spomenut, pogotovo u današnje vrijeme kad su u fokusu najčešće oni zbog kojih se križaš. 

Nije to ništa čudno, uvijek je lakše i jednostavnije pričat o primjerima zbog kojih se zgražaš, pa ovi koje treba pohvalit često prođu nezapaženo. 

Ljudi će se uvijek radije zadržat na nečemu zbog čega kažeš “majko mila” nego na nečemu što je lijepo. To nam je prirodnije - i vjerojatno izlječivo, ali rijetko tko ode na pregled da si pomogne.  

Uglavnom, lijepa priča o muškarcu zbog kojeg je lijepo biti žena - nema klečanja, samo malo šetnje, jedan čučanj i jedna rukavica. 

Dogodila se prije par godina, u 11. mjesecu koji je, kao i obično, bio ružan i hladan. Kao Trg bana Jelačića na određene subote? To ste vi rekli, ja sam htjela reć kao zadnjih mjesec dana u Zagrebu. 

Sporedni lik je moja mama se vraćala s treninga salse i jurila na zborsku probu - za razliku od mene koja aktivnosti iza 8 navečer praktički smatram uvredljivima, ona voli ić svugdje, stalno i bez prestanka. Tako je to kad si po horoskopu blizanac, kažu ljudi koji se kuže u horoskop.

Glavni lik je njen partner koji ju je vozio od točke A do točke B jer nije bilo šanse da sve stigne tramvajem. 

Kad su bili na pola puta, shvatila je da više nema obje rukavice - imala ih je kad je izašla sa salse, ali jedna joj je očito ispala putem, negdje nasred Savske. 

Ništa povijesno, ljudi svaki dan gube rukavice, kišobrane i gumice za kosu pa i dalje normalno žive. 

Ništa oko čega se treba posebno uzrujavat - pogotovo zato što nisu bile neke važne, skupe rukavice.

Ostavio ju je na zboru i otišao - ona je najavila da će se doma vratit tramvajem, on je najavio da se to neće dogodit jer je vani hladno čak i kad imaš obje rukavice. 

Dva sata kasnije, vratio se po nju na drugi kraj grada i odvezao ju doma - ona je usput već zaboravila na rukavicu jer nema smisla da misli na nešto što više ne postoji. 

On nije. 

Kad je ušla u stan, na radijatoru ju je čekala izgubljena rukavica. 

Čim ju je ostavio na zborskoj probi, Glavni lik se vratio u Savsku i krenuo u lov na izgubljenu rukavicu - pronašao ju je nakon pola sata, mokru, izmučenu i vjerojatno prestrašenu. 

Spasio ju je s hladnog poda, odnio doma i prao dok iz nje nije izašla sva muka koju je doživjela dok je ležala na cesti, pa ju položio na radijator da se ugrije i bude spremna za novi dan.

Skoro zvuči smiješno - tko ide tražit jednu običnu, nebitnu rukavicu? 

Rukavice su stvorene da ih izgubiš, a kad se to dogodi, idu u otpis - kao i svaka rasparena čarapa i svaka gumica za kosu koje odjednom nigdje nema. 

Ne ideš ih tražit kao što bi tražio novčanik, pogotovo ne po hladnoći okupanoj mrakom.

Rukavice su stvorene za “je*i ga, kupit ćemo nove.”

Ali on ju je otišao spasit.

Nije bila ni posebna, ni skupa, vjerojatno ni vrijedna toliko truda, ali Glavni lik je odlučio da je dovoljno to što je njena. 

Kad pričamo o muškarcima, rijetko pričamo o onima zbog kojih je lijepo biti žena - a ima ih, samo takvi najčešće ostaju u sjeni jer je atraktivnije pričat o ovima zbog kojih nije.

A ako pričamo samo o ovima koji su grozni, lako je pomislit da moramo snizit standarde i prihvatit minimum. 

Svijet je prepun žena koje prihvaćaju stvari koje nikad ne bi preporučile prijateljicama, a kad pomisle da možda zaslužuju bolje, brzo se korigiraju rečenicom “ima i gorih.”  

“Ima i gorih” je glupa opcija, ali je sve glasnija pa minimum nekad djeluje kao prihvatljivi standard.

Svatko određuje vlastite standarde, a za slučaj da imate osjećaj da su vaši previsoki jer očekujete više od minimuma, sjetite se da postoje muškarci koji otiđu tražit jednu zanemarivu, beznačajnu rukavicu. 

Ne zato što moraju, nego zato što to smatraju minimumom. 

Slava tebi Kriste.


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0