Na sve smo se privikli, ali na potres nismo. I nećemo. Nedjelja, prokleta nedjelja...

Vjetar vani podmuklo huče, zavija, tutnja, lupa. Mučki podsjeća na jutro.  Izdali su upozorenje za jake udare vjetra.
Pa kud baš noćas? Na svaki novi zvuk trgnem se i osluškujem. Netko od djece iz dnevnog viče: „Što je to bilo?“. "Vjetar je srušio nešto na balkonu, spavajte dalje", vičem iz druge sobe mada znam da nitko ne spava.  Bez obzira što svi ležimo, što je kuća tiha – i te kako je budna. 

Uz cijelu ovu priču s korona virusom i svemu onomu što je nova situacija donijela i jedan novi način života na koji se moramo priviknuti - teško, ali moramo jer izbora nemamo ukoliko želimo do kraja ove pomalo nestvarne priče doći što prije – nama se dogodi još i potres.  S činjenicom kako moramo biti kod kuće, kako je sve zatvoreno, kako su uvedene posebne mjere nekako smo se saživjeli. Koliko toliko privikli. Naučili.

Na potres nismo.  I nećemo. Nedjelja, prokleta nedjelja. 

Za sebe smatram da sam racionalan tip, osoba koja se znati nositi sa stresnim situacijama, a nažalost bilo ih je nekoliko do sada. Reagiram dobro, smireno i umjereno. Od onih sam koje stres uhvati poslije. Kad sve prođe. Kad znam da su svi mirni, sigurni i ok, bez obzira je li riječ o grupi koje vodim ili ukućanima – cool sam do trena dok sve ne prođe. Ja stres proživljavam kasnije. Retroaktivno. U tišini. U sebi. I u nedjelju je bilo tako. 

Nakon buđenja koje ne bih želio doživjeti nikad više u životu niti bih volio da ga itko ikad doživi jednostavno ne možeš se ne zapitati neke stvari. Zašto? Koje su se to više sile odlučile tako poigrati s nama? Zašto baš mi? Zašto baš sad?  Zar nije dovoljna epidemija nego je još potreban i potres. Nije.

Dan je još nekako i prošao, sjedili smo spremni čitavo vrijeme pa da u slučaju potrebe možemo brzo izaći iz kuće. Pratili vijesti, čuli se sa svojima. I ovima koji su istoj situaciji kao i mi kao i s onima koji su daleko. I brinu. S nekim ljudima se ne čuješ često koliko bi htio – život je takav. Žvače, melje, požuruje. 

Ne stigneš. Među prvim pristiglim porukama bila je od mog druga iz Sarajeva. Provjerava jesmo li dobro, kakva je situacija, šalje pozitivne misli…dolaze poruke iz Beograda, s druge strane Atlantika-osjećam suze u očima, ali ne plačem. Ne smijem. 
Još. Nedjelja, prokleta nedjelja.

Dan odmiče, hoda se kao po jajima, napetost se u kući osjeti, ali se ne spominje. Svi smo jako hrabri. Gospoja je spakirala dokumente, bitne stvari, nešto odjeće, obuće i hrane. Cure su se isto spremile, torbe spremo čekaju u hodniku. Nek' se nađe.
Nitko od ukućana nije ostao miran nakon jutarnjeg potresa. Stres, nervoza, nagomilane emocije, pokoja suza. Nitko. 

Čekali smo, a nismo znali što čekamo, ali znamo da ništa više neće biti kao prije. Jednostavno ne može. Svi se na svoj način nosimo sa stresom. Gospoja i velike cure na jedan način, ja na svoj, a naša petogodišnjakinja na svoj.  Kao i nama, njoj je cijela ova situacija tako nepoznata, daleka, nestvarna, a istovremeno tako poznata, blizu i itekako realna i ne zna kako bi se s tim nosila. 

Osjećam kako je uplašena. Koliko je stvarno bila u strahu pokazala je tek navečer kad je pitala može li spavati sa čarapicama jer ako opet bude potres da možemo brzo izaći iz kuće. Pa da ti se srce slomi na pola.

Velike cure spavaju u dnevnom, jedna se sklupčala na fotelji, druga na trosjedu. Čujem ih. Ova mala je u krevetu s nama. Legla je pored mene i grčevito mi zagrlila ruku. Ne popušta ni milimetra i mislim da je zaspala. 

U neko gluha doba noći odlazim provjeriti jesu li zaspale ove velike, nisam ni ustao iz kreveta i čujem ovu malo kako pita: „Tata – kaj je bilo, kud ideš?“. Pola sata kasnije pokušavam ustati iz kreveta jer ne mogu zaspati. „Tata – idem s tobom.“ Vratili smo se u krevet – pokušavamo zaspati. Kad god da se pomaknem, ona se sve više privija uz mene. Boji se.  Uf.  Nedjelja, prokleta nedjelja.

Vani se i dalje čuje vjetar, a istovremeno sam sebe tješim kako se hladnjak u kuhinji zatresao jer se upalio termostat. Nije potres.
Imam osjećaj kako će me taj neobjašnjivi unutarnji nemir požderati. Taj nagomilani stres, bolna nelagoda, neizvjesnost kao da me guše. Odvratan osjećaj. Vrtim film cijele ove proklete nedjelje od samog jutra pa do kraja dana. 

I potres u 06:24 i onaj osjećaj straha kad otvoriš oči i vidiš ormare kako se tresu. I slike razrušenog centra grada, majki iz Petrove koje su u ogrtačima i papučama istrčale iz bolnice sa svojom djecom u naručju. Slike vojske, vatrogasaca, BBB dečke kako pomažu preseliti dio Petrove, Jordanovca. 

Vrte mi se u glavi poruke Dalmacije, Torcide, Slavonije – čitave Hrvatske, poruku Pape Franje…čujem još i pljesak podrške građana Beograda – samo potvrda kako ljudskost ne poznaje granice.  Razmišljam i o teško ozlijeđenoj djevojci koja je stradala u potresu. Imala je petnaest godina. Tek godinu dana razlike od mojih kćeri.

U mislima su mi i ljudi koji nisu mogli natrag u svoje domove – tješi me djelomično što ih je tek stotinjak potražilo smještaj u studentskom domu. Ostali su se snašli nekako. Privremeno. Ti ljudi više nemaju svoj dom – neće se imati kuda vratiti. 
Uf. Ništa više neće biti kao prije. Nedjelja, prokleta nedjelja. 

Siguran sam u to kako će se pronaći rješenje za njih, za obnovu njihovih domova i svih uspomena utkanih u zidove istih tih domova koji su se porušili u nekoliko sekundi spokojnog nedjeljnog jutra. Ako neće država, mi ljudi ćemo se organizirati jer Hrvatska je već toliko puta pokazala kako ima veliko srce i kako se hrvatsko zajedništvo iskazuje onda kad je najpotrebnije. 
Samo nek' prođe cijela ova situacija i vratiti ćemo se mi opet. 

Popravit će se porušeno, nadoknaditi izgubljeno. Neće biti lako, ali nije nemoguće jer gdje ima volje ima i načina.
Napisala mi je Andrea kako je očito došlo vrijeme za jedan veliki „reset“. Možda i je. 

Neka se sustav resetira što prije i neka što prije dođe vrijeme kad više nećemo morati nositi maske jer past će maske s naših lica.  Neke su pale i ovih dana i pojedinci su pokazali svoje pravo lice. Bez filtera. U bjesomučnoj kupnji nepotrebnih količina namirnica bez imalo promišljanja hoće li ostati za druge, u potrazi za noktima i frizurama za koje su spremni platiti i duplo više, u prodaji maski za lice i sredstva za dezinfekciju po nekoliko puta višim cijenama od uobičajene, u nebrizi za susjede, znance, prijatelje, u prešućenoj činjenici da si liječnik i došao si na posao makar si bio na putu u virusom pogođenom području. 

Možda nam i treba „reset“ kako bi znali s kim u stvari imamo posla. Možda nam i treba „reset“ kako bi znali cijeniti neke stvari mnogo više, razlikovati bitno od nebitnog jer ako nas je ovaj virus u kombinaciji s potresom nečemu naučio, onda je to činjenica kako smo jako mali. I vrlo krhki. Kao porculanske lutke. Nedjelja, prokleta nedjelja. 

U ovakvim situacijama svi su podjednaki bez obzira na socijalni status, životna uvjerenja, način razmišljanja.
Virus ne bira. Potres ne pita. Možda nam je i trebao ovaj „reset“ kako bi upoznali sami sebe i raščistili neke stvari sami sa sobom.
Možda nam je i trebao ovaj „reset“ jer smo upoznali sve prekrasne ljude koji rade divne stvari i brinu za nas. 

Od cijelog tima koji upravlja ovom krizom, svim liječnicima, sestrama i tehničarima koji su nam na raspolaganju,  pripadnicima Civilne zaštite, Crvenog križa, vojske, policije, blagajnica u dućanima, novinarima koji nas redovito informiraju, volonterima, pojedincima…

Proći će i sve ovo jer ne može do vijeka trajati. Ništa neće više biti kao prije i ova situacija i te kako će nas promijeniti. 
Uvjeren sam na najbolji mogući način jer zahvalnost, poniznost, ljudskost, dobrota i uvažavanje su stvari na koje ćemo i te kako drugačije gledati. 

Teško da ćemo neke stvari uzimati zdravo za gotovo kao što smo to vrlo često činili do sada. Ni večer mi više nije večer, ni noć mi nije noć. Sretan sam jer smo živi i jer smo zdravi. Jer smo zajedno. Ni vjetar mi više nije vjetar. I dalje puše, proizvodi zvukove. 
Podsjeća. Mučki. Ležim u krevetu, gledam u strop iznad sebe, razmišljam o tisuću i jednoj stvari istovremeno. Bojim se zaspati i čini mi se kako su i cure u dnevnom zaspale. Neka spavaju. To mi je važno, da su koliko toliko mirne. 

Pomaknuo bih se, ali ne želim da se malena probudi jer imam osjećaj da je tek sada tvrđe zaspala. Osluškujem njezino ujednačeno disanje i u tom trenutku to mi je najbitnije. Samo neka spava. Čvrsto stisnuta uz mene - u svojim čarapicama.

Suza u oku i bez obzira što je utorak - nedjelja, prokleta nedjelja.