Mail server mi je javio neki dan kako ću uskoro doći do maksimalne iskorištenosti „virtualnog email skladišta“ te mi preporuča da napravim reda u svom mailboxu. Pritom me ljubazno upozorava kako će mi u protivnom onemogućiti slanje i primanje mailova, a živjeti bez svih blagodati mailova u današnje doba je nezamislivo.
Moram priznati da sam malo komotan po pitanju mailova pa umjesto da složim sve u neki mail program na računalu i prebacim sve „lokalno“ kao bi rekao moj IT prijatelj, meni je i dalje komunikacija direktno preko mailboxa/servera najjednostavnija. Unaprijed se ispričavam ako sam pogriješio u terminologiji, ali IT nije moj teren. Nesam školovala. I dalje gledam na to da mi bude što praktičnije i jednostavnije.
Problem mi stvara činjenica, kao i većini nas, što nemamo sve na jednom mailu već je uvijek stvar u nekoliko mailova. Privatni mail, poslovni mail, drugi poslovni mail, a i treći poslovni mail koji se nadovezuje na drugi poslovni mail jer si u drugom poslu „sam svoj gazda“ pa onda moraš paziti na sve. Živimo u doba modernih tehnologija, sve je dostupno uz nekoliko klikova ili klizanja prsta po ekranu i to je breme s kojim se moram(o) nositi.
Pitam se ponekad, s dozom nostalgije – kako smo živjeli prije? Imam četrdeset godina, generacija sam koja je s nestrpljenjem čekala crtić prije Dnevnika, na raspolaganju smo imali samo dva televizijska programa, većinu vremena provodili smo ispred zgrade, a ne ispred ekrana. Bila su to neka skroz druga vremena, meni generacijski bliski sjetit će se.
Pamtim i to kako sam bio ekstra sretan kad je u našu kuću stigao prvi televizor u boji. To čudo tehnike u koloru bilo je ogromno, glomazno. Zauzeo je počasno mjesto, preko noći se prekrivao stolnjakom, a imao je i daljinski. Čovječe, daljinski – kakvo tehnološko dostignuće… osamdeset i neke. Danas veš mašinu i klimu pališ preko mobitela kad kreneš s posla prema kući, a nama je tada daljinac bio vrhunac moderne tehnologije.
Da u ono vrijeme svjedočimo nekim novim vremenima, uvjerili smo se brat i ja točno onog dana kad je stari doma dofurao video rekorder (VHS). Kupljen preko debele veze, a za njegovu otplatu nisu bili dovoljni samo čekovi od starog. I stara je dala nekoliko svojih jer tehnika je tada bila besramno skupa. No, ništa manje zavodljiva kao što je to s tehnikom slučaj danas.
Kakva su to bila vremena.
Ni slova o umjetnoj inteligenciji, cookiesima, algoritmima i reklamama koje te prate u stopu na svim ekranima danima nakon što u google tražilicu upišeš neki pojam. Trenutno me opsjedaju kosilice… električne, motorne, ručne… samo zato jer sam pretraživao neke članke o travnjacima. Što god da radio, a povezano je internetskom vezom – iskaču strojevi. Kosilice su tu… prate me u stopu već danima. Nebitno jesam li na računalu ili u ruci držim mobitel.
Kad se samo sjetim prvog mobitela. Poziv ili poruka. Niti jedne druge dodatne mogućnosti. Tada nam je to bilo sasvim dovoljno.
Prvi mobitel dobio sam s devetnaest godina i bio je to službeni mobitel. Kad je jedan razgovor koštao kao danas gablec u restoranu preko puta firme, a naputak nadređenih bio je da ga koristim u slučaju krajnje potrebe. S novim mobitelom u džepu uslijedio je i prvi službeni put. Avionom. Nitko mi nije bio ravan i nije mi ni u peti bilo što sve donosi budućnost.
U posljednjih dvadeset godina, mobitel je od onog početnog nazovi ako moraš, pošalji poruku ako moraš jer je skupo – postao svemirski brod. Mogućnosti koje nudi su ogromne i dogodi se ponekad da zbog tog malog uređaja koji stane u dlan – niti ne palim računalo. Sve se može mobitelom. Čudo.
Bez obzira što na leđima imam godina koliko imam, moji klinci misle da sam star(omodan) jer oni briju na neke sasvim druge stvari, volim sve ove nove tehnološke inovacije. Fan sam svih gadgeta i s korištenjem novih tehnologija načelno nemam nikakav problem. Volim sve blagodati koje su sa sobom donijele.
I dalje mislim da klinci danas provode previše vremena na mobitelu. Moji također, ali… Nisam od onih koji će nepotrebno njurgati i prigovarati u kakvom to vremenu živimo i kako je „u naše vrijeme“ sve bilo drugačije. Je, bilo je i to uopće nije upitno, ali ne živimo više u tom vremenu. Past Simple, Continuous, pluskvamperfekt.
Meni je i danas čudno kako smo se dogovarali nekad. U „ono vrijeme“. Neovisno o tome jesi li se dogovarao s frendovima ili s curom. Kad ste se dogovorili, ponekad i nekoliko dana unaprijed, to je bilo to. U dogovoreno vrijeme pojavio si se na dogovorenom mjestu. Točka.
Frendovima si još i mogao zakasniti ili se ne pojaviti iz opravdanih razloga (loša ocjena u školi koja je sa sobom povukla i neka roditeljska ograničenja u smislu izlazaka), ali kod cure paušalne isprike nisu prolazile. Curu nisi smio ostaviti na cjedilu. Nije pristojno, nije džentlmenski. Dogovor je bio svetinja i nema te kiše, snijega, leda, tuče, Godzille… koji su te mogli opravdati.
Djelomično „žalim“ za tim vremenima upravo u tom kontekstu dogovora jer kad si se s nekim nešto dogovorio, to je bilo to. Danas unatoč mobitelu, digitalnim planerima, reminderima, alarmima, virtualnim kalendarima i svom silom aplikacija za dopisivanje, za jednu kavu s frendom ili poslovni sastanak, moraš u nekoliko navrata zadovoljiti tog virtualnog organizatora.
Provjeravaš nekoliko dana prije vrijedi li dogovor, pa onda još dan prije, a za svaki slučaj pošalješ i poruku to prijepodne na WhatsApp. Je l' sve ok s dogovorom za danas? Na koncu se i dogovor otkaže zbog inih razloga. Nije to uvijek slučaj, ali…
Živimo u vrijeme koje je prepuno različitosti, bombardirani smo sa svih strana brojnim informacijama i ponekad je teško sve to procesuirati. Aplikacije i sve što s njima ide u kompletu trebale bi nam pomoći da se barem malo snađemo u tom digitalnom kaosu i da me se krivo ne razumije – nisam protiv njih. Naprotiv - lajkam, koristim, volim.
Realno, dostupni smo svima gotovo od 0-24, a hoćemo li odgovarati na mailove ili poruke u jedanaest navečer naš je izbor. Netko voli i nije mu problem gotovo uvijek biti online dok netko drugi cijeni vrijeme bez zvuka obavijesti s mobitela i potpuno mu je svejedno treperi li LED žaruljica na mobitelu ili ne.
Vjerujem kako se možemo složiti oko toga kako nam međusobna komunikacija nikad nije bila jednostavnija i bliskija. Doslovno u svega nekoliko sekundi putem video poziva razgovaraš s rodbinom na drugom kraju svijeta. I dok nam je s jedne strane komunikacija na dohvat ruke i vrlo user friendly, ono čemu se nikako ne mogu dovoljno načuditi i što me ponekad i ljuti je neodgovaranje. Poludim.
Na bilo koji način. Ne možeš danas, 2021. godine, ne odgovoriti na poruku, poziv, mail. Ok, možeš ne odgovoriti, ali pokušaj barem ne ignorirati propušteni poziv, poruku, mail i javi se povratno u nekom pristojnom roku.
J a v i s e.
Ljute li i vas ljudi koji vas doslovno digitalno izignoriraju? Mene u potpunosti i ako me nešto izbaci iz takta, onda je to upravo ta indolentnost. Pri čišćenju svog mailboxa s početka teksta pronašao sam svog rekordera. Čovjek mi još uvijek nije odgovorio na mail. Ne samo da je stavio sve na ignore nego nije reagirao niti na dva podsjetnika.
Sve se to odigralo u rujnu, listopadu i studenom godine gospodnje 2019. Još malo pa bi mogli proslaviti drugu godišnjicu nejavljanja. Ne mogu shvatiti?! Pa kak? Zakaj?
Nije to bio onaj slučaj kad pošalješ potpuno nepoznatoj osobi mail ili one opcije kad se javljaš na natječaj za neki posao. U tom slučaju izostanak odgovora nekako još i prihvatiš jer znaš da postoji ta posebna kategorija ljudi koja ne odgovara na mailove i poruke mada mi i to nije baš ok. Uvijek možeš odgovoriti po nekoj špranci. Bilo što… - da, ne, možda, trenutno nismo zainteresirani, hvala, ali… - whatever - samo odgovori nešto. Ne možeš ne odgovorit'.
2021. - šaljem mail, ne teleks, faks, dimni signal ili goluba pismonošu. S tipom kojem sam slao mail imao sam nešto zajedničko. Frenda koji je obavio preliminarni razgovor i upoznao čovjeka s tim da ću mu se javiti.
Moglo bi se reći da sam za slanje maila „povukao vezu“. Radilo se o nekom zajedničkom poslovnom projektu u kojem bi obje strane imale interes, a i neku financijsku korist. Ne bog zna kakvu jer nitko se ne bavi izradom cvjetnih aranžmana što je sad popularno, ali neka kuna bi se zaradila.
Ispostavilo se da bez obzira što sam imao vezu za slanje maila, tip je ispao totalno bez veze, ali ok. To više govori o njemu nego o meni. Ovako barem imam svog osobnog rekordera po neodgovaranju i čvrsto sam uvjeren kako će ovakav nenadmašni uspjeh teško itko dostići. Ikad.
Ne očekujem da se baš uvijek mora odgovoriti u najkraćem mogućem roku. Sve razumijem, ponekad te baš sažvače dnevni tempo i ne stigneš. I meni se dogodi da ne odgovorim na mail, poruku ili poziv odmah, ali nadoknadim to čim je prije moguće. Uz ispriku.
Ne dozvolim da prođe nekoliko dana, a kamoli dvije godine prije nego što se povratno javim. Nije gore spomenuti jedini koji ima problem. Ima ih još.
Poznanicu sam zvao nekoliko puta unutar zadnja dva mjeseca jer sam je nešto trebao. Čak sam i slao poruke i znam da ih je pročitala. Seenala je, a odgovorila nije. I što reći? Pomislio sam da se možda i nešto naljutila, ali nisam za to uspio pronaći niti jedan jedini razlog. Nisam siguran da li ću joj se javiti kad će ona zvati mene. Ako će uopće? Mene takve stvari baš ljute. Kak' se možeš ne javit'? Ne kužim.
O utišanom zvuku mobitela neću trošiti riječi. Tu borbu vodim na dnevnoj bazi sa svojim kćerima. Mobiteli su uvijek utišani i svaki put kad ih nešto trebam i zovem ih na mobitel – uvijek ista situacija. Ne javljaju se. Jave se tek na četvrti ili peti uzastopni poziv. Ni to ne mogu razumjeti. Zašto ?!?
Situacija je potpuno suprotna kad one zovu mene. Ukoliko se ne javim na prvi poziv, što je rijetko, ali dogodi se - odmah kreće čitav niz paničnih poruka. Kakva dvostruka mjerila.
Ono što mi je još uvijek fenomen i nisam još uspio dokučiti zašto se događa i kako ga objasniti su one situacije kad te netko nazove u nezgodnom trenutku. Npr. taman plaćaš na blagajni u dućanu, ideš prema autu, a ruke su ti prepune stvari, pozdravljaš se s frendom kojeg si sreo u prolazu pa ste malo porazgovarali, šef ili kolega na poslu ti nešto važno ima za reći.
Javiš se u tom trenutku, kažeš kako ćeš se javiti za minutu i zaista nazoveš tog nekog za minutu. Zoveš, zvoni, zvoni i zvoni. Ponoviš poziv, zvoni, zvoni i zvoni. Bez odgovora. Čovjek je netragom nestao. Ispario, oteli ga vanzemaljci… nema ga. Možda mu više nije bilo do razgovora. Ima i takvih.
Rekao bih čitava jedna generacija. S bivšim urednikom nisam nikako mogao na zelenu granu što se tiče poziva. Čovjek se jednostavno nije javljao, ali je zato na poruke odgovarao warp brzinom. To je valjda sindrom mladih koji se više vole dopisivati i komunicirati na taj način nego razgovarati.
Ja sam po tom pitanju još uvijek jako retro, ali i dalje mislim kako se u par minuta konstruktivnog razgovora može čuti i izreći više nego u stotinu poruka.
I takvih, neuobičajenih stvari za vrijeme u kojem živimo ima pregršt. Svatko ima neke svoje ljude koji se ne javljaju, nekoliko poslanih mailova na koje nikad nitko nije odgovorio…
Ima tih situacija koje baš jako čude, poneke i ljute, ali koliko god da se ja tome čudio tako to valjda mora biti. Novo vrijeme, novi običaji, nova čuđenja. Ono u što sam siguran ma koliko god da bio retro – odgovoriti nekome na poziv, mail ili poruku ne samo da je pristojno nego je uvijek i u modi.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.