Miss7 Blog 28. listopada 2020.

Mišljenje je kao š***k: Treba li ruganje ljudima i tragedijama ostati besplatno?

Karmen Poznić.

Imam jedno potencijalno glupo pitanje - iako kažu da takva ne postoje - jesu li Plenković i Milanović zapravo već mjesec dana u Zadruzi, a nama nitko nije javio?

Zadruga je, ako ne znate, show u koji namjerno zovu “problematične” ili “osebujne” ljude u nadi da će nastat mini nuklearni rat. I nastane, naravno. Unutra ih je 50-ak, žive u umjetnom gradu, spavaju u istoj spavaonici, ako žele van, moraju platit 50.000 eura kazne, a čak imaju i zatvor za slučajeve kad bude fizičkog nasilja.

Nikad u životu nisam pogledala ni minutu - ne kao oni ljudi koji kažu da ne slušaju cajke, OSIM kad su svake subote na njima u klubu koji se zove ili po ptici, ili po tenisici - stvarno nisam jer me strah vidjet kako se ljudi ponašaju kad se iz njih izvuče najgore, a zaborave da ih netko gleda.

Čujem da je jedan od kandidata čovjek (čovek, zapravo) koji je “preobraćeni mafijaš”, a s njim je unutra i inspektorica (inspektorka) Lilly koja ga je jednom prilikom smjestila u zatvor. Parovi koji su ušli unutra kao parovi se većinom uspiju rasparit u roku od nekoliko dana, muževi varaju žene, za što im kao nagradu produkcija namjerno uvede ženu u show, plus, neki dan je odrasli muškarac ostavio odraslu ženu jer JEDE ŠMRKLJE. Nisam pala na tipkovnicu i napisala random rečenice, ovo se dogodilo.

E da, svaki tjedan imaju drugog “vođu” koji raspodjeljuje budžet za hranu, cigarete i ostalo, pa se zna dogodit da neki ukućani ne dobiju ništa jer ih vođa ne voli. Ali postoji rješenje za glad - mogu otić u Rajski vrt i zamolit Drvo, koje ima ulogu big brothera, da im se smiluje. (Again, nisam pala na tipkovnicu).

Ali Drvo uvijek traži nešto zauzvrat, a posebno voli kad mu kažeš neku svoju tajnu.

Tako je gladni Filip priznao da je “imao seks” od tri sekunde s djevojkom u kući, a Drvo mu je zadovoljno priopćilo da je osvojio McNuggetse.

Hvala mojoj prijateljici koja nesanicu liječi gledanjem ovog horor programa.

Neugodno mi je ovo reć, ali sve mi je manje neugodno - možda zapravo uopće nije loše da tu i tamo SVI pogledamo Zadrugu.

S jedne strane, zato da odmorimo mozak i da, čak i kad nam se čini da stvari u 2020. ne mogu bit luđe, vidimo da uvijek mogu.

Barem ne spavamo u spavaonici s 50 ljudi u kojoj netko vara ljubavnicu sa ženom koju su mu doveli zbog još bolje gledanosti, netko je možda u mafiji, a možda više nije, a par kreveta dalje, netko jede šmrklje.

Drugi razlog zbog kojeg bi svi to trebali pogledat je malo manje prozračan.

Jer cijela ova situacija u Zadruzi zvuči užasno - ali puno manje užasno nego što bi zvučala prije 15 godina.

Koliko god nam je jezivo pročitat (ili pogledat) da netko od Drva u Rajskom vrtu žica fast food jer mu vođa nije dao jest, danas više rijetko tko ostaje baš jako iznenađen. Prije 15 godina bi zvučalo sablasno, danas je praktički tradicija.

I dalje nije nužno normalno, ali već smo navikli pa smo i zaboravili točno koliko je nenormalno.

Svašta se unatrag nekoliko godina normaliziralo - i ono što bi, i ono što ne bi trebalo.

Na primjer, danas je već zapravo sasvim “normalno” vidjet da se ženi iz javnog života napiše da je plastična, sponzoruša, kurva koja se udala ili prebogato, ili prerano, ili prekasno, da ima nedovoljno djece ili previše djece, prejako se šminka, ne šminka se dovoljno, previše je “izbotoksirana” i ostale šarene aktivnosti iz Kluba nerealiziranih muškaraca i dokonih gospođa.

“Normalno” je i da se ljude s kojima se ne slažemo svodi na fizički izgled. Ova je predebela da bi znala o čemu priča, ova je prezgodna, ovaj je prenizak i prećelav. Anka Mrak Taritaš može napisat da je 2 plus 2 jednako 4 i naći će se barem 5 plus 5 ljudi koji joj neće vjerovat jer im ne izgleda dobro.

“Normalno” je i ispod članka u kojem doktorica priča o medicini vidjet ovo.

 | Autor: Privatni album Privatni album

“Normalno” je nekom kog ne znaš napisat “pojedi nešto” ako je po slobodnoj procjeni premršav, “normalno” je i debelu ženu tražit da manje jede.

Ali na sve to smo isto već navikli, pa nas većina vjerojatno više ni ne reagira.

Ja sam se naučila prihvatit činjenicu da postoje ljudi koji jednostavno ne znaju drugačije - pritom ne govorim o ljudima koji samo napišu “meni se ne sviđa”, nego o onima koji se ponašaju kao da ih je nečiji izgled osobno uvrijedio, kao da ih nečije “ružne” čizme egzistencijalno ugrožavaju.

Znam, znam, možemo sve to i dalje prezentirat kao slobodu govora, iako ću ja uvijek bit u klubu “mišljenje je kao šupak - ne moraš ga pokazivat baš svakom.”

Meni je logično da ponekad samo prešutiš kad tvoje mišljenje nije nužno - ako ti se nešto ne sviđa, a zapravo nema nikakav dodatni utjecaj tvoj na život i/ili nemaš ništa konstruktivno za dodat, samo preskočiš i kreneš dalje.

Ljudi su ponekad toliko zaljubljeni u ideju da imaju pravo reć što misle, da usput zaborave da imaju pravo i ne reć ništa.

Ali ponavljam, naučila sam živjet s idejom da je to “normalan” dio ovog novog svijeta u kojem ljudi “What’s on your mind” ne shvaćaju kao prijedlog, nego kao zapovijed.

Naivno je mislit da možeš baš svakome objasnit da NE MORA u svakom trenutku dana ispljunut sve što mu je na umu.

Ponekad zamišljam što bi se dogodilo da netko to općeprihvaćeno ponašanje na društvenim mrežama preseli u stvarni svijet.

Da sjediš u restoranu i jedeš, a netko s ulice dođe do tebe i kaže “da riba valja, i vuk bi ronio.” Ili “gdje vam je luk uz ove ćevape, ćevapi bez luka nisu ćevapi?!”

Ili da na tramvajskoj stanici netko mladoj ženi koju ne poznaje kaže da izgleda kao sponzoruša.

Ili da svi oni koji ispod street style fotki sa špice vole pisat “odvratno”, “neukusno” i “niđe veze”došetaju do dotične žene u gradu i kažu: “Niste trebali kupit ove hlače.”

Svijet bi odjednom postao jako neugodno mjesto.

Srećom, nitko nije dovoljno lud da to radi u stvarnom životu, a ako je, vjerojatno je već u Zadruzi pa smo spašeni.

Ne događa se uživo, “samo” je na društvenim mrežama, dakle odmah je puno manje problematično.

Na društvenim mrežama smiješ bit tko god želiš, internet je kao Drvo kojem smiješ pokazat svoje najgore lice, a zauzvrat će te nagradit.

To je samo internet, to je samo tvoje mišljenje - smiješ skoro sve, bez ikakve kazne.

Smiješ se i cerekat na spomen raka i djece koja od njega boluju.

Ne znam jeste li vidjeli, prije par tjedana je izašao članak o tome da je korona probila u dječji onkološki odjel, što većini normalnih mozgova zvuči kao problem, ali kao i uvijek, bilo je onih kojima je zvučalo smiješno.

Znate one junačine koji na svaki članak o koroni - ili bilo čemu drugom o čemu “znaju više” od ljudi koji o tome stvarno nešto znaju - umjesto “lajka” stave smajlića koji umire od smijeha.

“Ha ha, samo vi plašite ljude, ovce su spremne za šišanje” i ostali nekreativni sportovi.

I na to smo već navikli - ovih dana, kad netko pogine u automobilskoj nesreći, uvijek se nađe kolekcija rekreativnih Seinfelda koji moraju dodat: “Jel od korone?”

(Korona je novi faktor, ljudi na internetu uvijek pronađu način da se rugaju nečemu čemu se ne bi trebali).

To je sasvim “normalno” vidjet. Onda krene kombinacija ruganja, zgražanja i vrijeđanja, ljudi si ispune popodne (ili radni dan), sutra se sve zaboravi i nikom ništa.

Postalo je toliko normalno vidjet da se ljudi izruguju tuđim tragedijama da se na to sve manje šokiramo.

Često zamišljam koliko bi bilo lijepo da poslodavci, obitelj i prijatelji vide da se mlada djevojka zaposlena u jednoj banci u slobodno vrijeme - a često i za vrijeme radnog - naslađuje automobilskom nesrećom.

Ili da konobar u pauzi od posla piše kog treba dobro izj**at. Ili koga treba prebit jer je ODLUČIO bit peder.

Ili da nečija baka umire od smijeha kad vidi da je korona ušla na dječju onkologiju.

Često zamišljam koliko bi bilo lijepo da se napravi registar takvih ljudi ili da ih se javno prozove.

Da negdje postoji zapisano da se Marica iz Slavonskog Broda sprdala s nečijim poginulim djetetom i da na jednom mjestu vidimo kome je sve bilo smiješno kad su pročitali da je korona na onkologiji.

To je napravio jedan portal - objavili su screenshot na kojem se vidi tko se sve obradovao priči o koroni i djeci s rakom.

(Sigurno je da su neki od njih slučajno stisnuli smajlić koji urla od smijeha, iako mislim da je već svačija baka naučila kako to ispravit).

Bilo je nekoliko imena koja su bila očiti fejk profili, ali bilo je i puno onih koji se jednostavno nisu nadali da će im odjednom svi vidjet ime, prezime i profilnu sliku.

Mame, bake, očevi - ljudi koji ti možda nikad neće prić na cesti i reć da imaš ružne cipele i/ili da su im tvoji problemi najobičniji vic, ali na internetu će se ponašat kao da je tvoj život uvreda za njihov.

I netko ih je napokon javno prozvao. Imenom i prezimenom, “ovo su ljudi kojima su problemi na dječjoj onkologiji smiješni.”

Upravo ono što sam često zamišljala - i sad ne znam što da mislim o tome.

S jedne strane mi je drago jer su ljudi degutantni i neki stvarno zaslužuju bit prozvani, s druge strane se borim s idejom da su “samo” izrazili svoje mišljenje - i degutantna mišljenja se smiju izrazit, čak i ako se nužno ne moraju.

Znam da je ovo možda najgore vrijeme za ovakvu temu jer su ljudi ovih dana ekstra iziritirani, plus pola ih ne vjeruje u koronu - da bar tako seciramo i propitkujemo bezgrešno začeće i PDV - pa je možda lakše shvatit neshvatljive reakcije, ali ponavljam, ovoga je bilo i puno prije korone.

Treba li ovakve ljude shvatit ozbiljno i natjerat ih da u stvarnom životu odgovaraju za zlostavljanje koje vrše na internetu - ruganje poginulima i oboljeloj djeci je sigurno u toj kategoriji - ili ih samo treba svrstat u kategoriju “jbg, ljudi nisu normalni” i pustit da žive s vlastitom glavom?

Čini mi se da je to postao uobičajeni pristup - na nenormalno reagirat sa “ma to je danas već normalno, navikli smo.”

“To je samo na internetu” - je, ako ćemo bit romantični i zamišljat da su ovi ljudi u stvarnom svijetu zapravo divna, suosjećajna bića.

“To je samo nečije mišljenje.” - je, ali mišljenje da su rak i automobilska nesreća prilika za viceve i šale je mišljenje sociopata.

Ljudi koji u smrti vide priliku za dobru zajebanciju nisu normalni ljudi, ali na internetu nam djeluju manje nenormalno jer je mržnja na internetu odavno normalizirana.

Normalizirana je do te mjere da te, ako se pobuniš, prozivaju da “ne znaš prihvatit tuđe mišljenje.”

Čak i kad je mišljenje da se ok sprdat s onkologijom.

Stvari koje su prije 15 godina bile nezamislive, danas su već standard, a posljedice su trenutno manje-više nepostojeće.

A ako nema posljedica, pitanje je vremena kad će se “normalno” ponašanje s interneta preselit u stvarni život. Lako je moguće da će nam Zadruga zvučat sasvim nježno u odnosu na običnu tramvajsku stanicu.

Btw, ono pitanje od maloprije nije retoričko, stvarno me zanimaju odgovori.

Što vi mislite, treba li ljude u stvarnom životu držati odgovornijima za način na koji se ponašaju na internetu, kad ih “nitko ne vidi?”

Ili mislite da je onima koji se smiju tuđim tragedijama i žive za vrijeđanje drugih dovoljna kazna to što svako jutro u ogledalu vide vlasiti odraz?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

  • keekash

    Bilo bi kul da glupa kurva sa tonom šminke koja joj je nužna da liči na glupu kurvu posluša svoj savjet. Ali glupoj leftardskoj kurvi je ovo vrijedjanje i nikako nije sloboda govora, ali kad glupa kurva svojim tekstovima vrijedja ... prikaži još!