‘Mama, opet si sve pobrkala. Papir ide u plavu vreću, a ne u žutu.’

Kasni mraz, svibanj 2012., na jutarnjem letu za Pariz avion Lufthanse bio je skoro prazan. Tih godina zagrebački aerodrom nije još još privlačio horde turista u glavni grad pa se na nekadašnji stari terminal moglo komotno doći sat vremena prije inozemnog leta, smuljati žensku na šalteru da su dva ruksaka, torba i mali kofer sve zajedno ručna prtljaga jer za razliku od Plesa, na Charles de Gaulleu red za čekanje putnih torbi iz carga trajao je barem sat vremena. Uspjela sam ugrabiti sjedalo do prozora jer mi je tako manje zlo tijekom leta, a lakše mi je i nasloniti glavu na staklo u slučaju da mi se spava. Srednje sjedalo je bilo prazno, a na ono do prolaza sjeo je tamnoputi Izraelac u Façonnable košulji od popelina.  

Direktan let za Pariz iz Zagreba traje oko dva i pol sata, a stjuardesa zadužena za naš dio aviona tijekom putovanja je našla barem deset razloga da došeta do zgodnog Izraelca. Ona nije nosila vjenčani prsten, a on je bio raspoložen za razgovor. U biznis klasi putnici jedu češće nego u ekonomskoj, a većina ih nekim čudom tek u avionu otkrije da neopisivo vole sok od paradajza koji inače ne bi ni primirisali bilo gdje drugdje. Nakon što je na engleskom s jakim jidiš naglaskom on naručio tomato juice, brže bolje sam i ja pa smo se uz obilan doručak nagutali još i pasirane rajčice s biberom i soli. Ja sam imala žgaravicu do sutradan, a ako on nije imao onda je moguće da ni nema želudac.  

Uvijek se nekako grozim jesti u avionima, sve je skučeno, neravno i redovito se polijem i zaprljam, a najgore što u nekom trenutku više ne znam kud ću s prokletom ambalažom. Primijetili ste da avio-konobarice u pravilu tek pred slijetanje skupe ostatke pa ja onda da ne čekam, to sve smeće uglavnom potrpam u papirnatu vrećicu za povraćanje koja se nalazi u pretincu sjedala ispred i stavim na sjedalo pored sebe ili ispod nogu i tako oslobodim policu da mogu čitati knjigu ili igrati igrice.  

Izvedem baš to onako zavidno damski i nitko ne bi rekao da sam rođena na Balkanu.  

No, da ne biste mislili da je ovo sad filmski klasik u kojem skupo odjeveni Izraelac unatoč plavokosoj stjuardesi s bujnim poprsjem shvati u jednom trenutku da je Hrvatica bez šminke i u zgužvanoj trenirci dva sjedala dalje, zapravo, žena njegova života (spomenula sam da je ovo bio onaj ranojutarnji avion dok je vani još mrak?), evo pravog razloga zbog čega se i nakon toliko godina sjećam leta za Pariz.  

Znate ono kad vam neka slika ostane pred očima kao da je bila jučer, recimo ljubavna scena u moru s dečkom tijekom praznika, vas dvoje, skriveni iza drvenog čamca i od pogleda mame i tate. Pa kao što pamtim prvi poljubac s Ozrenom iza Tomosa 18 na gumenjaku usidrenom u uvali i očajnog oca koji me s obale pokušava locirati dalekozorom, sjećam se i tog putovanja, ne zato što sam bez kontrole peglala karticu u Avenue Montaigne, nego zato što nisam bila sigurna sjedi li do mene samo čovjek koji beskrajno umire od dosade i upucava se avionskom osoblju ili sam baš imala peh pa me dopao suputnik s ozbiljnim opsesivno – kompluzivnim poremećajem. 

U dva i pol sata leta, uključujući i spuštanje, jeli smo i pili svašta. Ja sam svoje smeće, kao što rekoh, potrpala zavidnom vještinom u vrećicu i čekala da ga gospođica uvijene kose i bez burme pokupi, a Izraelac je puna dva sata radio nešto što vjerojatno nikad neću zaboraviti. Prvo je rasklopio svu ambalažu od doručka i odvojio papir od plastike. Zatim je pažljivo razmontirao kartonski poklopac odlijepivši krajeve, a nakon toga ga presložio natrag na način da je dobio, od nekad velike površine, sad jedan mali kvadratić kojeg je onda još dlanovima dobro spljoštio. Izravnao ga je rukama bolje nego da je prošao kroz vakumsku prešu, a kad ga skoro više nije ni bilo, odložio ga je sa strane. Donji dio ambalaže od doručka je bio plastični, njega je pak rastavio do najstinijih komada i potrpao u plastičnu vrećicu zajedno s priborom za jelo kojeg je također cijelog razlomio. Kartonsku kutiju od čaja je prvo obrisao maramicom, a onda odvojio dno od gornjeg dijela čaše kojeg je zarolao u valjak. Papirnatim ubrusom je to sve skupa na kraju zavezao u zavežljaj i pitao može li sad uzeti moju vrećicu za povraćanje da sredi ambalažu. 

Možete zamisliti koje boje mi je u tom trenutku bilo lice? 

Ni dan danas nisam sigurna da je prozirna ispravan opis. 

S odmakom od skoro deset godina, potpuno mi je jasno da Izraelac nije bio čudan, nego samo ekološko osviješten čovjek koji potpuno razumije važnost silnih upozorenja znanstvenika o budućnosti planeta koji na ovaj način rapidno gazi prema samouništenju. Posljednje izvješće UN-a o klimatskim promjenama je alarmantno, a svjedoci postajemo čak i mi ovdje zatucani Hrvati koji se još uvijek borimo s ustašama i partizanima, a rat je završio prije 70 godina. Ekologija više nije ničiji izbor, nego must have način života.  

Ljudi mojih godina možda nisu najbolji primjer ekološki osvještenih pojedinaca, odrasli smo u državama i sustavima koji nisu marili je li konzerva zajedno sa staklenom bocom i kutijom od jaja strpana u istu vreću za smeće. Stanovnici Wengena su još prije 15 godina za takvu stvar dobili na kućnu adresu kaznu od sto franaka jer je inspekcija za čistoću otkrila nepravilnost u recikliranju. Za razliku od Švicaraca koji su i svoje krave naučili osnovama ekologije, mi se borimo s natječajima javne nabave tko će smeće uopće odvoziti.  

Za razliku od mog supruga, ja svakako nisam nikome uzor u razdvajanju ičega, pa ni svoje odjeće od njegove, ali imam dijete od 4,5 godine koje me prije nekoliko mjeseci pitalo zašto uporno bacam plastiku u kantu u kuhinji, a ne u žutu vreću na balkonu koju je tata stavio. Mali kuži i da papir ide u plavu, pa kad zajedno s bocom u kantu padne i račun iz dućana, on ga uzme i prebaci u plavu vreću, koju su zajednički postavili on i tata na balkon.  

Recikliranju ga uče u vrtiću, a o prirodi, planetima, zemlji, životinjama i svemu što nas okružuje zna više nego ja. Generacije koje dolaze su jedini spas, ali i glavni korektiv prema kojem možemo i moramo promijeniti svoje ponašanje i odnos prema Zemlji, okolišu i prirodi. Briga o ekologiji nije samo zaokružiti Zelene na dan izbora, ona je puno više od toga i koliko god ta tema bila nekom dosadna, događanja oko nas nas tjeraju na promjenu mindseta. On se naravno neće dogoditi preko noći, ali jedan korak naprijed je svakako bolje od onog gdje smo bili prije toga.  

Imajte na umu samo da sam ja 2012. mislila da Izraelac ima ozbiljnih psihičkih problema. Pa, ako ima nade za mene, ima sigurno i za sve vas.   

A da kolumna ne bude samo uzaludna tlapnja, evo i konkretnog poziva za subotnje druženje.  

Ekotlon, na Bundeku 11. rujna - povedite klince jer sigurno vas ima hrpa čija su djeca ekološki osvještenija od vas. Oni će se sjajno zabaviti u hrpi interaktivnih radionica koje su pripremljene za njih, a vi ćete se podsjetiti ili educirati zašto je više nego ikad važno očuvati sve ovo što nas okružuje. Sav prihod od kotizacija utrošit će se za doniranje opreme dječjem vrtiću u Petrinji. 

Mi smo svoju obiteljsku kartu kupili, moram samo još obavjestiti muža da idemo.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva