Kultura otkazivanja: Je li nestala opcija da čovjek ispravi vlastite greške?

Srdačan pozdrav i sretna migrena svima koji slave. Ja ju slavim već 22 godine, ali ovo je prvi put da ju slavim utorkom popodne, kad pišem kolumnu. 

Ali jbg, tu smo gdje jesmo, idemo se družit uz par nelagodnih pitanja.

Gdje ste bili prije 10 godina? 

Zapravo ne, krivo postavljeno pitanje - kakvi ste bili prije 10 godina? 

Ja znam kakva sam ja bila - glupa. Ok, glupa je možda prejaka riječ, ali paše mi za priču pa ju smijemo zadržat.

Možda to ne bi ni znala da ne postoji kategorija Facebook memories, ali postoji, a zahvaljujući njoj, na dnevnoj bazi imam detaljan uvid u svaku nijansu svoje gluposti. 

Statusi koji su mogli (i morali) samo ostat misao, glupe ideje, glupi svjetonazori… 

Znam da nisam sama, rijetko se tko ne naježi kad vidi neku svoju izjavu iz 2008., ili 2011.,… ili 2019. Nije ugodno, ali utjeha dolazi u činjenici da je to bilo prije i da smo sad bolji ljudi.

Naravno, srdačan pozdrav svima koji mi žele reć da sam i dalje glupa - sigurno jesam, barem gluplja nego što ću bit za 10 godina.

Osim što sam voljela glupe statuse koje danas volim obrisat kad mi se jave u obliku “10 years ago today”, voljela sam i Justina Timberlakea. 

Danas okrenem očima kad ga vidim i čujem. Dobijem mentalni proljev i ne znam ga objasnit. Zapravo znam - postao mi je antipatičan taman u vrijeme kad je izbacio Can’t stop the feeling i imam osjećaj da je u školi bio jedan od onih ulizivačkih užasa koji bi dignuli ruku u zrak i rekli “učiteljice, zaboravili ste nam dat zadaću!”

Neko vrijeme sam otvoreno govorila da mi se ne sviđa, ali u većini slučajeva sam dobila prijezirne poglede i uputu da se Justin “mora” voljet, pa sam prestala. 

Ionako nije ništa važno za život - realno, kog briga? Tako je, apsolutno nikog. 

Zato mi je, kad sam prije nekih mjesec dana čula da je Justin službeno “#cancelled, bilo iznimno drago. 

Za vas koji živite život lišen polupotrebnih informacija i ne znate o čemu pričam - izašao je dokumentarac o Britney i njenom padu, Justin je okarakteriziran kao šupak koji se okoristio njihovim prekidom da napravi karijeru, onda je krenula priča o tome kako je zajebao i Janet Jackson aferom Nipplegate (ono s grudnjakom na Superbowlu) nakon koje je Janet društveno osuđena kao da je ubila čovjeka, a on se provukao bez posljedica.

Ima još stvari na popisu, a sve vodi do istog zaključka - ljudi su zaključili da je Justin šupak i da ga treba “otkazat”, što je mene ispunilo srećom and I couldn’t stop the feeling. 

Sve dok se nisam sjetila da sam se zajedno sa cijelim svijetom aktivno uključila u ruganje Britney Spears u vrijeme kad joj se bilo popularno rugati. 

Danas, kad znamo da je obrijala glavu usred krize uzrokovane postporođajnom depresijom to više ne bismo radili, barem ne u tolikoj mjeri, ali tad je bilo smiješno i fora - iako zapravo nikad nije.

Uvijek je bilo tužno i uvijek je zahtijevalo empatiju. 

Ali zabavnije je sve stavit u lepršavi “meme”, pa jesmo. 

Danas znamo bolje, znamo i da zaslužujemo olakotnu okolnost da prije nismo znali, znamo da smo danas bolji ljudi koji su nešto naučili na vlastitim greškama… zato se (nažalost) ne smijem veselit ideji da netko “otkaže” Justina Timberlakea.

I šupku moramo dat priliku da uči na greškama i postane bolji… ili?  

Ako pitamo “cancel culture”, NE.

Za kulturu otkazivanja nema šanse da niste čuli jer je svaki dan nova prilika da se nekoga “otkaže.”

Što je u nekim slučajevima točno ono što je potrebno. Harvey Weinstein ili Bill Cosby ne zaslužuju opciju da postanu bolji… barem ne van zatvora. Znali su da ne smiju zlostavljat ljude i svejedno su to sustavno prakticirali, dakle zaslužuju bit zatvoreni i otkazani.

Ali tvrdokorni šupci ionako nisu toliko problematični u svijetu kulture otkazivanja - tu se valjda svi slažemo po pitanju “otkazivanja” i tko ga zaslužuje.

A što kad su stvari u sivoj zoni? 

Ovih dana je na cancel meti Eminem - klinci s TikToka su se naljutili jer u pjesmi Love the way you lie kaže da će si zavezat curu za krevet i zapalit kuću, pa traže da se i on službeno otkaže. Što će se dogodit kad čuju pjesmu Kim, Kill you i Amityville, nitko ne zna. 

Što mislite, je li to legitiman zahtjev ili preburna reakcija klinaca koji ne znaju razliku između izvođača i alter ega koji je u ovom slučaju Slim Shady? 

Ako netko posluša Eminemovu pjesmu i nakon toga zaveže curu za krevet i zapali kuću, je li kriv Eminem ili je kriv psihopat koji misli da je to normalan životni scenarij? 

Ako je “kriv” Eminem, onda možemo otkazat cijeli svijet - sve knjige, krimi-serije, nasilne filmove i igrice, ne samo GTA i ostale očite stvari, nego i benignije priče, tipa The Sims.

U novijim verzijama Simsa je nemoguće ubit čovjeka tako da mu makneš stepenice s bazena ili ga zatvoriš u sobu bez vrata, ali i dalje se moguće potuć s vlastitom ženom… i nema opcije da žena nazove policiju. Nema opcije ni da muž nazove policiju ako ga žena prebije, što je, naravno, isto jedna od opcija obiteljskog nasilja u igrici. 

To će se vjerojatno isto uskoro mijenjat - i treba se mijenjat - ali kultura otkazivanja sve češće preskače tu mogućnost i ignorira tu opciju. 

Jedna od najnovijih žrtava je i CRTANI LIK Pepe Le Pew.

Ako niste pratili, izbačen je iz Space Jama 2 jer “promovira kulturu silovanja.”

Crtani lik, izbačen, otkazan, poništen. 

U crtiću je jasno okarakteriziran kao bad guy i sumnjam da ijedna normalna osoba u njemu pronalazi inspiraciju za silovanje - silovatelj će inspiraciju pronać u čaši vode ako mu je tako zgodno - ali svejedno je “otkazan."

Bez prilike da postane bolji, bez prilike da ga se napokon nauči da se ponaša neprihvatljivo - s likom u crtiću je to barem lako, samo mu napišeš drugačije postavke. Ne bi bilo prvi put. 

Snjeguljica u originalnoj priči na svadbu pozove zlu kraljicu, natjera ju da obuje užarene željezne cipele i pleše do smrti. 

Mala sirena počini samoubojstvo i pretvori se u pjenu. 

Trnoružicu u snu siluje zli monarh, pa se probudi trudna, uda se za njega i živi “sretno” do kraja života. 

Zašto zločesti tvor u crtiću nema izbor da postane bolja verzija sebe?

Zato jer cancel kultura, barem se meni tako čini, nema nužno za cilj da nešto učini boljim, nego da samo jako glasno svima ostalima javi da su nedovoljno osviješteni - i da je univerzalno primjerena posljedica instant otkazivanje, bez opcije da možda naučiš nešto i postaneš bolja osoba. 

Kakvi ste bili prije 10 godina zvuči kao benigno pitanje, ali ako ga pita netko iz cancel kulture, često zvuči i kao prijetnja. 

U današnje vrijeme - kad je popularno pronaći nečiji Tweet iz 2012. i diskreditirati osobu za sve dobro što je napravila nakon toga - možda i jest prijetnja. 

Kakvi ste bili? 

Ja sam bila glupa. 

Ne samo prije 10 godina, prije 4 isto, kad sam u Meksiku sjela na magarca i slikala se na njemu kao i “svi ostali turisti.”

Tad sam na teži način naučila zašto se to NE radi i drago mi je da jesam - ali bilo bi mi draže da u inboks nisam dobivala uvrede i prijetnje, bez objašnjenja što sam napravila krivo. 

Iz današnje perspektive mi je nezamislivo da nisam znala sve okolnosti, ali jbg, nisam. 

Iz današnje perspektive, drago mi je da sam to naučila tad, a ne sad, kad bi se moja slika na magarcu možda šerala uz poziv na “otkazivanje“ jer “promoviram zlostavljanje životinja” - iako sam samo bila neinformirana o tome što radim. Možda primjer zvuči benigno, ali cancel kultura i iz benignog zna napravit kaos, često bez da uopće da šansu da se netko “popravi” i nauči bit bolji.

Što znači da je cancel kultura zapravo često licemjerna - i opasna, jer nema pravila na koga će skočit u sljedećem naletu.

Trenutno je na tapeti i crtani miš Speedy Gonzales - jer ima sombrero i “presnažan” meksički naglasak, što je okarakterizirano kao rasistička karikatura - a sljedeći tjedan, tko zna. 

Popis stvari koje su podložne otkazivanju je velik i nepredvidiv, a granica sve mutnija.

Dovoljno je da se okupi grupa internet aktivista i pokrene postupak otkazivanja, jednom za nešto što je stvarno važno, drugi put za nešto u zastari, nešto što se već ispravilo putem - ali potreba da se netko kazni za svoje neoptimalne odabire iz prošlosti je u cancel kulturi nekad veća od potrebe da se osobi dopusti da je usput nešto i naučila.

I koliko god mi je s jedne strane drago da živimo u svijetu u kojem loše ponašanje može brzo naić na adekvatne posljedice, s druge mi se čini da neki to koriste samo kao priliku za iživljavanje tamo gdje ne treba. 

Čini mi se i da danas nitko nije sto posto osiguran od “otkazivanja” - u svijetu u kojem ti ne vjeruju da si danas dobar zato što si prije 10 godina bio upitan, u svijetu u kojem možeš dobit otkaz jer si jednom davno na statusu napisao foru koja je u međuvremenu postala neprihvatljiva, u svijetu u kojem se moderno zgražat na nečije ponašanje čak i kad znaš da si radio istu stvar, možda svi jednog dana na*ebemo kao Pepe Le Pew, bez prilike da se pokažemo u drugom svjetlu.

A možda se u međuvremenu napokon otkaže “cancel culture” i ljudima dopusti da imaju pravo na ispravljanje stvari koje su zajebali - pod uvjetom da nije riječ o nepopravljivim stvarima, naravno.

Btw, pitanje prije nego što odlepršam dalje u ritmu migrene - što mislite o bojkotiranju umjetnika koji su nepopravljivo zajebali i zaslužili da budu otkazani?

Tipa Woody-pedofil-Allen - jel i dalje treba gledat njegove filmove i odvojit stvaralaštvo od zločina koji je napravio, ili sve treba gledat kao cjelinu i više nikad ne pogledat nijedan film?

Isto pitanje vrijedi i za Michaela Jacksona - jesu li pjesme nešto što treba odvojit od (navodne) pedofilije ili vam je nezamislivo da se to gleda odvojeno?

Ja sam iskreno negdje na pola - s jedne strane mi je glupo ne pogledat dobar film jer je frajer koji ga je radio usput zlostavljao 6-godišnju kćer, s druge strane imam osjećaj da podržavam pedofiliju ako konzumiram njegov rad. 

Javite mi što mislite, stvarno me zanima.

Također primam savjete kako otkazat migrenu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva