Miss7 Blog 04. srpnja 2021.

Koja ti je životna svrha? Ako se ne usudiš i probaš, nećeš nikad saznati što čuči u tebi

Marijana Perinić
Pixsell/Sandra Šimunović. ŠMINKA: Bianca Antonioli Makeup & Eyebrow Artist; FRIZURA: Frida Hair Salon; ODJEĆA: Naf Naf Hrvatska

Prije neki dan čitam na Fejsu citat: The meaning of life is to find your gift. The purpose of life is to give it away, Pablo Picasso (slobodan prijevod: "Smisao života je pronaći svoj dar. Svrha života je predati ga", Pablo Picasso). E sada, ne bih baš ruku u vatru stavila da je dotični ovo izjavio, jednako kao što danas sve i svašta pripisuju Paolu Coelhu, a još više našem Meši Selimoviću. Bilo kako bilo, autor je sasvim irelevantan, bitna je poanta.

Smisao života je pronaći svoj dar. Ovu izreku potpisujem. I to objeručke, ako treba.

Što je to tvoj dar? Talent. Ono što ti je Bogom dano. Bogom, nebom, rođenjem, svemirom, prenatalnim dogovorom, životom, nazovi  kako hoćeš. Ali, vjeruj mi, dano ti je s razlogom. I smatram da je tvoja životna zadaća pronaći taj dar. Međutim nije to baš lako, je l' tako? Puno je faktora koji potiskuju ili skrivaju tvoj dar. Ne daju mu da dođe do izražaja. Kultura i odgoj, prije svega. Mjesto i vrijeme rođenja. Karakter i nezainteresiranost. Puno je razloga zbog kojih ne dolaziš do stvarne dimenzije sebe.

Banalan primjer. Talentirana si za ples na šipci, ali živiš u Saudijskoj Arabiji. Pjevaš fantastično, ali ti roditelji inzistiraju da upišeš pravo, samo zato je je cijela loza s mamine strane u odvjetničkom svijetu, pa se to od tebe očekuje, i to bez da te se pita. A iskreno, ti toga nisi niti svjesna, štoviše još si i nezainteresirana.

Što me navodi na pitanje: koliko roditelji sabotiraju svoju djecu u životu ? I to ne iz neke zlobe, već iz čiste namjere, za "njihovo dobro". Ja ih zbog toga nimalo ne osuđujem, jer razumijem da za svoje dijete žele samo najbolje. Ali zar se dijete ne bi trebalo isto tako pitati? 

Dušo moja, zbog čega ti duša titra? Na pomisao čega ti je osmijeh na licu? Kada ti je toplo oko srca? Za čim žudiš? U čemu baš uživaš?? Kada ti vrijeme prolazi brzinom svjetlosti? Kada lebdiš dok nešto radiš? Ovo su pitanja koja bi svaki roditelj trebao postaviti svom djetetu. Ali, prije svega, trebaš ih ti postaviti samoj sebi.

Zašto? Zato jer se među odgovorima skriva tvoj talent. Nedovoljno istražen. Duboko potisnut. Zakopan na mjestu gdje mu nije mjesto. Ali, ti moraš znati da je u tebi. Nije u vanjskim faktorima, okolnostima, slučajnostima, mjestima , a još manje ljudima. U tebi je, draga moja.

Kako doći do njega? 

Usudi se. Istražuj, i to poznatom metodom pokušaja i pogreške. Zanima te izrada nakita? Slikanje? Pisanje? Probaj. 

Kad smo već kod pisanja , dat ću ti svoj primjer. Do 25 godine života nisam imala pojma da imam mota za pisanje. Završila sam ekonomiju i od diplome sam radila u marketingu, prodaji i turizmu. I onda sam jednog dana, iziritirana bivšim dečkom, napisala priču naziva „Kako pilića preodgojiti u tigra?“ i poslala je na natječaj u novine. Priča je objavljena, a sam za nju još i dobila neke pare, što me potaklo na razmišljanje: “Pa ako su me još i  platili, onda valjda i vrijedi nešto..“ I tako, krenem ja lagano pisati, prvo putopise potom članke za brojne časopise pa onda i tekstove za svoje stand-up comedy nastupe. 

I evo danas, nakon punih 17 godina, redovno pišem ovaj nedjeljni blog, iza sebe imam tri objavljene knjige, a uskoro mi izlazi i četvrta. Što ti hoću reći? Prije svega, da nisam probala i usudila se, sigurno ne bih imala pojma da to čuči u meni. A hvala od srca i Bivšem što je bio kreten. Ali to je sad druga tema.

Ključno pitanje je: Kako znam da mi je to dar s neba?  Zato jer dok pišem lebdim. Odlepršam u neki paralelni svemir. Vrijeme mi leti. Udubim se u roman ujutro i do navečer mogu bez hrane i pića. Ma vjerujem da bih mogla i bez zraka. Nemam pojma što se oko mene događa. Uđem u taj neki balon koji ima svoje mjesto, vrijeme i radnju. Likovi me voze. Slušam ih, jer znam da oni znaju bolje od mene. Nikada ne planiram što ću pisati, već mi priča sama od sebe dolazi.

Otkrit ću ti i jednu tajnu, obično pri kraju pisanja romana te svoje likove i vidim. Po cesti, u tramvaju, na tržnici. Ne znam ti to objasniti,  ali obvezno srećem slučajne prolaznike koji su živuća i hodajuća replika mojih izmišljenih likova. A da ti ne kažem koliko mi se svaka knjiga i ostvaruje, zbog čega odgovorno tvrdim: pazi što pišeš! Reci slobodno da nisam normalna , ali ja znam i osjećam da sam spojena s nečim nadrealnim dok pišem.

No, da ne duljim više , hoću ti reći da upravo ovo želim i tebi. Da istražiš, probaš, promašiš, ali da se nađeš. I onda, da se u tom svom talentu, svakog puta  iznova izgubiš. Da se izgubiš u talentu, ali se nađeš u stvarnoj sebi, ako me razumiješ? 

No, da se vratim na nastavak onog citata s početka bloga: Svrha života je predati svoj dar. Ja bi to ipak preoblikovala u - podijeliti ga. Svi znamo da se sreća dijeljenjem množi.

Meni je daleko najveći gušt podijeliti to svoje ludilo iz glave sa svojim čitateljima. I onda još kada se pronađu u priči, podjele emociju ili se zahvale od srca jer sam im pomogla svojim primjerom, utjehom ili smijehom. Za mene je to Sreća. Užitak. Uzbuđenje. Zahvalnost. I upravo u tim trenucima znam da je to moja životna svrha. Osjećam to cijelim svojim bićem, upravo svjesna svakim atomom svoga tijela. 

Da, to želim i tebi. Pronađi svoj dar i onda ga podjeli s drugima.

Vjeruj mi, tek tada ćeš konačno biti ispunjena i sebi najbliža.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0