Kako sam napokon naučila reći ne (i shvatila da svijet neće stati dok sam na godišnjem)

„Prekid rada da bi se nadoknadila utrošena snaga, otpočinak“, tako piše na wiktionary.org ako upišete definiciju godišnjeg odmora. Pitate se zašto mi uopće treba definicija tako jasnog pojma koji točno definira razdoblje u godini kada NE radimo nego se odmaramo? Pa zato, što iskreno, nikad nisam uspjela do kraja provesti te riječi u djelo.

Često sam išla na godišnji, a rijetko se odmarala. Često sam putovala kako bih uživala, ali i često u mislima bila na poslu. Digitalizacija, stalna dostupnost na mailu, društvene mreže, mobitel uvijek uz mene, samo su pogoršavali situaciju. Psiholozi smatraju da je tri tjedna godišnjeg odmora optimalan broj dana kako bismo regenerirali tijel

Kako se i stres nagomilavao tijekom cijele godine, tako i ne može nestati onog trenutka kad vi odlučite da je vrijeme za odmaranje. Često se dogodi da nekoliko dana prije godišnjeg odmora pojačamo ritam kako bismo si uopće mogli priuštiti odmor, ne u financijskom smislu, jer to je već drugi par rukava, već u dovršavanju svega što smo zacrtali završiti. Pošalji ponude, završi račune, plati dugove, odgovori na sve mailove kao da Gmail prestaje s radom sutra. Ako si žena dodaj još onda depilaciju, pedikuru, manikuru, farbanje izrasta, čupanje obrva i šta ja znam što već radimo ne bismo li se osjećale spremne, pazi sad, za odmor.

Pakiranje je dodatan stres, od kojeg obavezno dobijem crvene fleke po tijelu, jer koliko god se trudila, na kraju je uvijek: a) previše stvari, b) nešto sam zaboravila. I onda se sljedeća dva dana grizem zbog toga što opet nisam bila sposobna spakirati sebe, muža i troje mladunaca u jedan kofer umjesto u tri, iako  znam da ćemo ljeto provesti u tri haljinice i japankama.

Uglavnom, nakon podužeg uvoda nakon kojeg sam vam vjerojatno zgadila godišnji odmor za koji ste štedjeli cijele godine, slijede dani „odmaranja“. Prva tri dana moj mobitel nije prestao zvoniti jer očito nisam svima javila da me više nema. Pola od tih poziva bili su uporni dostavljači koji su mi cijele godine ostavljali ceduljice na vratima, iako sam bila doma, a baš sad kad nikoga nema odlučili su pakete osobno mi uručiti po svaku cijenu.

Ostatak poziva odnosio se na kolege koji su morali dobiti neku informaciju baš u tom trenutku, jer pogađate, za dva dana idu na godišnji. Isprike tipa: „u inozemstvu sam, wifi je loš, nemam računalo sa sobom“, ako ste privatni poduzetnik nikoga ne diraju. Istovremeno dok sam ja posljednjih trideset minuta pokušavala završiti jedan takav „važan“ poslovni razgovor na rubu planine, naginjući se nekoliko centimetara previše preko zaštitne ograde ne bih li ulovila signal, suprug i djeca okreću očima i gledaju me kao da sam im najgori neprijatelj. I tako je već prvi dan godišnjeg odmora atmosfera zatrovana.

Navečer kad svi zaspu, ja se hvatam računala i „samo još“ da pošaljem nekoliko mailova i gotova sam zauvijek. Čak bih i preživjela ljute ukućane i supatnike/suputnike, ali u meni se nagomilava takav bijes prema samoj sebi da sam u većem stresu nego prije odlaska na godišnji. Pomislim, ok, to je taj prvi tjedan, drugi će biti bolji. Kako uvijek ambiciozno osmislim godišnji odmor, ići ćemo tamo pa ćemo posjetiti ovo, obavezno moramo vidjeti i ono, tempo nam je kao da smo na OIimpijskim igrama, a gužve na cestama nikako ne pomažu.

Kad nastupi drugi tjedan odmora, ja sam umornija nego početkom godišnjeg. I tu se na sreću, događa prijelomni trenutak. Usred plovidbe brodom, dok vjetar nosi šešire i kape, javljam se na telefon dok drugom držim djecu da i njih ne otpuše i čujem s druge strane veseli glas klijenta koji ima odličan posao za mene, a jedina mu je mana što mora biti napravljen do sutra. Dok onaj pristojni dio mene razmišlja kada bih ipak mogla to obaviti između kupanja, uspavljivanja djece i kuhanja ručka, čujem onaj nepristojni kako izgovara pomalo pretjeranim tonom: „Ali ja sam na godišnjem!“ Muk s druge strane i sljedeća rečenica: „Aha, ok, a kad se vraćaš?“.

Uz teško muku trudim se ne izgovoriti nikad i objašnjavam da ću za deset dana biti potpuno spremna posvetiti se tom zadatku i da svijet neće propasti ako se ne napravi odmah. Začudo, klijent se slaže i razgovor završavamo u ugodnom tonu. Ne mogu vam opisati val olakšanja koji mi prolazi tijelom i pomislim, ok, to je to Nevena, napokon počinje odmor. 

Evo me sad u trećem tjednu godišnjeg odmora, tipkam na terasi ovaj blog i mentalno sam već u sljedećem radnom ponedjeljku. Tri  tjedna pretvorilo se u efektivnih pet dana odmora. I to je u redu. Važno je da je tih pet dana mozak za posao bio isključen, a tijelo primilo signal da se odmara. U međuvremenu svijet nije stao, nitko me nije zaboravio, posao nije propao, a ja sam naučila da ima odmora i dok traje obnova.