Kada vuk (ili vučica) ipak mijenjaju i ćud, a ne samo dlaku?

Nikako se ne mogu odlučiti koji mi je draži blagdan - Božić ili Uskrs? 

Dok je vani minus, pada snijeg (ako imamo sreće), nema mi ničeg ljepšeg od obiteljskog okupljanja. Srce puca od sreće, a stomak od fritula. Dobro, i tice i prasice, i svete nam francuske salatice. 

Isto tako, dok vani grije sunce, ptičice pjevaju, a stabla cvjetaju, nema mi ničeg dražeg od posjeta mom rodnom Šibeniku. I ponovnom susretnu s mojom omiljenom francuskom salatom, za kojom, bit ću iskrena, uredno patim od Božića, a kad je ugledam mašem repićem i navalim na nju da niti ne dočeka uskršnju nedjelju.

Iako se radi o najvećem kršćanskom prazniku, poznata talijanska uzrečica kaže: "Natale con i tuoi, Pasqua con chi vuoi" (prijevod: Božić sa svojima, a Uskrs s kim god želiš), ja nekako i dalje mislim da ga je najljepše proslaviti u krugu obitelji. 

Smatram da mnogi danas na Uskrs gledaju samo kao na lijepi proljetni dan kada se tucaju jajca, jede šunkica i pogača, zaboravljajući usput na njegovo pravo značenje. A to je pobjeda života nad smrću. No, osim toga, Uskrs nam ukazuje i na to da nam upravo Božja sila (ili bilo koja druga u koju iskreno vjeruješ), koja je vratila Isusa a iz mrtvih, može pomoći da se mijenjamo i rastemo. 

Što me navodi na misao koliko se mi uopće, ali za stvarno, mijenjamo? I je li svaka promjena, koliko god na prvu izgledala duboka, u suštini ipak samo površinska? Fasada, maska, farba. Koja se ljušti čim nam život priredi prvi izazov. Na kojem padnemo, dokazujući upravo koliko smo za promjenu zapravo bili nespremni. Jaki na riječima, slabi na djelima. No, to ne znači da ne trebamo pokušati iznova. 

Kako kaže ona narodna: Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. A ono što sam naučila u ovih četrdesetak godina je to da je narod skoro pa uvijek u pravu. I kad bi svaki put poslušala što narod ima za reći, bila bi u životu daleko mudrija i pametnija, pa tako i sretnija.

No, ovog puta ću ipak dovesti u pitanje gore navedenu poslovicu. 

Stoga, koliko je stvarna promjena uopće moguća? Odgovorno tvrdim da je. Ali samo i isključivo ako je ti sama želiš. I to onako, baš jako. I to pod jednim i jedinim  uvjetom - da ne pokušavaš promijeniti druge, već samu sebe. Štoviše, smatram da bi forsiranje drugih da se uklope u naša očekivanja, trebalo zakonom zabraniti. Ili barem za početak prekršajno kazniti. 

Mislim, tko sam ja da te mijenjam? Bez obzira što vidim da živiš čisti prosjek. Bez obzira što vidim tvoj potencijal. Bez obzira što želim da budeš odlična. Najbolja verzija sebe. 

Ovo je tvoj život. I ti sama o njemu odlučuješ. Premda me srce boli kada vidim tvoje talente, po čemu si unikatna, a koje uporno potiskuješ i prema njima se odnosiš kao da su sasvim nebitni, pa shodno tome i bezvrijedni. Da ti apsolutno ništa ne znače. 

Možda se bojiš neuspjeha? Ili uspjeha? Jer smatraš da ga i ne zaslužuješ. Da nisi vrijedna ljubavi, novca, dobre pozicije ili sreće. Pa zato i pristaješ na osrednje. A ja sve to vidim, i želim ti iz sve snage pomoći. Usmjeriti te. Dati savjet ili mišljenje. Zato jer mi je stalo do tebe. I zato jer želim da budeš sretna. Ispunjena i zadovoljna. Ali ne ide. Ne ide po mojoj jakoj želji. Ili direktivi. Ne, po mojoj odluci. Jer nije moje da te mijenjam. 

Zato je jedino moguće ono što je i logično. Da se okrenem samoj sebi. Da sagledam sve svoje mane, minuse i nesavršenosti. I onda da svjesno odlučim - hoću li ih mijenjati ili prihvatiti?

Bilo bi lakše ovo drugo, složit ćeš se. Ali, ako ipak mislim da je promjena moguća i da će biti za moje najviše dobro, zašto se onda ne bih mijenjala?  

Ono što je nužno kod svake promjene je da to bude čin pun ljubavi, razumijevanja i suosjećanja. Ništa na silu, ništa zbog drugih. Pa makar se za početak radilo o nekoj banalnoj promjeni, tipa da želim smršaviti 10 kila. 

Ključno pitanje koje sebi trebam postaviti je: Zašto? 

Ako je odgovor: „Zato jer želim biti zgodna do ljeta!“, teško da će promjena biti održiva na duže staze. Ali ako je odgovor: „Zato jer želim biti fit i zdrava, i ne želim salo oko struka jer više ne mogu hlače zatvoriti, a kamoli normalno disati, a i kolesterol mi je podivljao na najjače…“, onda sam svjesna da je za moje najviše dobro da konačno i skinem te kile.

Bitan je motiv. Viši cilj. Svrha. Dok toga nema, nema ni prave promjene. Mislim, može se ona dogoditi, ali će biti kratkotrajna. I garantiram ti da ćeš u idućih godinu dana, ono što si izgubila i vratiti. Jer nije bilo prave namjere. Nije bilo svrhe. Nisi to napravila za tvoje najveće dobro.

Primijetila sam da se ljudi stvarno mijenjaju kada im se dogodi neka tragedija. Veliki gubitak. Kada im umre netko blizak, kada prođu kroz težak razvod ili bolan prekid. I onda, nakon što prođu fazu žalovanja, svjesno odluče da neće dozvoliti da im ta životna epizoda diktira ostatak njihovog života. Iako ih je možda nepovratno obilježila. Ali se ne okrenu okrivljavanju drugih, samosažaljenju, a još manje osveti. Već se okrenu sami sebi. Ali na način da investiraju svoje vrijeme u osobni razvoj. Koji, budimo realni, boli samo tako. I puno je lakše reći „Ma ja sam ti takva…“, i nastaviti po starom, nego li zasukati rukave i napraviti nešto konkretno.

Čvrsto smatram da smo upravo zbog tog osobnog rasta i promjene i došli na ovaj svijet. To je naša svrha. Ali, znaj da kopanje po prošlosti boli. I nije nimalo zabavna priča. Dolazak u doticaj sa onim potisnutim, zanijekanim i podsvjesnim, inzistira jako puno hrabrosti. I rekla bih ludosti. Ali proraditi bijes, ljutnju ili tugu koja te blokira da danas živiš svoj puni potencijal je nužna, ukoliko želiš da promjena ide iz samog korijena problema. Da površinski ne saniraš simptome, već da temeljito iskorijeniš uzroke. 

Uh, što to boli. Ali se isplati. Jer tek kada sve to prođeš, moći ćeš reći da sebe konačno i poznaš. A s vremenom i prihvaćaš. Nakon čega, što je interesantno i paradoksalno, upravo stiže, i to sama od sebe, toliko željena promjena. 

Nema prečice. Nema čarobnog štapića. Ili babe Vange. I svatko tko ti to obećava, vjeruj mi da ti laže.

Stoga bih rekla da vuk (u ovom slučaju vučica) ipak mijenja svoju ćud, kao i svoju dlaku. Ali samo ako ona to jako želi. Jednako kao što će odlučna žena, prilikom osobne promjene, možda prvo otići na frizuru, ali će potom i zagrepsti duboko u svoju nutrinu. Koliko god da je to plašilo ili užasavalo. Jer je svjesna da kada samu sebe promjeni, tada se mijenja i njen cijeli svemir.

Nije na meni da te nagovaram. Samo ću reći - probaj. 

Probaj ovog Uskrsa donijeti odluku da ćeš prihvatiti ono što kod sebe nikako ne možeš promijeniti, a promijeniti ono što smatraš da je nužno, ali samo i isključivo, za tvoje najveće dobro.

Želim ti od srca sretan Uskrs!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva