Je li rođendan samo broj ili ipak starimo?

Slaviti  rođendan usred ljeta je u najmanju ruku - izazovno. Pogotovo za jednu duplu Lavicu koja obožava tulume, ali još više i poklone. Jedini je problem što su početkom osmog mjeseca svi raštrkani  po moru pa ako ulovim i dvije srcu drage osobe da taj dan budu uz mene, mogu od sriće mahati repićem.

Ali kada u životu imaš prijateljice koji su daleko blesavije od tebe, onda nekako opet završiš na vikend tulumu sa sedam žena, koji ni u najluđem snu nisi planirala. 

''What happens on Zlarin, stays on Zlarin...'', samo ću vam reći i točka.

No, nakon bubble vikenda, u glavi i dalje prepunoj mjehurića, što od nesnošljivog mamurluka, što od kronične nesanice, otvorilo mi se znatiželjno ''treće oko'' koje uporno traži odgovor na ono dobro poznato pitanje: ''Je li rođendan samo još jedan broj ili ja stvarno starim?“ Jer upravo sam proslavila svoj 42. rođendan, i to slično kao onaj 30-ti. 

Ali, ruku na srce, ipak s vidljivim razlikama :

- U ekipi su nekoć prevladavale single, a sada rastavljene. Jednu i jedinu sretno udanu svi s čuđenjem gledamo i od srca joj nazdravljamo. Ona koja je u dugoj vezi je jednako tako - prava rijetkost. Onih koje se nikad nisu udale, niti rastale, a trenutno nisu u vezi - ima najmanje. Da sumiram: rastavljene uvjerljivo vode po kvantiteti, ali zato one u braku - po ludosti.

- Dok feštamo, među nogama nam se zapliću djeca, a sve redom imamo čudan osjećaj da su to ''neki mali ljudi'' koji su sasvim slučajno ušetali u našu kuću i sad zbunjeno bulje u nas - pomahnitale sredovječne Tete. Jer naravno, između redaka, i dalje nismo svjesne (ili barem podsvjesno odbijamo prihvatiti) da su neke od nas već godinama odgovorne mame.

- Priča o hrani je MUST. Ne kuha se, jer nam se ne da. Meza može, a može i konoba. Pod uvjetom da su porcije enormne, jer ne podnosimo mikro zalogaje. I ne, ne palimo se na fuziju, već na dobru staru pečenku.

- Razgovor o hrani traje satima, uz obvezno kreveljenje i besramno pokazivanje šlaufa oko struka. Naravno da se vježba kroz godinu ( ili se još češće mulja ), a onda se ''nekim čudom'' dobije šest kila, baš na godišnjem odmoru. Jedina razlika od prije je da nas za to više nije briga. I naravno da si lažemo jedna drugoj u facu da nam se celulit ne vidi, a kamoli strije. Jer bijele laži su prihvatljive, štoviše prijeko potrebne, da bi se sačuvao mir u kući, a bome i u našoj duši.

- Nema ni torte, jer ''Ko će se s tim zafrkavat?'' Umjesto toga, instaliram jednu svjećicu na friško kupljenu krafnu u pekari, zaželim želju, otpuhnem i ćao đaci. I onda smažem cijelu čokoladu. Jer je ljeto i topi se. I fino je, i opet - baš briga me.

- Ne pleše se toliko koliko se pjeva. Ispravak - REVE. Od nedavnog housea na repertoaru uvjerljivo vode domaćice, a hit je ona poznata ''Nije u šoldimaaaaaaaaaaaaaa sveeeeeeeeee!'', koju revemo da bi nas se i Šime Vrsaljko posramio. Ljudi oko nas bježe, a to je dobro jer po novom treba držat razmak.

- Muškarci su tema, ali ne nužno glavna. Obično se skomentira ili Bivši ili trenutna kombinacija i jako brzo zaključi razgovor. Zato jer smo svjesne da ih ne možemo mijenjati, već samo prihvatiti pa se daljnja debata uopće ne isplati.

- Ali zato je seks i dalje glavna tema. Više zbog međusobnog ruganja, nego uspoređivanja. Iako se teško prisjećamo kada se zadnji put ijednoj dogodio. Ovo vrijedi za singl i rastavljene. Udane nešto bolje kotiraju, ali i one imaju tešku amneziju.

- O poslu se priča ravno tri i pol minute, a ona koja počne gnjaviti bude jako brzo bude cenzurirana,  jer si ''Sestro slatka, brate naporna!''

- O financijama se ne priča. I točka.

- Pjenušac teče u potocima. Nekoć davno bi išla žestica, ali ovo bolje paše uz svetu nam mezu, a usput nas i ''diže'' jer naravno da smo mrtve umorne. Neke od djece, druge od sunca, a treće od zasluženog ležanja. Nazdravlja se naravno i s rakijom jer zna se da je najbolji lijek za APSOLUTNO SVE. Od reume do gastritisa, a možda i meningitisa.

- Na pomisao noćnog partija, trenutno se razveselimo, ali onda ubrzo shvatimo da nam je po danu puno zabavnije. Plus ne želimo vidjeti starijeg sina od naše Marije kako uporno bari zgodne tinejdžerice. 

- I ono što je sigurno je da se pola svega ovoga nećemo sjećati do nadolazećeg Božića.

Prema svemu nabrojenom, izgleda kako stvari nisu više iste, ali su barem meni - daleko bolje.

Možda imamo borice, šlauf oko struka i boli nas donji dio leđa, ali smo sretne jer se prihvaćamo kompletne.

Možda nam je fokus na hrani i piću, a ne na frajerima i izlascima, ali smo i dalje za akciju spremne.

Možda neke od nas imaju djecu, a druge ne, možda su neke prošle brak ili su i dalje u njemu, ali znamo da nijedna nije bolja od druge. Jer se ne natječemo, već međusobno podupiremo.

I da je u konačnici najvažnije od svega - s kim slaviš, a ne gdje slaviš rođendan!

Često čujem : ''Ma sve ti je u glavi…'' no je li je to baš tako?

Decidirano kažem - DA. Sve, ali ama baš sve, je stvar perspektive. Zato je meni rođendan samo broj. I jedino mi je bitno da taj dan budem okružena s ljudima koji me griju oko srca.

Ja na svoju 42. godinu mogu gledati na dva načina: ''Mila majko, ušla sam u petu dekadu pa ja sam skoro baba, dobro da me valunge još nisu počele prat!'' ili ''Tek mi je 42, u glavi sam posložena, u srcu mirnija, imam oko sebe ljude koje volim i najvažnije od svega - konačno sebe volim!''. 

I to bez imalo uljepšavanja i montiranja. Bez šminke i bez filtera. Nešto što mi je, prije samo dekadu ili dvije, bila teža nepoznanica.

E pa nek mi je sretan rođendan!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva