Je li odzvonilo životu u gradu na koji smo navikli? Grad bez života nema smisla

Kad sam čula da ove godine neće biti ni Adventa u Zagrebu, ili će ga biti u nekoj smanjenoj i dislociranoj varijanti, iako mi je posve razumljivo zašto je tako, osjetila sam kao da je netko zabio posljednji čavao u lijes društvenog života našeg glavnog grada. Kazališta već ionako rade s trećinom kapaciteta, neka uopće ne rade još od potresa, kina se ne čine primamljiva otkad su brojke oboljelih od Covida -19 počele nesputano rasti, a restorani, iako još uglavnom rade, s pojavom hladnog vremena i nemogućnosti sjedenja na terasama pitanje je do kad će opstati. Uopće ne znam kako izgledaju izlasci u klubove, ali dobro, nisam ja više ni ciljana publika, no plesanje s maskama bih ipak radije ostavila za karneval u Veneciji, nego za groznicu subotnje večeri.

Društvena događanja također su utihnula padom temperatura, a sastanci preko zooma postali su jedina opcija. Ljudi na cesti nervozni su, ne prepoznaju se pod maskama (neki dan sam prošla pored susjede kao pored turskog groblja jer se još uvijek nisam navikla prepoznavati nekoga samo po očijima), svadljivi su jer se uvijek i svugdje ne poštuje distanca, a svi smo u posljednje vrijeme pod imperativom te riječi. Ne putuje se gotovo nigdje pa mi ni zračna povezanost s drugim gradovima i aerodromima ne znači ništa. Sve ono što sam obožavala vezano uz život u gradu kao da je nestalo čarobnim štapićem. Pravi lockdown kao što je bio onaj proljetos još uvijek nije nastupio, ali naši su životi već neko vrijeme u karanteni.

Još od proljeća i potresa bavim se jednom mišlju; ima li život u gradu smisla u novom normalnom? Vjerujem da ima onih koji bi i prije ovih nenormalnih uvjeta života uvijek radije odabrali selo nego grad, no meni, curi koja je odrasla u centru grada, u zgradi iz 30-ih godina prošlog stoljeća u kojoj su živjeli još moji baka i djed, na četvrtom katu bez lifta, tek desetak minuta pješke udaljenoj od Trga bana Jelačića a pet od HNK, to nikad prije nije bila opcija. Do danas. Kao da čita moje misli i Internet mi u posljednje vrijeme nudi priče onih koji su napustili užurbanu svakodnevicu, buku gradskog asfalta i zamijenili je životom na otoku, svjetioniku, farmi ili negdje na osami. Pa tako čitam o obitelji koja je prodala sve u gradu i odselila na svjetionik. Lovci na nekretnine javljaju da je porasla potražnja za kućicama u Lici i Gorskom kotaru, a mediji obznanjuju da je pet sati od najbližeg grada udaljen otok Lastovo - korona free zona.

Sve više Britanaca mijenja stan u Londonu za kuću u Dubrovniku i okolici. Idilične fotografije zelenila, potoka, šuma, štala i kamina zamijenile su asfalt, nebodere i streetstyle na Instagramu. Trenirke su polako, ali sigurno postale najprodavaniji outfit online shoppinga, pa se trenutno brandovi bore tko će napraviti udobniju, kvalitetniju ili što pomodniju hoodicu. Zdravlje nam je postalo prioritet i nekako je život u gradu sa svakodnevnim porastom oboljelih izgubio tu utrku. S troje male djece prošla mi je karantena ostavila trajne ožiljke na duši i tijelu i sama sam sebi obećala da ako se nešto slično ponovi, bježim odavde glavom bez obzira. Doduše, život u gradu još uvijek nudi neke infrastrukturne prednosti, poput vrtića, škola i izvannastavnih aktivnosti, no onog trena kad se vrtići opet zatvore, škole u potpunosti prijeđu na on line nastavu, izvannastavne aktivnosti postanu zabranjene, a rad od doma postane jedina moguća vrsta posla, nekako više nema razloga da nekad dobro posloženi život u gradu ne zamijenimo prirodom i društvom na selu.

Neki dan sam se vratila iz berbe maslina i prvi put u životu poželjela sam ostati na moru zauvijek. Unatoč buri i kiši koja je dosadno sipila, nepostojećem grijanju u apartmanskom smještaju, učinilo mi se bolje od grada koji je sablasno utihnuo. Jer u malim mjestima život sporije teče, jer tamo djeca slobodnije trče, jer tamo sunce jače grije, jer tamo stres još uvijek nije postao način života, a korona je usputna tema koja se događa negdje drugdje. Još da sam naslijedila neku kućicu u masliniku ili na obali ili da sam umjesto u cipele pametnije investirala u nekretnine koje imaju i grijanje ili kamin za hladnu zimu, bez puno kolebanja imala bih novi dom. Ovako, ostaju mi maštarije ili prodaja stana u gradu u zamjenu za život na selu. Za takvo odricanje još uvijek nisam spremna jer se nekako nadam da će nam se stari život ipak vratiti već na proljeće. Samo treba izdržati zimu. Jesam li naivna ili samo optimistična?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva