I dalje me nitko ne može uvjeriti kako je online nastava dobra jer djeci je mjesto u školi

Ovotjedni ponedjeljak svi ćemo u kući zapamtiti. Čekali smo ga dugo, ali konačno je stigao. Imamo dvije srednjoškolke koje se konačno vraćaju u školske klupe. One prave. Realne i opipljive. One koje u sebi čuvaju uspomene brojnih prijašnjih generacija i koje spremno čekaju sve generacije koje će u njih tek sjesti.

Nastava počinje po modelu A. Jedinom modelu koji iz roditeljske perspektive podržavam. Ne mislim pritom da je online nastava loša, ali nema tog zoomaa, google clasrooma, webexa koji može dostojno zamijeniti pravu nastavu. Nastavu uživo.

Online nastava odgovor je na vrijeme i situaciju u kojoj trenutno živimo već gotovo pa godinu dana. Svjestan sam kako je online nastava u skladu s epidemiološkim mjerama jedina moguća alternativa, ali djeci je mjesto u školi. Točka. 

Podjednako osnovnoškolcima, srednjoškolcima. I studentima. Niti jedna druga opcija ne može biti dovoljno dobra, a usudio bih se reći i dovoljno učinkovita.

Čude me izjave pojedinih roditelja kako je online nastava super. Poštujem takvo mišljenje jer na vlastito mišljenje svi imamo pravo i nebrojeno puta sam pisao o tome kako nedovoljno uvažavamo tuđe mišljenje neovisno o tome slažemo li se s tim mišljenjem ili ne.

Ja u ovom slučaju mislim drugačije jer jedini argument roditelja ZA online nastavu je kriterij ocjena. Nečija djeca su uz online nastavu procvjetala. Ocjene nikad bolje. Predmeti s kojima se prije nečije dijete mučilo i navlačilo neke dvojke i trojke redom su zamijenile četvorke i petice ističu ponosni roditelji. Simpatizeri digitalnog oblika nastave.

Nije dijete preko noći postalo mudrije, bistrije, pametnije i/ili vrijednije. Vjerujem kako postoje djeca kojoj ovakav način rada više odgovara pa se bolje snašlo u novoj situaciji i popravilo ocjene, ali budimo iskreni, dobar dio njih išao je linijom manjeg otpora. 

Pa tko živi u uvjerenju da njegovo dijete, pogotovo srednjoškolsko koje je ujedno i vičnije svim digitalnim alatima neće pokušati barem malo „muljati“ prilikom pisanja online kontrolnog ili usmenog odgovaranja. Otvoren udžbenik s lijeve strane laptopa ili tableta, pažljivo napisane formule polijepljene po zidu…

Nisam siguran pišu li se redovito ili prepisuju redovito domaće zadaće, ali klinci su domišljatost i „kako ćemo – lako ćemo“ način rada dogurali do savršenstva. Ne piše svatko svoju zadaću već se podijele pa jedan piše matematiku, drugi hrvatski, treći geografiju ili kemiju. Potom preko raznih grupa i aplikacija dijele zadaću unutar razreda. 

Snalažljivo – mora se priznati, pravi team building. Pitanja iz kontrolnih i dok smo mi išli u školu, prenosila su se od sata do sata. Tko je u školi prvi pisao kontrolni, dijelio je pitanja onima koji su bili idući na redu. I to je ok. Svi smo to radili.

Sad se pitanja ne prenose usmenim putem – napravi se screenshot pa podijeli putem aplikacije. 

Vjerujem kako ni moje kćeri nisu cijepljene od aktualnih trendova online nastave, ali ocjene su na tragu onih koje su bile dok je sve bilo po starom i dok se škola pohađala normalno. Upozorimo mi na neke stvari, ali ne pada mi na pamet stajati im za vratom dok se one hvataju u koštac s školskim izazovima.

Mišljenja sam kako oni koji su radili prije, rade i sada. Oni koji su lovili krivine, love ih i sada. Neki većinu online testova uspješno rješavaju uz pomoć roditelja. Svi želimo pomoći svojoj djeci, to nam je utkano u roditeljski kod. Pomognem i ja svojim kćerima ponekad kad me pitaju, ali to se uglavnom svodi na „daj pročitaj pa mi reci je l' ok“ ili „kaj ti misliš“. Tu priča oko pomaganja počinje i završava.

Pisanje testova umjesto njih za mene je i dalje too much. Niti želim to raditi jer mislim da im na taj način više odmažem nego što pomažem. Uostalom, malo pomalo svi će se u nekom trenutku vratiti u školske klupe i stvari će se vrlo brzo iskristalizirati. Na muci se poznaju junaci, a netko će se nažalost prisjetiti i prvih stihova Cesarićeva Povratka (Ko zna - ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)

Treba na umu imati i detalj kako su podjednako dobro sa svim učeničkim rabotama upoznati i njihovi profesori. Ne treba se zavaravati kako oni ne znaju kako stvari stoje. I te kako dobro znaju.

Ne smeta mene kod online nastave ovaj dio oko ocjena. Ocjene su ocjene. Ovakve ili onakve mada bi se i o tom dijelu mogla posvetiti jedna kolumna. Možda u nekoj od idućih. Ne smeta mi niti to što pojedinci prepisuju, muljaju, pokušavaju zaobići pravila… Kako bi se reklo - svakome na njegov brk. Žao mi je klinaca kao klinaca i sveg onog što propuštaju zbog online nastave. 

Moje kćeri nakon gotovo tri mjeseca ponovno sjedaju u školske klupe. Nisu bile u školi od prošle godine. Jednom u samoizolaciji pa drugi put u samoizolaciji. Zatim odluka da se ne vraćaju u školu… pa produženi školski praznici. I onda opet odgoda povratka u školu. I modelu A nastave. 

Pojavljuju se i dolaze nam izgubljene generacije. Pored njih prolazi životno razdoblje u kojem smo mi i te kako uživali. Preko noći im je oduzet dio mladosti i odrastanja. Pokušajte se barem nakratko prisjetiti svojih srednjoškolskih dana. Izvucite neke uspomene. One najljepše i stavite ih u kontekst online nastave. 

Usporedite svoje srednjoškolske dane i tadašnji način života s ovim što imaju sadašnji srednjoškolci. Meni je vrijeme srednje škole bilo jedno od ljepših životnih razdoblja kojeg se uvijek rado sjetim. 

Gledam svoje dvije srednjoškolke… provode dane pred laptopom. Povremeno s prijateljicama prošeću po kvartu ili odu do centra, odu jedna do druge malo se podružiti i to je to. Nedostaje im škola… priznaju i one. Tri mjeseca je zaista dugo razdoblje. 

Ništa drugo ne mogu jer im je oduzeto. Ne mogu u školu. Samim time ne mogu se družiti sa svojim vršnjacima. Razgovarati, smijati se, tračati, komentirati… - oduzeto im je. Ne mogu poslije škole otići na cugu jer kafići još uvijek ne rade – oduzeto mi je.

Oni koji se bave nekim sportom imali su jedno vrijeme i alternativu, družiti se malo s ekipom iz kluba, ali ni toga trenutno nema. Oduzeto im je. Sadašnji srednjoškolci ne mogu ni u noćni izlazak vikendom. Klubovi su zatvoreni. I ta radost im je oduzeta, a ima nešto neobjašnjivo lijepo u subotnjem izlasku i povratku kući u rane jutarnje sate u nedjelju. Spavanju do ručka koji je nakon neprospavane i burne noći ponekad imao i ljekovita svojstva. 

Ne mogu doživjeti svu radost putovanja u školu. Ja sam u autobusu naučio gradiva i gradiva. Kampanjski sam u tih četrdesetak minuta vožnje do Zagreba upijao bitno iz Kulturno povijesne baštine i Politike i gospodarstva. I uspio nekako navući četvorku. 

Iz autobusa pamtim i jednu prekrasnu curu koja je u bus ulazila negdje na pola puta između Samobora i Zagreba. Baš je bila lijepa. Nepoznata djevojku kovrčave kose o kojoj nisam znao apsolutno ništa. Sramežljivo smo razmjenjivali poglede i to je trajalo sve dok nam nisu promijenili turnus. Nakon toga više se nikad nismo vidjeli.

Današnji klinci nemaju priliku ni zaljubiti se. U koga? Gdje? Kad? I to im je oduzeto. 

Gdje su sve ostale stvari jer nastava u školi ima svoju zanimljivu dinamiku. Ne mislim na stjecanje znanja. Osim znanja stvaraju se trajne i lijepe uspomene. Okružen si vršnjacima, imate iste interese, teme… Netko nešto „provali“ usred sata pa se svi smiju. Uspjeh kada cijeli razred uspije nagovoriti profesora da odgodi test ili pokušaj „zašprehavanja“ profesora koji umjesto učenja nečeg novog ode u skroz drugom smjeru pa sat prođe u vrlo friendly atmosferi. 

Tu su i poneki sati markiranja iz ovih ili onih razloga… pije se kava u kafiću preko puta škole pa uvjeravanje razrednice da to ne smije biti neopravdano jer je kasnio bus. Na to smo se mi koji smo putovali iz Samobora često (neopravdano) izvlačili. Kriv sam.  

Uspješno napisani test uz malu pomoć šalabahtera koji profa nije otkrio ili nije želio otkriti nema cijenu. Kao ni trenutak kad netko otkrije da cijeli razred piše isti test, a da je na testu napisana grupa A ili grupa B samo pokušaj profesora da spriječi prepisivanje. Neprocjenjivo. 

Trenutne generacije preskaču i ono što smo u srednjoj svi voljeli. Školski izleti su na čekanju do daljnjeg. Nema odlaska u Gardaland, Budimpeštu ili Beč. Neke generacije koje su izašle iz srednje škole nisu otišle na maturalac. Neke tek neće otići. Ej…maturalac. 

I moglo bi se ovako u nedogled. Nije škola samo škola. Nije škola samo ocjena. Škola je mnogo više od toga. Osim što nas obrazuje, škola nas i odgaja, utječe na naš način razmišljanja, kritičnost, otvara vidike. Škola je mjesto na kojem se stvara jedan čitav niz uspomena kojih ćemo se rado sjetiti i s velikim vremenskim odmakom.

Treba uzeti u obzir i sve sociološke, društvene i psihološke benefite koje škola ima na mlade ljude. Hoće li to utjecati na njih u budućnosti te ima li ovakav način školovanja i negativne učinke na našu djecu  - ne znam. Na to pitanje moći će odgovoriti stručnjaci.

Iz kojeg god kuta gledam na čitavu ovu situaciju – i dalje me nitko ne može uvjeriti kako je online nastava dobra. Djeci je mjesto u školi. I točka.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva