Htjeli, ne htjeli godine idu, a drijemanje je blagotovorno zbog brojnih razloga. Drijemate li?

Sve se promijenilo preko noći i posljednjih tjedana životni tempo je od brzine starog i umornog puža otišao do warp brzine u maniri Enterprisa iz Zvjezdanih staza. Nakon duže pauze, odjednom se počelo događati sve. S V E. Apsolutno sve i to sve se prelilo na sve moguće sfere. Privatnu, poslovnu. Na bilo koji dio dana -  ujutro, podne, poslijepodne,  navečer…

Nakon dvije godine potpune „laid back“ furke, sve se pokrenulo. Dvije godine nisu malo razdoblje i organizam se vrlo brzo priviknuo na taj usporeni način „rada“. Iskreno, odgovaralo mi je. Pomalo, lagano, bez žurbe i stresa. 

U novonastaloj situaciji nema više pomalo, lagano i bez žurbe. To je negdje nestalo putem, ali i dalje se trudim da bude bez stresa. Za sada u tome i uspijevam. 

Primijetio sam u posljednje vrijeme kako mi je potrebno više odmora. Ne mnogo. Tek toliko – pinku, zeru… Ne znam je li to zbog činjenice kako su potekle dvije godine bile baš lagane pa sad tijelu treba određeno vrijeme da se privikne na novu dinamiku ili je tu postao prisutan i faktor godina. Svjestan sam da ono što sam mogao s dvadeset mogu i sad s četrdeset. 

Sve ok… samo se više umorim. I psihički i fizički. Možda je i riječ o kombinaciji nove dinamike i godina? Tko će ga znat'? Prošli tjedan zaspao sam na „date“ s gospojom. Da, i to je moguće. 

Raspored se posložio tako da sam išao s puta na put, u uredu ostajao duže i jednostavno se nismo imali prilike družiti. Sjesti na terasu kao što imamo običaj i popiti kavu u miru. Imati to neko naše vrijeme. Pojeo nas je raspored i obiteljska dinamika. Ona radi, ja radim na nekoliko strana, troje klinaca, non stop se nešto događa. 

Ona je jedan dan išla sa svojim klincima iz škole na izlet i došla s Brijuna „nekad“ tijekom noći. Ja sam tada već debelo bio u onoj najdubljoj fazi sna jer mi je taj dan započeo u šest ujutro, a završio u kasnim večernjim satima. Došao sam doma, napravio što treba, a kad je mala zaspala na brzinu sam se istuširao, srušio u krevet i jednostavno se isključio. S gospojom sam se vidio tek ujutro… i to na kratko jer već sam jurio negdje. Iz zafrkancije sam je pitao je li slobodna poslijepodne u 17 sati za kavu. 

Potvrdila je uz osmijeh. 

Došao sam taj dan ranije s posla, već oko 16 sati…ručao, ofriškao se i otišao se ispružiti na zasluženih par minuta. Samo na deset minuta. Samo…?! Mojih deset minuta nije trajalo deset minuta. Proteglo se na… sram me uopće napisati. Da, zakasnio sam na date i kavu s vlastitom gospojom. Usr'o sam motku. Blamaža samo takva. Bilo me sram, ali što da radim. 

Posuo sam se pepelom i ispričao. Nema se tu što raspravljati. U takvim situacijama jednostavno nemaš izbora, a i nemam problem ispričati se kad napravim nešto krivo. Htio sam cijelu priču okrenuti u svoju korist jer imao sam zaista dobre argumente.

Iskreno, koliko puta ste pročitali kako liječnici upozoravaju da moramo slušati naše tijelo. „Slušaj svoje tijelo i čuvaj ga jer to jedino tijelo koje ćeš imati…“ i slične varijacije na temu. Nisam se ja tog sjetio već o tome govore liječnici. Educirani i stručni za sva zdravstvena pitanja. 

Ja sam svoje tijelo baš poslušao. Mazno mi je šapnulo da bi bilo idealno malo prileći. Ispružiti se i opustiti se. Siguran sam kako ćete složiti sa mnom da bi bilo neodgovorno ne poslušati ga. Liječnike i tijelo treba slušati pa ako treba odmarati – odmarajte. Moj odmoreni organizam svjedočio je poslije pomalo prijekim gospojinim pogledima, ali…

Što da radim kad sam bio umoran, a taj umor ide s godinama. Nismo više mladi, energija se brzo potroši i jednostavno te traži „malo prileć'“. Kužim i ja da nakon što se zareda nekoliko intenzivnih dana na poslu, pa spojiš zaredom par putovanja… jednostavno se potrošiš. Počneš kljucati već uz večernje vijesti pa te probudi ukočeni vrat ili rame u neko doba i samo se preseliš u krevet. 

Neradnim vikendima posebno se veselim jer imaju svoju draž. I to ne samo jednu već njih pregršt. Ne radiš, kod kuće si, sa svojima si. Kava na trgu s frendovima i moj nadraži dio dana - poslijepodnevno drijemanje. Ne znam kako vama, ali tih pola sata ili sat vremena poslijepodne meni su apsolutni hit. Taman poslije ručka, kad zbog probave organizam jače luči inzulin, a istovremeno i hormon koji nas uspavljuje. Samo počneš zijevati i razmišljaš o krevetu. 

Koliko god stoji ona kako se svaki put treba boriti, to je borba koja nema smisla. Predajte se. Ispružiti se poslije ručka apsolutna je divota. Volio bih ja kad bi se moglo i kroz tjedan malo ispružiti. Čovječe, pa gdje bi nam bio kraj.

U nekim zapadnim tvrtkama, koje prate moderne trendove moguće je malo leći za vrijeme radnog vremena. Amerikanci to zovu „power nap“. Kod nas je to „malo ubiti oko“. Nije taj osnažujući i okrepljujući drijemež samo „malo ubiti oko“. 

Poslijepodnevni redovni drijemež štedi naše srce i mozak koji su najčešće na meti stresa. Znači, drijemežom protiv stresa. Nadalje, odmor u toku dana pojačava imunitet, izoštrava pažnju, podiže tjelesnu izdržljivost, omogućuje bolji noćni rad ako radite kroz noć, poboljšava pamćenje…

Blagotvornih djelovanja drijemeža ima još, ali i ovih par navedenih je sasvim dovoljno da drijemamo češće. I nije to zbog lijenosti…niti slučajno. Budući da to preporučaju liječnici, to je na neki način – terapija. 

Hoće li to i kad će prepoznati šefovi – pitanje je koje će još neko vrijeme ostati neodgovoreno, ali da znanost potvrđuje drijemanje kao nešto dobro – potvrđuje. Nisu popodnevnog odmora pošteđene ni oni najmanji. Svi smo stavljali klince spavati poslijepodne. Tada im je san bio potreban za rast i razvoj.

Dok sam ja išao u školu, a gledam i svoje kćeri – i one vole kad je škola ujutro popodne malo odrijemati. U tim godinama to je dobro za mozak. Koncentracija za učenje je mnogo bolja. Kad postanemo odrasli i ulovimo se u koštac sa svim izazovima svijeta odraslih – onda nam to jednostavno paše. Osim što je djelotvorno za organizam – gušt je. Jednostavno gušt. Nema tu mnogo filozofije. 

Ovako „nahajpan“ novim saznanjima, nakon što sam odrijemao, skuhao sam kavu gospoji i sebi. Zovem je da popijemo kavu zajedno jer želim joj entuzijastično prenijeti sve novosti. Zašto je dobro drijemati, kako nema razloga za ljutnju na moj drijemež neki dan… kako nama starijima to baš treba. I godi. Sve sam joj želio reći. 

Iskreno, htio sam i dodatno ublažiti posljedice mog „faila“ od neki dan. Nije se ona naljutila, ali da joj je bilo svejedno – nije. Btw. mene je bilo sram. Fakat.  Zovem je, ne javlja se. Tražim je po kući. Eto je u boravku… omotana laganom dekicom… drijema. Pardon – uzima terapiju. Pa daj ti reci ?!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva