Guranje nosa u tuđe dvorište: “Nije u redu da imate SAMO jedno dijete!”

Fejs me ovih dana podsjetio na razgovor kojeg sam vodio s razočaranom novinarkom koja nikako nije mogla prihvatiti da imamo SAMO jedno dijete. „Ali mladi ste, zdravi ste, situirani, da se kćer ima s kim igrati, da vas ima tko paziti kad ostarite...“ Nema koji ćorak nije iskoristila iz arsenala te malograđanske potrebe guranja nosa u tuđe dvorište. Ali nije prošlo. I dalje smo u njezinim očima ostali sebični i samoživi jer nismo u očigledno njezin svijet donijeli još jedno dijete. Ona si je nekako zamislila da je dvoje djece minimum. Njoj je moja kćer SAMO jedno dijete, a meni je ona MOJE dijete i živo mi se fućka što bilo tko misli o tome.

Jer jedino razumno i zrelo ponašanje jest ne prosuđivati koliko netko drugi treba imati djece. Kakve to veze, tako mu svega malograđanskog, ima veze s tobom i tvojim životom? Kako je moguće da imaš ikakvo mišljenje, a onda i angažirane emocije oko toga koliko netko drugi treba imati djece?

Jer ja se ne zamaram s tim koliko ona ima djece. Ako joj život funkcionira sa šestero djece, drago mi je zbog nje. Ako nekome život funkcionira s dvoje djece, opet mi je drago. Ako je netko s partnerom odlučio ne imati djecu, imaju pravo i na to i drago mi je ako su sretni. Svakako je veća šansa da budu sretni ako su oboje odlučili da nisu za roditeljstvo, nego ako su postali roditelji jer je red, a zapravo su nespremni za tu životnu ulogu. 

Jer nema univerzalnog recepta za sreću. Obiteljskog, partnerskog, poslovnog, osobnog... Svatko od nas ima drugu formulu sreće. Netko će biti sretan ako malo radi, ja neću. Ja ću biti sretan ako radim ono oko čega sam strastven, bilo je da je malo ili mnogo posla. Netko će biti sretan u braku i s mnogo djece. Netko drugi neće. Netko će biti sretan u obiteljskoj tvrtci, netko neće. Netko će biti sretan ako svoju duhovnost živi unutar organizirane religije, netko neće. 

Ali nitko, ali baš nitko nije sretan kad gura nos u tuđe dvorište. Takvi ljudi osjećaju da imaju pravo na to, a posebno fanatični osjećaju da imaju i dužnost reagirati. Oni osjećaju da je njihova dužnost upozoriti nas na naše krive odluke, a eto, baš se oni osjećaju i sucem i porotom jer će sigurno savršeno procijeniti kako naš život treba izgledati. 

Već se godinama ne upuštam u rasprave s takvim ljudima. Žao mi ih je, ali ih kao i sve druge fanatike koji drugima nameću svoje viđenje svijeta, zaobilazim u najširem mogućem luku. U stvarnom životu se odmaknem, a u virtualnom ne reagiram ili ih blokiram ako postanu prenasrtljivi i na svaki post krenu sa svojim tiradama. Ali ignoriranje je zapravo najzdravija moguća reakcija kad se netko petlja u naše životne odluke ukoliko one ne utječu na druge. E, u tom se grmu skriva zec.

Broj naše djece baš nikako ne utječe na tvoj život i u to se dvorište ne bi trebao gurati nečiji malograđanski nos. Ali kod ponašanja koje utječe na druge živote, e tu se mijenja priča. Npr., potpuno je nebitno imaš li bor do 15.2. ili do 6.1., dok je taj bor u tvom domu. U ovom plitkom, ultrarefendumiziranom svijetu gdje ćemo se poklati oko svake trivijalne teme, razumijem da se ljudi uzbuđuju i oko datuma skidanja bora. Evo, mi smo ga ove godine imali do 4.2., dakle čak i iza Svijećnice. Quelle, horreur! Ali to je naš bor i imamo obiteljsko pravilo da je okićen dok cure veseli.

Isto je i s brojem djece jer to nikako ne utječe na tebe. 

Isto je s tim gdje idemo na godišnji i koliko ostajemo tamo, ako uopće odemo. 

Ili imamo li u kući televizijski ekran od 3 metra ili uopće nemamo TV.

Sve to spada u sferu našeg života koji nikako ne utječe na druge i žalosno je uopće trošiti energiju na formiranje mišljenja o tome ili gajenja snažnih osjećaja u vezi toga. 

Ali npr., da istreseš smeće u svom dvorištu, a ono je spojeno s mojim, e tu već možemo imati problem. Ako su naša dvorišta spojena i ako tvoj smrad utječe na moju kvalitetu života, onda je razumljivo da želim “gurati nos u tvoje dvorište”. Jer ga osjećam. Jer mi nos radi.

Tek kada nečije odluke negativno utječu na druge, tada je zrelo zaštititi te druge. To je jedino humano. Onda više nije zdravo okretati glavu. Onda to nije stvar slobodnog izbora te osobe. Onda imamo i mogućnosti i dužnost reagirati. 

Žalosno je što to ne shvaćamo jer ili reagiramo u vezi svega, pa i najtrivijalnijih gluposti koje nikako ne utječu na naš život. Ili smo oguglali pa ne reagiramo ni na što. A granica je upravo na tom području kad nečija osobna odluka negativno utječe na druge. Šteta što nam se najčešće ne da zamarati glavicu da uopće konstatiramo postojanje te granice. I nemam iluzije da ćemo kao društvo postati manje referendumasti u vezi svake, ali svake gluposti. Ali neću imati ništa protiv ako mi se što više ljudi pridruži u plemenu u kojem se prepoznaju granice osobne slobode. 

Btw. u istom plemenu prihvaćamo i one koji neće komentirati tekst samo na osnovu naslova, ali to je već druga, iako sestrinska tema...

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva