Gastro-sinkopa: Kako izgubiti karantenske kile (bez da ih opet pronađete)

Disclaimer za početak - ovo nije još jedan uradak na tematiku “sami ste krivi što ste debeli”, kako je nedavno rekla ona djevojka u onom videu. 

Neki su taj video shvatili kao veliki, skandalozni Youtube moment, ja sam bila u teamu ljudi koji ne slušaju ništa što obrve počupane u obrnuti “Nike” imaju za reć, svatko ima pravo bit u kojem god teamu želi.

Uglavnom, krenimo. 

Znate li koliko se prosječna žena udeblja tijekom trudnoće?

Ja ne znam jer nisam guglala, ali znam koliko sam se ja udebljala u trudnoći. 

Šest kila.

“To je jako malo, Andrea.”

Istina, to je jako malo kila za dobit u trudnoći, ali nisam bila trudna ja, nego moja šogorica. 

Ona je ih dobila 12 - ja 6, i to samo u zadnjem tromjesečju.

Šest kila i dalje nije veliki problem ako imaš tijelo koje se deblja na human način - ja nemam. 

Meni je život dao “fantastičnu priliku” da mi sve ode u obraze i trbuh, a bele pileće grudi se polako sjedinjuju s pazuhom. Nakon toga dolaze ruke koje počnu ličit na mesni doručak, što je problem jer me svaki put kad ih pogledam inspiriraju da odem pojest nešto. 

Jedino što ostaje tanko su noge, zbog čega ću jednom kad se ozbiljno udebljam izgledat kao kukuruz na štapiću, ali o tom, po tom, ocom pocom.

Uglavnom, prvo 6 kila u tuđoj trudnoći - a onda je došla karantena. 

Sjećate se tih prvih dana - toalet papir, kvasac… i zalihe SVEGA.

Čipsevi, napolitanke, hrpa tjestenine i pripadajućih umaka iz kategorije “za svaki slučaj”, hrenovke za nahranit pola škole na velikom odmoru… otprilike kao kad putuješ na skijanje pa nosiš svoju hranu jer je u Francuskoj sve skupo. (Nije, nego se Hrvatska loše udala).

Zalihe svega, pa još malo svega i malo svega za svaki slučaj.

“Sad sam mirna sljedećih mjesec dana” - većinu sam pojela u prvom tjednu. 

Nisam to planirala, ali odjednom sam doma imala sve njoke i knedle - i svo vrijeme ovog svijeta - a kad imaš njoke i knedle, pristojno je da ih odmah pojedeš. Svaka čestita osoba zna ovu veliku životnu istinu.

“Skuhat ću samo 4 male knedle iz vrećice od 12 komada” - skuhala sam sve.

“Špageti za 2 porcije Bolonjeza” - špageti za cijelu Primorsko-goransku županiju.

“Samo 2-4 čokoladne napolitanke, da se malo zasladim” - minimalno jedan “kat” napolitanki jer samo psihopati i masoni mogu pojest dvije napolitanke i prestat.

Jela sam sve pred sobom - ovo sad već malo zvuči ko one tv prodaja reklame u kojoj gospođa Jasna priča svoju priču o tome kako je zahvaljujući čaju za mršavljenje uspjela pasti za čak dva konfekcijska broja. 

Ali jela sam cijelo vrijeme - s pauzama za spavanje. 

I to najčešće nakon 10 navečer.

Nisam još krenula gubit ni kile iz posuđene trudnoće, a već sam krenula po nove, što je značilo da će moji obrazi ubrzo izgledat kao da su predozirani hijaluronom. 

A to ne želim jer već imamo (ubaci ime koje god želiš).

Sad ide veliki reveal kao u tv prodaji:

“A onda sam otkrila super trik koji mi je pomogao da počnem gubiti kilograme.”

Stvarno jesam i stvarno funkcionira (za sad).

Pročitala sam super članak o “10 namirnica uz koje ćete duže biti siti i manje jesti.”

Naravno da nisam, to mi nikad nije pomoglo - ne zato što su ti članci netočni, nego zato što je sitost za mene nebitna kategorija. 

“Pojedite zobenu kašu, duže ćete izdržati do sljedećeg obroka” - to je topla ljudska priča, ali ja ne jedem jer sam gladna i ne stajem jer sam sita.

Ja jedem jer sam zainteresirana.

To što sam prije sat vremena pojela pizzu ne znači da me ne zanimaju novi okusi. 

Zanimaju me stalno - zato ne smijem gledat kulinarske showove, jer ako netko kuha nešto, ja moram jest, ne nužno to što se kuha na ekranu, ali nešto moram.

Zapravo, ne bi smjela gledat ništa, jer me manje-više sve potakne da jedem.

Kad netko u filmu koji gledam jede sladoled, moram i ja - ako nema sladoleda, moram se “smirit” nečim drugim.

Više puta sam nakon scene u kojoj je netko rekao “that’s cheesy” - misleći pritom na “otrcano”, a ne “sirasto” - otišla u kuhinju radit tost. 

“I would like to propose a toast” ima isti efekt.

Na “phila” od Philadelphia već gledam tko dostavlja Philly cheese steak sendvič.

Nije problem, dakle, u tome što sam gladna, nego u tome što sam luda i ne znam se kontrolirat. 

Vjerujem da je puno vas u istom klubu, zato ću vam danas otkrit koncept koji je meni pomogao da prestanem proždirat sve pred sobom, pogotovo kasno navečer. 

“Veprolin - kapsule od veprovog anusa” - gospođo Jasna, nemojte. 

Znate one ljude koji kažu “ne jedem ništa, ne kužim od čega se debljam” - a znaš da gutaju torte kad svi pošteni ljudi već spavaju?

Ja nisam ti ljudi, znam da jedem sranja na svakom koraku, ali i dalje imam osjećaj da ne jedem baš TOLIKO sranja.

Pod “sranja” prvenstveno mislim nehumane količine slatkog kasno navečer. Ništa nije sranje kad je umjereno.

Zato sam odlučila voditi dnevnik prehrane. 

Moj brat ima dnevnik prehlade; mjesto na koje piše kad je bio prehlađen, koliko dugo i koji su bili simptomi - dijelom ga vodi zbog sebe, ali najviše zbog mene i mame jer mu na svaku prehladu kažemo da je “stalno prehlađen”, pa može izvadit bilježnicu i specificirat datum i reć da pretjerujemo. I uvijek je u pravu.

Uglavnom, dnevnik prehrane, da svaki put kad kažem da “nisam pojela baš TOLIKO slatkog prije spavanja” mogu pogledat unutra i vidjet da jesam.

Prvi tjedan dnevnika je prošao super - jela sam zdravije, pametnije, zapisi u bilježnici su bili zadovoljavajući (i malo tužni, ali svako mršavljenje je malo tužno).

Tjedan iza su krenula “povremena čašćenja” - karantena je, smije se čovjek malo opustit, a i treba proslavit to što sam prošli tjedan jela kako treba. 

Treći tjedan sam počela lagat u bilježnicu, tj. koristit prilagođene nazive hrane. Napolitanke su postale “napolitankice.” Knedle su zvučale manje neprihvatljivo ako su se zvale “knedlice.” Lazanjice, njokice, linoladice, knedlice, palačinkice, štruklice, pitice, pudingići, štrudlice, we got white pussy, black pussy, Spanish pussy, yellow pussy, hot pussy, cold pussy (molim vas nemojte da ne znate ovu scenu).

Četvrti tjedan sam prestala pisat jer mi je bilo neugodno. 

Bilježnica na kojoj piše “make it happen” mi se rugala u facu svaki put kad sam ju otvorila, pa sam ju prestala otvarat. 

Najgore od svega - nisam uopće istinski uživala u tim stvarima koje “moram pojest odmah inače će svijet prestat.”

Prve dvije napolitanke (napolitankice) bi bile super, ostalih 38 bi samo nesvjesno usisala u sebe - skužila bi tek kad bi kutija bila prazna i praktički se uopće ne bi sjećala da sam ih pojela; kao da imam gastro-sinkopu.

Sad ide trik koji mi je pomogao da prestanem slatko žderat kao da živim u prikolici u Oklahomi - nema veze s veprovim anusom.

Bilo je oko pola 12 navečer, sjedila sam za kompjuterom i imala Skype druženje s dvije prijateljice. Počele smo oko 9, svaka sa svojim obrokom u ruci, a do pola 12 smo bile sasvim spremne na nove stvari - na što bi možda i zaboravile da jedna nije izjavila da joj se uuuužasno jede nešto slatko.

Nakon kratke, nezainteresirane rasprave da to nije pametno, svaka je otišla u kuhinju po svoju gastro-sinkopu. Jedna se vratila s čipsom, ja sam došla s “tegličicom linoladičice”, a ova koja je inicirala žderanje - s narezanom mrkvom.

“Đubre jedno” - rekle smo ja i djevojka i čipsom, a djevojka s mrkvom nam je objasnila svoje viđenje situacije. 

U ovom što jedemo ćemo uživat 5 minuta, za 10 minuta se više nećemo ni sjećat što smo pojele (što je otprilike točna definicija gastro-sinkope), dakle nema se smisla natrpavat čipsom i šećerom ovako kasno navečer.

“Ma glupa si” - zaključile smo i pojele svoju “nagradu” - kod mene je nastupila sinkopa od 4 šnitičice kruhića s winowadičicom.

Pola sata kasnije smo išle spavat - dvije nažderane i jedna pametnija od nas. 

Znate onaj osjećaj kad se probudite nakon izlaska pa vam malo po malo krenu navirat sjećanja na čaše koje ste ulili u sebe, cigarete koje ste popušili, ljudi kojima ste rekli nešto glupo i slike koje su vam djelovale kao odličan sadržaj za objavu, a zapravo izgledaju kao Krim tim 2, erotsko izdanje?

Tako se ja budim svaki put kad večer prije pojedem par tisuća napolitankica i svih 7 Kaštela - s mišlju “opet sam se zabunila.”

Isto mi je palo na pamet i tog jutra, ovaj put u kombinaciji s jednom idejom zbog koje već 3 tjedna mogu pojest 2 napolitanke i stat bez imalo problema. 

Inače sam se uvijek rugala ljudima koji mogu poželit slatkiše i otić ogulit mrkvu - to mogu samo luđaci i masoni - ali to jutro mi je na pamet pala jedna drugačija perspektiva. Nije ona luda jer uspije otić po napolitanke i vratit se s mrkvom - samo je pametnija od napolitanki.

Možda zvuči kao najgluplja misao na svijetu, ali mene je preokrenula.

Ona je pametnija od napolitanki, ja nisam.

Obje ih jednako volimo, obje ih jednako želimo, ali ona je pametnija.

Ja nisam, što znači da su napolitanke pametnije od mene.

A to je jako bezobrazno i neprihvatljivo.

Mislila sam da ću zaboravit na ovu misao jednako brzo kao što zaboravim da sam maloprije jela, ali došla je večer, a s njom i zov stvari koje bi bilo pametnije ne pojest.

Ovaj put su na liniji bile palačinke. One male, američke, Schwarzwald, s nougatom i višnjama, dostava kaže da mogu bit preda mnom za 25 do 30 minuta. Zvale su me toliko jako da sam ih mogla osjetit na jeziku već preko slike.

Inače bi ih vjerojatno naručila, ili se suzdržala i otišla spavat jer bi mi se činilo da ću si pojest ruku od želje za njima…

Ovaj put sam vidjela da me palačinke zovu - i samo odbila poziv. 

Bez puno nagovaranja da ih ne naručim, bez puno unutarnjeg monologa - samo sam si postavila pitanje:

“Jesi li pametnija od palačinki?”

JESAM.

To je bio jedini mogući odgovor jer me ljutila ideja da su palačinke pametnije od mene. 

Sljedeći dan sam si postavila isto pitanje kad su me oko pola 11 navečer zvale knedlice. 

Jesam, pametnija sam i od knedlica koje se zapravo zovu knedle.

Dan poslije nisam bila pametnija od njih, ali ne moram bit pametnija svaki dan. Dovoljno je da one nisu svaki dan pametnije od mene.

Tri tjedna kasnije, rezultat je sasvim ok - većinu dana sam bila pametnija od svih slatkiša koji su me krenuli zvat iza 10 navečer.

Vrijeme je za još nekoliko disclaimera - prvo, ovo nije referat o suprimiranju užitaka i reklama za mrkvu umjesto napolitanki. Meni prvoj ne pada na pamet prestat voljet sve prekrasne knedlice, palačinkice, štruklice i ostale čarolije ovog svijeta - samo si želim pomoć da ih ne usisavam u sebe pola sata prije spavanja kao da sutra ne postoji.

Drugo -  ovo nije inicijativa za kolektivno mršavljenje, ja sam za to da se svatko osjeća dobro u svom tijelu. Ja se ne osjećam dobro kad se budim mamurna od slatkiša.

Treće - ovo nije obavezni nacionalni program pristupa prehrani, pa ako vam se ideja ne sviđa, ne morate. Ja želim, jer mi se ne sviđa količina šećera koju trpam u sebe kasno navečer. Budim se natečena i izgledam kao Steve Buscemi, ne da mi se to.

Uglavnom, ovo je samo ideja kako da se tu i tamo naljutite na hranu koja vas ne prestaje zvat, a vi joj ne znate odbit poziv. 

Možda neće funkcionirat u vašem slučaju, ali meni pomaže. 

Ideja da napolitanke “misle” da su pametnije od mene me toliko ljuti da ih imam potrebu ignorirat i namjerno ih prevarit nečim što je njihova suprotnost.

Probajte na par dana, ne iziskuje previše truda.

“Jesi li pametnija od napolitanki?

“Jesi li pametnija od knedli?”

“Jesu li knedle pametnije od tebe?”

Možda se ne dogodi ništa, a možda uspijete izliječit gastro-sinkopu i izgubit karantenske (ili neke druge) kile - bez da ih brzo opet pronađete.

Bonus primjena ako nekom treba: “Jesi li pametnija od šiški?”