Miss7 Blog 13. travnja 2021.

Floskulaši ne mogu priznati da su zagubljeni pa sipaju prazne riječi

Bruno Šimleša
Pixsell/Sandra Šimunović.

„Ma bit će sve dobro. Digni glavu. Svako zlo za neko dobro. Bog ima plan za tebe, za sve postoji neki razlog. Moraš živjeti za djecu. Morao je otići. Sada mu je lakše. Nije tako strašno...“

Lista floskula kojima članovi okoline zasipaju osobe koje saznaju tešku dijagnozu ili im je preminula draga osoba beskrajno je duga, no problematičnije je što su floskule beskrajno kontraproduktivne. Korištenje floskula kad se netko bori s ozbiljnom bolešću je kao da hanzaplastom pokušavate zacijeliti prostrijelnu ranu!

Isto je i ako želite utješiti osobu koja je nekoga izgubila, ili je možda samo izgubila posao. Floskule nisu primjerene za bilo koji ozbiljan gubitak - zdravlja, odnosa, posla ili neke osobe. Lišene su ikakve težine, a definitivno nisu najbolji pokazatelj suosjećanja.

Ne tvrdim da u nekim klasičnim floskulama nema i nešto istine i definitivno ne tvrdim da nema dobrih namjera u pozadini, ali vrlo često nema nikakvog pozitivnog efekta. Jer floskule žele brzo zaliječiti neku ranu, one služe da brzo pređemo preko nečega, ali u teškim je situacijama to nemoguće jer smo vrlo često ozbiljno psihički uzdrmani, a to nije vrijeme za brza rješenja. To neće proći samo tako. 

Zadržat ću se samo na temi zdravlja, iako je princip isti za sve životne situacije. Svaka ozbiljna dijagnoza zahtijeva mnogo našeg vremena i energije. Zahtijeva mnogo pažnje liječnika, ali i nas samih. Jer trebamo ponovno pronaći tlo pod nogama, trebamo izaći na kraj sa svim strahovima i brigama, promjenama na tijelu i u životu, novim odnosima s okolinom, novim mislima i emocijama... 

Dakle, osobe koje se bore za zdravlje ne žele da im nasilno dižete glavu kad imaju razloga da bude spuštena. Žele da plačete uz njih i da budete strpljivi dok oni polako dižu glavu. 

Ne žele čuti o Božjem planu ako u ovom trenutku ne mogu prihvatiti taj plan.

Ne žele čuti ni da moraju živjeti za djecu jer su ionako užasnuti da neće biti tu za svoju djecu pa im to samo povećava strah i tjeskobu.

Ne žele čuti da će sve biti dobro, nego žele čuti da ćete biti uz njih i kada bude loše.

Ne žele slušati da nije tako strašno kada oni osjećaju da jest i imaju pravo na svoje osjećaje.

Kada smo bolesni, ne trebaju nam nečije floskule, već podrška, prihvaćanje, prisutnost... Ne treba nam jalovo obećanje da će sve biti u redu ako u tom trenutku osjećamo da je svašta u neredu! Treba nam slušanje, a ne pričanje u prazno. Treba nam suosjećanje i osjećaj da se od te nesigurnosti u stanicama možemo bar na trenutak odmoriti u nečijim rukama, pogledu... To će umiriti našu psihu, ali i osnažiti tijelo.

Jer nema magičnog štapića uz pomoć kojega ćemo iste sekunde pronaći tlo pod nogama i osjećaj sigurnosti u srcu. Bio bih presretan da ima jer znam koliko se ljudi lome. Znam koliko je užasavajuće kad te rastrga najhladnija moguća noćna mora jer si sanjao da nećeš dočekati maturu svoje djece. Da ih nećeš gledati kako postaju zreli ljudi. Da nećeš stići ostvariti svoje snove... Neke osobe prehladni, ljepljvi znoj preplavi i usred dana, obavljajući nešto usputno. Samo se sruči na njih... I znam da je teško, znam... I nema tu lakih rješenja, dragi moji. Instant-rješenja ne postoje.

Zato su floskulaši dio problema. Jer ne razumiju da ne razumiju. Misle da su dobre namjere dovoljne. Neki će se čak uvrijediti kad im kažete da vam ne odgovara takav pristup „jer kako ne vidite da vam žele pomoći“. Oni će si umisliti da se vaša bolest događa njima, da su oni subjekt, da biste vi morali misliti na njihove osjećaje, a ne obrnuto. Takvi narcisi obično imaju psihičku strukturu petogodišnjaka i s njima nema kruha. Niti razumijevanja ili poštovanja. 

Dok se borite za zdravlje zadnje na što biste trebali trošiti energiju jest odgajanje petogodišnjaka u odraslom tijelu. Treba vam sva energija koju imate i tada doista nije vrijeme za ispravljanje tuđih infantilnih drina. Dakle, zahvalite im se na dobroj volji, savjetujte da se raspitaju kako mogu istinski biti od pomoći te ako vas ne čuju, oslobodite prostor za ljude koji vas mogu razumjeti. A njih pustite da se bakću sami sa sobom. Nemate vremena za floskulaše čak i ako imaju dobru namjeru.

Ovo su uvijek delikatne, a mogu biti i jako zahtjevne situacije, jer su floskulaši često i neki nama bliski ljudi. Mogu biti najbliži članovi obitelji ili najbliskiji prijatelji. Često ni prije nisu znali pružiti podršku, ali nam nije toliko trebala ili smo bili vičniji u izmišljanju izgovora za njih. A sada nemamo taj luksuz. Nemamo više luksuz gubljenja živaca i energije na tuđe krive drine jer vam doista treba sva moguća energija za koncentraciju da postanete najsnažniji mogući faktor svog iscjeljenja. 

A isti princip vrijedi i za sve druge životne situacije. Floskulaši nikad nisu dio rješenja. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0