Miss7 Blog 22. siječnja 2021.

Dosta je više "car je gol situacija". Mi smo progovorile, dečki na vama je red

Pixsell/Sandra Šimunović.

Vjerujem da će se mnogi složiti kad kažem - DOSTA JE više car je gol situacija u društvu, u svakom segmentu, a posebno vezano za razne oblike nasilja nad ženama. Krajnje je vrijeme početi nazvati stvari svojim pravim imenom. Nekidan smo vidjeli hrabru izjavu mlade beogradske glumice koja je pokrenula lavinu sličnih #MeToo priča na ovim prostorima. Razni su oblici nasilja.

Na verbalna poput "drolja" i "kurva" smo već nekako otupili, mislimo, ma omakne se svakome u svađi.

Na emotivna isto, mislimo ma, promijenit će se, nije tako mislio.  

Na fizička - eh to smo valjda još kao djeca naučili da je batina izašla iz raja pa valjda je to znak ljubavi, i samo je malo popio, super je inače kad je trijezan. Bacio vam je meso u glavu kad ste rekli da ćete biti vegetarijanka, pa dobro, samo se šokirao malo... Uništio vam je svaki Badnjak i Božić, policija je dolazila jer su noževi i krv frcali na sve strane, a tako je to u obiteljima za praznike jel'...  

Na seksualna – ostanemo u šoku kad nas rođak ili bliski prijatelj naših roditelja dira po spolovilu, i xy godina poslije, to isto nam za istog lika (uglednog člana društva) prizna i naša prijateljica, kad nas školski učitelj zamoli za ples pa nam ruku spusti na stražnjicu, kad se vozimo autobusom kući pa nam starac koji sjedi iza nas u onoj malo rupi ispod naslona stavi ruku na stražnjicu i neprikladno nas dira, kad nas prijatelj ponudi otpratiti kući pa nas počne grliti i pipkati iako smo jasno rekle ne i nešto što sam prije par godina čula iz bliskih krugova - kad nas muž siluje u braku. I tako dalje i tako dalje.

No tu je i financijsko nasilje. Njega, nažalost, ni ne prepoznajemo. Kad nam netko brani pravo na rad jer što ćemo mi raditi, može se on brinuti za nas, 20 godina nakon ode s mlađom, a mi smo na cesti bez karijere i dana radnog staža. Opunomoćimo ga na račune koje nam isprazni, i potroši svu našu ušteđevinu. Ili nestane kad treba plaćati alimentaciju, on nema odakle. Ili nam osporava da koristimo našu legalno stečenu i uknjiženu imovinu (stan, kuću, auto) itd.

Ženske reakcije na nasilje me najviše rastužuju: zašto je tek sada progovorila, zašto je šutila. Stručnjaci su na to odgovorili, ja neću komentirati, nisam kvalificirana no samo ću dodati - ohrabrite i podržite sve žrtve kad god progovore. Iznenadit ćete se, ali među njima je i vaša majka, baka, bliska prijateljica, susjeda, kćer... Znam da je želja za pripadnošću velika i da je strah velik, ali ne možeš ako si labud biti patka, labud si, podrži druge labudove. Učini pravu stvar. Uvijek. I kad nitko ne gleda.  

Moje osobno mišljenje je da se ništa neće promijeniti dok se muškarci ne probude i ne zauzmu za žene i sve one slabije od sebe. Pričao mi je moj sin Luka (12) prije nekoliko mjeseci jednu situaciju iz razreda. Dio dečkiju, ajmo to tako reći, s više testosterona u ovoj dobi dosta se tuku, naguravaju međusobno, no jednom prilikom su krenuli šlatati cure. Eto, zaključili su da im je taj dan do toga. A cure su valjda tu da im posluže kao objekti da oni zadovolje tu svoju želju.  

Pitala sam Luku kako su cure reagirale, rekao mi je pa okrenule su glavu, otišle, šutile su. No samo je jedna djevojčica lupila tog jednog dječaka u spolovilo u obrani.    

Ja sam je nekoliko dana nakon toga srela u parku gdje se svi igraju i bila je u društvu još nekoliko djevojčica i pred svima sam rekla bravo, tako trebate sve reagirati. Zauzeti se za sebe. Ne znam je li joj mama isto reagirala, ali ja jesam, i taj njen osmijeh na licu nikad neću zaboraviti. A i pogled svih ostalih djevojčica iz razreda.

No nisam tu stala, pričala sam s Lukom i po tko zna koji put objasnila da on mora reagirati u takvim situacijama i stati u obranu slabijih. U ovom slučaju cura iz razreda. I on me je s pravom pitao kako (izrazito je mršave građe i još uvijek niži od tih drugih dječaka) i da ga je strah da ga oni ne nalupaju (a s obzirom na fizičku konstituciju njegov je strah bojim se opravdan). 

No ni tu nisam stala, odmah sam ovo pitanje pokrenula i u viber mama grupi, svaki razred ima svoju zar ne?    

Kad i tko uči dječake da je njihova fizička snaga (visina i kilaža) nešto što trebaju koristiti za silu i nasilje, ja ne znam.  Ali znam da djeca uče od nas. I da je biti roditelj najodgovorniji posao koji obavljamo jer na taj način kreiramo društvo vrlo bliske budućnosti.    

Možda nema nade za popravak ponašanja starijih nasilnika, no ima nade da naše dječake drugačije odgojimo i da ih naučimo da svoju fizičku snagu koriste da zaštite slabije od sebe, i da im objasnimo da biti muško ne znači biti „nasilni“ krkan. Biti muško je nešto predivno i prijeko potrebno danas. Tu je ključ.  Dečki, mi smo progovorile, na vama je red.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0