Čuje se iz a-a-a-a-aviona: Što mislite o “child-free” restoranima, hotelima i letovima?

(Molim vas otpjevajte ovo glasom pjevača iz grupe Pavel):

Ne znam…

… kako…

… ćemo preživjet nakon što je Sergej Trifunović rekao da se više nikad neće vratit u Split. (Ovo zadnje niste morali otpjevat, ali svaka čast ako ste uspjeli).

Za slučaj da niste pratili, čovjek je došao sa psom na plažu na koju ne smiju psi, pa je remetio mir, vrijeđao policiju, a kasnije i Hrvatsku kao pojavu i long story short, u roku od dva dana mu je zabranjen ulazak u Hrvatsku, a kasnije i u cijeli europski gospodarski prostor na godinu dana.

Jebi ga, možda je malo pretjerano, ali ako postoje pravila, lepo je da ih se držimo i/ili barem kažemo “izvinite” kad nas uhvate u prekršaju. 

Vrijeme će pokazati kako će se ovaj nemili incident odraziti na splitsko tržište nekretnina, ali neki izvori već sada govore da neće nikako.

Nego, kad smo već na temi reda i nereda na javnim površinama, imam jedno pitanje - što mislite o letovima na kojima su zabranjena djeca?

O ovom se priča već godinama, a jedna aviokompanija je nedavno uvela “child-free” zonu, odnosno posebno ograđeni dio aviona u koji ne možete smjestit dijete.

Koncept je jednostavan - ako želite sjedit u zoni bez djece (i beba, poglavito beba), morate platit ekstra i onda ste mirni po pitanju dječjeg plača i srodnih situacija… fart-free zone još nisu izmislili, ali možda se jednom u budućnosti dogodi i takav blagoslov.

Naravno, uz veliku količinu ljudi koji to odobravaju, postoji i velika količina onih koji se bune jer to “nije fer.”

“Ljudi su preosjetljivi”, kažu, “ako vam smetaju djeca u avionu, nemojte letit.”

Isti bijes se događa i kad su u pitanju restorani i hoteli koji su “adults-only”: “Kako možete bit toliko okrutni i tražit da se zabrani prisutnost djece?”

Slobodno kažite da sam bezobrazna glupača, ali mislim da bi svijet bio bolje mjesto da postoji više posebnih zona na kojima su djeca jednostavno zabranjena - ne na način da im se onemogući slobodno postojanje na mjestima kao što su avioni, hoteli i restorani, nego na način da se odraslima ponekad omogući da odaberu opciju da ih nema u blizini. Nije da ne volim djecu - draga su mi i slatka, ali nekad je jednostavno ljepše kad nisu prisutna.

Avion je odličan primjer.

Prije par godina sam letjela u Los Angeles business klasom, što je odvratno skupo, ali nisam platila ja, nego klijent - ovo malo zvuči kao da je let platio neki stariji gospodin kojem sam morala pokazat tijelo, što nije, nego firma koja me vodila na putovanje. Uglavnom, let je trajao 14 sati, a gotovo svih 14 sati su oko mene trčala, skakala i urlala djeca mlade dame koja ih uopće nije pokušavala smirit jer “takva su djeca, ko vas jebe.” Ne samo da ih nije opominjala, nego nas je prkosno gledala kad bi vidjela da nam njena djeca remete mir. Stjuardesa nije mogla ništa jer “to su djeca”, ružni i tužni pogledi ostalih putnika nisu mogli ništa jer je majka odlučila ignorirat osnove pristojnosti, a svi smo skoro punih 14 sati bili taoci veselih mališana koji su skakali ne samo po svojim sjedalima, nego i po tuđim.

Godinu ranije sam na letu od 6 sati sjedila ispred klinca koji mi je cijelo vrijeme nogama udarao sjedalo, a mama i tata mu niti u jednom trenutku nisu rekli “alo, još jednom i ići ćeš u internat.” 

Naravno, djeca su ovdje najmanje kriva - krivi su roditelji kojima sigurno nije lako, ali baš zato bi trebale postojat zone u kojima mi ostali, ako tako želimo, možemo izbjeć tegobe s djecom koja su “takva, jebi ga.”

Ako postoji opcija da za 50 eura više dobijem sjedalo koje nije u blizini potencijalnog dječjeg igrališta, zašto bi se netko ljutio na to? Ali ljudi se ljute. Ne svi, neki kažu da bi se i sami voljeli odmorit od djece iako imaju svoju, ali opet se često čuje da su child-free zone nepotreban, diskriminatorni bezobrazluk koji nema smisla.

Još jedan odličan primjer su restorani - svaki put kad izađe članak o lokalu koji poslužuje samo odrasle, dio interneta je bijesan i spreman na ostavljanje lažnih recenzija s ciljem da se vlasnika nauči da je to apsolutno nedopustivo.

Adults-only hoteli isto imaju problem s osudom dijela javnosti: “Kako se usuđujete širit ideju da su prostori bez djece ičija potreba?”

A zašto ne bi bila? 

Uz dužno poštovanje predivnoj, slatkoj i zaigranoj djeci (i onoj divljoj, napornoj i bezobraznoj), zašto je nekima toliko nezamislivo i neprihvatljivo da netko ima potrebu provest sat, dva, tri - ili cijeli tjedan - u prostoru koji ih ne dopušta? 

Ako netko želi sjest u restoran u kojem ne postoji mogućnost da će za stolom do bit mali Noah koji vrišti ako mu ne daš mobitel, zašto ne bi postojalo mjesto koje mu to može osigurat? Mali Noah i dalje može ić na 99 posto mjesta, zašto ne bismo imali tih 1 posto na koja ne može?

Ali ako pitate ljude koji se jako ljute na spomen adults-only zona, mi koji to želimo - ne uvijek, samo povremeno - smo grozni, odvratni ljudi koji bi trebali ostat doma ako nam smetaju djeca. Ne samo to, postalo je sve manje prihvatljivo očekivat da su tuđa djeca mirna i pristojna i da ti ne skaču po glavi dok pokušavaš pojest večeru. Kad sam ja bila dijete, u restoranu si morao sjedit mirno i nikog nije bilo briga ako ti je dosadno jer ti je to ponekad bilo u opisu posla - danas si sve češće odmah netolerantni, preosjetljivi kreten ako očekuješ da će nečija mama reć “u restoranu smo, ponašaj se lijepo!” 

“Ako vam moje dijete koje trči oko vas dok jedete smeta, odite doma” - sve češće ispada da nama treba bit neugodno ako nam smeta kaos tamo gdje ga ne bi trebalo bit. 

Istovremeno, bilo bi sasvim neprihvatljivo nekom reć: “Ako ne možete natjerat dijete da ne trči i ne vrišti po restoranu, jedite doma.”

Jasno je da je roditeljima često nemoguće disciplinirat dijete - imam nećake, znam da su djeca nekad spektakularno zaigrana i neopterećena uputama - i baš me zato veseli opcija da nekad mogu otić na mjesto na kojem su samo odrasli. 

Ako već nisam, možda ću vam se zamjerit kad kažem da bi child-free zone trebale imat i širu primjenu koja se ne odnosi samo na avione, hotele i restorane. 

Na primjer, nemojte me gađat cipelom, trebalo bi bit sasvim prihvatljivo zamolit ljude da ne dovode djecu na druženje koje smo namijenili samo odraslima. 

Znam da zvuči ružno, ali dajte mi šansu - ako slavim rođendan s prijateljicama, trebalo bi bit sasvim ok da zamolim prijateljice s djecom da ih ostave doma ako mi se tako sviđa. Ne zato što ne volim njihovu djecu, nego zato što želim da svi na nekoliko sati uživamo u odraslom društvu bez Baby Sharka i mamamamamamamamamamamamamama.

“Dođite bez djece” bi trebalo zvučat normalno, ali zvuči bezobrazno, jel da?

Kako to možeš reć? 

Zašto mrziš blagoslovljen plod utrobe moje? 

Ne mrzim, samo želim da se igra doma dok mi pričamo o odraslim stvarima. 

U teoriji bi trebalo bit normalno da ljudi shvaćaju da djeca nisu nužno dobrodošla u svim situacijama i da pitaju “hoću dovest malog ili ću ga nakratko ostavit s nekim”, ali u praksi baš i nije - pitajte moju prijateljicu kojoj se na djevojačkoj pojavilo dijete, ne zato što ga mama nije imala kome ostavit, nego zato što “pa zašto ne?”

Djevojačka je ekstreman primjer i većini ljudi je jasno da to nije prigoda za djecu, ali trebalo bi bit sasvim ok i ako s prijateljima želiš sjest na kavu na kojoj su samo odrasli. 

Naravno da stvari često nisu crno-bijele i jednostavne i da ljudi ponekad nemaju kome ostavit dijete ni na par sati, to je nešto za što većina ljudi može pronać razumijevanje, ali ne govorim o takvim situacijama - govorim o situacijama u kojima su ljudi uvrijeđeni na samu pomisao da ponekad želimo par sati bez djece, bilo da su naša ili tuđa.

Zašto bi djeca uvijek trebala bit dobrodošla i netko čija se prisutnost podrazumijeva u svakoj situaciji?

Zašto je meni neugodno pomislit (i izgovorit) da želim otić na ručak s frendicom koju nisam dugo vidjela bez da dovede dvogodišnje dijete?

Djeca su predivna, svaka im čast, ali nekad su najdivnija kad nisu u prostoriji.

Mrzite me ako vam ove ideje zvuče glupo i degutantno, neću vam zamjerit, ali nekad je stvarno lijepo bit u društvu isključivo odraslih i to ne bi trebala bit potreba koju se ne usudimo izgovorit - to što su odrasli nekad jednako bučni i nepodnošljivi je tema za neki drugi put, od onih koji razgovaraju na razglas u restoranu na dalje. 

Ali dosta mojih ideja, što vi mislite? 

Jesu li child-free zone i situacije sasvim prihvatljiv koncept i nešto što nam je ponekad potrebno (i nešto što smijemo tražit) ili su ružna potreba sebičnih ljudi?

Let me know in the comments, rekli bi na Instagramu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva