Careless whisper: Zašto se podržavanje ubojstva na internetu ne kažnjava u stvarnom svijetu?

Što mislite, koliko lijeva strana desnog palca sudjeluje u tipkanju? Ja sam svoj maloprije naribala dok sam pripremala bolonjez, tako da ćemo ubrzo saznat. Nadam se da niste gadljivi i da vam ovo nije pokvarilo ručak, a ako jeste, možda je bolje da odmah otiđete jer će danas bit puno gadnog.

Update - lijeva strana desnog palca u tipkanju sudjeluje jako puno, barem kod mene, ali naučila sam ju izbjegavat. Sama sam si kriva, znala sam da je ribež oštar a svejedno sam ga neoprezno koristila.

Prije nego što krenemo s gadnim, nešto lijepo. 

U Zagrebu postoji jedan dečko kojem ne znam ime, ali o njemu razmišljam od ponedjeljka, kad sam ga prvi put vidjela. Čini mi se da ima 18, ali tko zna; možda ima 23, možda ima 15 - današnje klinke u srednjoj često izgledaju kao 40-godišnjakinje koje se jako dobro drže, možda isto vrijedi i za dečke. 

U svakom slučaju, dečko o kojem razmišljam od ponedjeljka je predivan i sjetim ga se svako malo, možda čak i dok pripremam stvari za bolonjez i usput ribam vlastite prste. Moja mama se slaže da je predivan, slažemo se svi koji smo u nekoliko navrata prošli pored njega na Ilici, gdje svira klarinet - Careless whisper za početak, pa onda još hrpu drugih pjesama koje ulicu pretvaraju u ugodno mjesto za šetnju čak i po najjačem suncu. 

“Koliko je divan, vidi ga, nevjerojatan je” - zapravo uopće nije toliko nevjerojatan koliko je nama fascinantno da je netko samo normalan i da uljepšava dan drugima (i usput zarađuje sitno od prolaznika koji mu žele zahvalit za malo ljepote koju stvara).

On sigurno ne putuje po svijetu s nožem i palicom, nema šanse, on sigurno neće premlatit ženu, a neće sigurno ni sjedit doma i čekat da mu se novci stvore sami od sebe. 

Predivan, nevjerojatan, čudan jer je normalan, bravo dečko, bravo roditelji. 

Kraj priče o dečku, sad možemo na još nekoliko stvari o kojima razmišljam.

Prva je naslov koji sam pročitala prije nekoliko tjedana, kaže ovako: “Ana iz Zagreba napala muža jer ne zarađuje, on uplašen pozvao policiju. Uhićena je.”

Dodatak naslovu kaže da ga je vrijeđala riječima “govno jedno, bezvrijedan si, nitko si i ništa, ne bi postojao bez mene”, a kaže i da je Ana u pritvoru zbog nemilog događaja provela DVA DANA. 

I nije to loše - jest da treba protestirat protiv neradnika i uhljeba, pogotovo kad s njima živiš i usput ih uzdržavaš, ali treba i sankcionirat nasilje čak i kad se donekle slažemo s motivima (verbalnog) nasilnika. 

Ali to nije razlog zbog kojeg razmišljam o uhićenoj Ani - razmišljam o njoj jer je, koliko znam, gotovo nemoguće isposlovat da se zbog istog nasilja na dva dana u pritvor pošalje muškarca. 

“Pa dobro, nije lijepo što viče na vas i što vas malo tuče, ali ne možemo ništa dok vas nije ubio” - ovo zvuči kao karikatura, ali već smo previše puta vidjeli da baš i nije. 

“Ubojica je već odavno poznat policiji”, vole reć kad je žena već ubijena, pa ako Ana može u pritvor na dva dana jer je vikala na parazita, zašto ne može i netko tko tradicionalno tuče ženu svakih nekoliko mjeseci/dana/tjedana? 

Još jedna stvar o kojoj razmišljam je video koji sam vidjela prije dva tjedna, a koji je tad imao 37 milijuna pregleda - ne znam koliko ih ima sad, nije ni važno. 

Video se zove “shaving my butt with Nair cream”, a mladić koji ga je snimio pokazuje upravo to - kako uklanja dlake s guzice kremom za depilaciju. Nakon kratkog uvoda, prikazuje se closeup guzice s uključenim jajima (ili vam je draže da napišem testisi), a mladi gospodin detaljno razmazuje kremu po području interesa s uključenim anusom (ili vam je draže da napišem šupak?)

“Kako ovo smije bit na Youtubeu?” - pitali smo se svi koji smo vidjeli dio videa (nismo gledali cijeli jer nam nije bilo apetitlih), a zaključak je da valjda smije jer je edukativno. 

Nemam pojma kako i zašto, ali i dalje se pitam kako i zašto na Youtubeu imamo priliku gledat uvod u rektalnu anatomiju, a istovremeno se na Instagramu uklanjaju slike na kojima se vide ženske bradavice jer je to označeno kao vrlo neprimjeren sadržaj. 

Još jedna stvar o kojoj razmišljam je silovanje u taksiju koje se nedavno dogodilo u Splitu - konkretno, razmišljam o komentarima koje je izazvalo među neopjevanim internet junacima koji sigurno u slobodno vrijeme ne sviraju klarinet na Ilici. 

Izvolite nekoliko njih, bit će dovoljno. 

Privatna arhiva Većina ih ima puno ime i prezime s uključenom profilnom slikom, neki čak u opisu profila imaju i ime radnog mjesta na kojem zarađuju za život, ali kog briga, nije kao da smo u Americi i da ismijavanje silovanja ima ikakve posljedice. 

Naravno, uvijek se nađe netko tko će ih izvrijeđat jer su degutantni, ali nađe se i onih koji će ih nagradit lajkom i onim emojiem koji umire od smijeha, a to je sasvim sigurno veliki uspjeh u njihovom malom svijetu u kojem je silovanje smiješno. 

“Kakav sam ja sebi kralj” - sigurna sam da su lajkovi koje skupe nekima od njih najveći i najvažniji događaj u danu, možda i u cijelom tjednu ako su dovoljno beznačajni. 

Pauza da promiješam bolonjez i odmorim palac, vi do tad mislite na onog divnog dečka koji svira klarinet, čisto da se podsjetite da još ima normalnih ljudi. 

Stvar o kojoj ovih dana razmišljam najviše je ona jadna žena koju je ubio iskompleksirani luđak i to još prenosio uživo. 

Ne otvaram članke o njoj - otvorila sam ih samo nekoliko da vidim o čemu se radi, ali odbijam hranit sistem koji secira femicid iz tobože informativnih razloga, a svi znamo da je ubojstvo odavno postalo i zabavni program za masu. To sigurno nije primarni razlog izvještavanja o tuđoj smrti iz minute u minutu, ali sigurno se nitko ne buni kad se kasnije zbrajaju klikovi. 

Ne samo da su ljudi pratili prijenos ubojstva - neki slučajno, kao što sam ja slučajno sudjelovala u tuđoj depilaciji guzice, a neki i uzbuđeno i namjerno - nego su se događale i poruke podrške. Događaju se još uvijek, vjerojatno od strane istih onih “kraljeva” koji se smiju silovanju - bravo brate, Nermine care, podrška legendi. 

Oni koji su u prijenosu uživo (pokušavam ne govorit live, ne znam kome se ulizujem) čestitali imbecilu koji ubija ženu su uhićeni, što stane u riječ NAPOKON, ali podrška je i dalje tu.

Kaže jedan s punim imenom i prezimenom (i radnim mjestom u opisu profila): “Možete vi njih uhitit u svojoj državi, ali nama u Hrvatskoj možete polizat jaja, Nermin legenda!”

“Tooo care!” - normalno da ga je netko pohvalio, kao što je normalno i da je dobio hrpu lajkova, a s njima i  potvrdu da je u pravu. 

Nije ni prvi ni zadnji koji veliča nasilje, ni prvi ni zadnji koji uživa u podršci sebi sličnih koji se slažu da je nekad sasvim ok ubit ženu, ili ju barem silovat onako usput, kad ti je malo dosadno. 

Zadnja stvar o kojoj razmišljam, barem u kontekstu ovog teksta - kad ćemo počet ozbiljno shvaćat i ozbiljno sankcionirat internet idiote koji slave silovanje i smrt? 

Možda smo nekad davno i bili šokirani kad vidimo da je nekom silovanje smiješno, ali danas to djeluje kao sasvim normalan dio internet folklora; rijetko se više zapitamo kako takve stvari smiju postojat na internetu jer smo ih vidjeli toliko puta da smo na njih navikli - closeup depilacija guzice izaziva više čuđenja od closeup ismijavanja smrti i ruganja silovanim ženama. 

“Vidi luđaka”, kažemo i zaboravimo na njega u roku od nekoliko minuta.

Naravno da je većina njih samo skupina malih mozgova koji žele privuć pažnju i ostavit dojam da su posebni - što svakako jesu, ali ne na dobar način - ali neki će svoje kanalizacijske misli jednom odvest na višu razinu. 

Kad dobiješ 40 lajkova na zabavan komentar koji napišeš, dobiješ dovoljno samopouzdanja da tu i tamo to i ponoviš ne samo na internetu, nego i uživo - zašto nam je još uvijek teško zamislivo da će netko tko se smije silovanju i nasilju nakon dovoljno pozitivnih reakcija nekad pokušat teoriju provest u praksu? 

Većina neće, ali to je sporedno - netko hoće, a to bi trebalo bit dovoljno da se svakog od njih malo pritvori točno onako kako su malo pritvorili Anu koja je vikala na uplašenog muža.

Znam da sve i dalje može bit okarakterizirano kao sloboda govora, ali gdje je granica toj slobodi?

Ako je svaki Siniša Sinke works at “I don’t work, I’m a princess” slobodan uživat u blagodatima tuđe smrti i tuđeg silovanja, što je sa slobodom nas ostalih koji moramo dijelit svijet s njim i njegovim opasnim idejama?

Zašto Siniša Sinke ne bi dobio informativni posjet od policije da se kvalitetno upiški u gaćice i usput dobije šansu da samom sebi prizna da je idiot?

Ako imamo dovoljno radne snage da se uhićuju bakice koje su prešle preko crvenog i love dedeke koji uz cestu prodaju maslinovo ulje, onda sigurno imamo i za jednog Sinišu dnevno. To je 365 Siniša u godinu dana, a 365 uplašenih Siniša godišnje je odličan početak za čišći internet. 

Ili, ako privođenje zvuči pretjerano, možda bi trebalo uvest da se gnjusni komentari na internetu moraju navest u CV-u i/lli prijavit poslodavcu i/lli uvrstit kao kategorija u e-građani, da svatko može vidjet ima li posla s budaletinom kojoj je silovanje smiješno. 

Ponavljam, jasno je da veliki postotak Siniša Hrabrih nikad ništa neće napravit (kao što je jasno da se doma vjerojatno boje vlastite žene pa se samo liječe na internetu), ali netko u takvima pronalazi ohrabrenje i opravdanje za sve bolesne konstrukcije koje slaže u glavi. 

Naravno, luđacima, silovateljima i ubojicama zapravo ne treba ni opravdanje ni ohrabrenje, ali sigurno im ne smeta kad sve to dobiju servirano na internetu.

Jedan privedeni Siniša ne čini proljeće, ali s obzirom na to da silovanje i femicid lagano postaju “ništa novo” i zabavni, tradicionalni sport za idiote, možda je vrijeme da svaki komentar koji veliča nasilje počnemo tretirat kao pravo nasilje i dodijelimo mu stvarne posljedice. 

Ovako se samo zgražamo minutu-dvije, kažemo “pusti idiota na internetu” i čudimo kad netko u gradu svira klarinet (jer taj sigurno ne ubija žene, bravo).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva