Miss7 Blog 05. travnja 2021.

Bijes, ljutnja i golema tuga, a na tisuću postavljenih "zašto" odgovora nema. Kuda ide ovaj svijet?

Ušli smo u novi tjedan. Tužni tjedan.  
Blagdanski vikend zbog djevojčice iz Nove Gradiške započeo je s gorčinom, razočaranjem i ljutnjom, a završio s neizmjernom tugom. 
Najtužnija priča ovog Uskrsa završila je onako kako nitko od nas nije želio da završi jer najcrnji scenarij ne bi bio ispravan. Ne bi bio fer. 
Nažalost, dogodio se. 
Malene djevojčice više nema. 

Prije malo više od dva tjedna obilježavao se Dan očeva. U toj kolumni pisao sam upravo o odnosu roditelj-dijete, ali iz moje perspektive. Perspektive tate. 
Napisao sam i kako svatko može biti otac, ali ne može svatko biti tata. 
Nadopunio bih ovu rečenicu kako svaka majka ne može biti mama, a ne može svatko biti roditelj. Na to nas je bolno podsjetio slučaj iz Nove Gradiške. 
Ove blagdane proveli smo s grčem u želucu. 
Ovakve vijesti sve nas jako pogode, uzrujaju, rastuže i nema nas koji smo imuni na ovakve događaje. Nismo cijepljeni protiv empatije i tuđe boli, a kad su u pitanju djeca, ti osjećaji samo se multipliciraju. 
Bijes, tuga, ljutnja, nervoza…neki neobjašnjivi unutarnji nemir. Svaku novu vijest pratili smo sa suzom u oku. 

Pitaš se kud ide ovaj svijet, što se to događa s pojedincima. Psovao bi, vrištao bi. 
Što se u tebi mora dogoditi, koji je to okidač koji te natjera na takav monstruozni čin. 
I to nije prvi put. Prisjetimo se i slučaja iz Pule od prije četiri godine. 
Zadnja tužna priča dogodila se prije dvije godine. 
Slučaj s Paga pri kojem je otac s balkona bacio svoje četvero djece. Djecu, tada staru tri, pet, sedam i osam godina. Sjećanja na ovaj grozan slučaj još uvijek su svježa. 
Nekako smo se svi potajno nadali da je taj slučaj bio posljednji. Da je sustavu opomena dosta.
Vjerovali smo da će se u sustavu nešto sustavno promijeniti i kako više nećemo morati biti svjedoci ovakvim slučajevima. 
Pričama i vijestima koje nas potpuno nespremne podmuklo i mučki udaraju i ostavljaju bez daha. 
Nažalost, prevarili smo se. 

Liječnik iz Klaićeve izjavio je kako djevojčica ima „teško nagnječenje mozga, ali i cijele glave, osobito na koži gdje se jasno vide tragovi gnječenja. Ozljede su brutalne i zastrašujuće, doslovno ekstremne.“
Imam troje djece…i ta rečenica liječnika me dotukla. Kao roditelja, kao čovjeka.  
Kad se sjetim da je djevojčica imala samo dvije i pol godine – da ti srce pukne. 
Raspe se u tisuću malih komadića. 
I dalje se pitaš – zašto? Zašto? Zašto? Zašto? 
Tisuću puta zašto. Milijun puta zašto…
Zašto moramo biti svjedoci ovakvom užasu, hororu, grozoti.
Prema informacijama iz medija, radi se o mladim roditeljima, a nesretna djevojčica bila je smještena u udomiteljsku obitelj jer su je roditelji s par mjeseci doveli u Centar za socijalnu skrb i rekli kako se ne mogu brinuti za nju. 
Dijete je vraćeno roditeljima u studenom prošle godine jer je nadzor zaključio „kako se situacija popravila“. 
Što konkretno znači da se „situacija popravila“ kad je svega par mjeseci kasnije djevojčica s teškim ozljedama završila u bolnici boreći se za život. 
U vrijeme blagdana. 
Jedina uloga dvogodišnjeg djeteta u blagdanske dane je pojesti previše slatkiša. 
Mjesto im nije u bolnici već u kuhinji. Moraju napraviti nered dok pokušavaju pomoći u izradi kolača i pri bojanju uskršnjih pisanica.  
Ništa drugo. 
Ne mogu i ne želim shvatiti kako i zašto je došlo do ovakve situacije. 
Za ovakav gnjusan čin jednostavno nema opravdanja. Ono ne postoji. 
N e   p o s t o j i. 
Točka.

Život nije lak, svi imamo probleme i svakome su njegovi problemi najveći. Zna biti izazovno i dovedeni smo do ruba. Poslože se tako stvari i budemo izbačeni iz takta. 
Sve je to ok. Ljudi smo, od krvi i mesa, s emocijama, ali ne zaboravimo na bitan detalj da osim emocija postoji nešto što se zove - razum. I odgovornost. 
Dogodi se…nakupi se, ali ima tisuću i jedan način da se smiriš. Ispušeš. 
Odeš trčati, prošećeš, zapališ cigaretu, povučeš se negdje na kratko… napraviš bilo što dok ne uloviš ravnotežu i smiriš se.
Nikad, ali nikad i ni pod kojim uvjetima i ni pod kojim okolnostima ne digneš ruku na dijete. 
Na dijete koja ima tek dvije i pol godine. 
Ej, dvije i pol godine. 
Ne naneseš bespomoćnom, malom i nevinom djetetu po život opasne ozljede. 
„Brutalne, zastrašujuće i ekstremne ozljede.“
Ozljede od kojih tvoje vlastito dijete na koncu podlegne. 
Nema opravdanja. Jednostavno nema. I nema dovoljno stroge kazne za ovakav čin. 
N e  p o s t o j i. 

Mnogo je još otvorenih pitanja u ovom slučaju, a svaka nova informacija koja dospije u javnost podjednako je teška, grozna i tužna. 
Odgovori na sva ta pitanja neće promijeniti groznu činjenicu kako se djevojčica s tek dvije i pol godine morala boriti za život. 
Za život u kojem nije imala prilike uživati. 
Za život koji je tek bio pred njom i koji joj je tek trebao otkriti sve radosti. 
Za život koji je od samog početka nije mazio.
Za sve to moralo se boriti dijete od dvije i pol godine. 
Boli me, kao i sve nas činjenica kako je netko drugi odlučio na to utjecao jer ovo nije splet nesretnih okolnosti. Ovo nije životna tragedija. 
Za ovo su zaslužni njezini roditelj mada ne zaslužuju da ih se tako zove. 
Ne zaslužuju. 

U kojoj su mjeri zakazale institucije? Hoće li netko snositi odgovornost?
Obitelj je bila pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, a otac je i prije bio sankcioniran zbog nasilničkog ponašanja. Kako u obitelji tako i izvan nje. 
Do ovog beskrajno tužnog scenarija jednostavno nije smjelo doći. 
Svima je jasno kako je posao socijalnih radnika u „problematičnim“ obiteljima s kojima rade sve samo ne jednostavan. 
Posao je to koji nosi veliku odgovornost kao i preuzimanje odgovornosti. 
Posao koji ne trpi aljkavost i ne dozvoljava propuste i ako oni nisu ti koji mogu izravno utjecati na neke stvari, neka država odradi ono što treba. 
Na bilo koji način.
Potpuno opravdano se pitam, kao i svi mi zašto to već nije ranije učinjeno. 
Zar nisu slučajevi iz Pule i s Paga bili dovoljna opomena. 

Sve to kako bi izbjegli scenarije zbog kojih se svi loše osjećamo i u kojima svi gube. 
Nije smjelo doći ni do scenarija na Pagu prije dvije godine, a došlo je. 
Već izlizana floskula „situacija je od ranije bila poznata institucijama“ na najružniji mogući način ponovno se narugala istim tim institucijama. 
Monstruozno roditeljsko ponašanje s Paga preselilo se u Novu Gradišku, a gorčina i tuga zbog ovog slučaja zahvatila je čitavu Hrvatsku.
I sve to u vrijeme blagdana, vremenu koje provodimo u toplini doma koji bi trebao biti oaza. Okruženi obitelji koja bi nam trebala biti utočište. Nama velikima i nadasve djeci. 

Neki roditelji jednostavno nisu zaslužili biti roditelji i imati djecu. 
Nisu u stanju, a ako to već nisu, neka djeca odrastaju u okruženju kakvom zaslužuju i jedinom ispravnom. 
Toliko je obitelji koje žele udomiti ili posvojiti djecu. 
Pružiti im sigurnost i toplinu doma. Okružiti djecu čvrstim zagrljajem obitelji i ljubavi.
U obitelji u kojoj svatko ima svoju ulogu. 
Djeca onu svoju bazičnu – jednostavno biti djeca. Uživati u odrastanju i svemu što pojedina faza odrastanja donosi.  
Roditelji onu roditeljsku. Ulogu koja je beskrajno kompleksna i nemjerljivo izazovna, a istovremeno najljepša moguća. 
Djeca, pokazao je i ovaj slučaj, nažalost nemaju pravo izbora. Njih se ne pita. 
Tragično je što ih ne štiti ni sustav koji bi ih trebao štititi i koji je, kako je situacija pokazala, još jednom pokleknuo. 
Doživio poraz na najgori mogući način te pokazao kako ga treba sustavno mijenjati. 
Nije više 5 do 12. To je prošlo i vrijeme je davno isteklo. 
Ne možemo promijeniti bolnu činjenicu kako malene djevojčice više nema. 
Počivala u miru. 

Komentari 0