Bez obzira na mračnog tipa i čudnu kavu, i dalje mislim kako se dobro dobrim vraća

Dobro se dobrim vraća – nešto je u što vjerujem već dugi niz godina i uvjerio sam se u to već mnogo puta. Kad god sam u prilici nekako pomoći, uvijek rado pomognem. Od guranja tuđeg, nasred ceste pokvarenog automobila, slaganja drva susjedu pa do gomile onih drugih stvari kad uskačemo prijateljima i obitelji na ovaj ili onaj način. Jednom sam odradio sastanak umjesto jedne gospođe koju do tog dana nikad nisam niti čuo niti vidio, ali zapela je u Slavonskom Brodu, nije mogla stići na sastanak i preko nekoliko posrednika došla do mog kontakta jer sam bio najbliži mjestu sastanka.
Budući da mi je tematika bila bliska, odlučio sam pomoći. Iskomunicirali smo sve telefonski, otišao sam i sve je dobro završilo. Gospođa je dobila posao. Pa zar to nije super? Lijepo je pomagati drugima jer ponekad i tebi treba pomoć pa se onda dobro koje si jednom dao nekome, vrati tebi od nekog drugog.
I kad se zatvori jedan krug, otvori se novi…i tako u krug.
Mnogo puta kad je meni trebala pomoć, drugi ljudi pomogli su meni. Ponekad je to bilo u razdoblju kad mi je bilo najpotrebnije i u nekim vrlo teškim životnim trenucima. Neke ljude i stvari koje su napravili neću zaboraviti do kraja života.
Bilo je tu i mirnijih razdoblja, ali opet nekih situacija kada ti je potrebna nečija pomoć, savjet ili znanje. Oduvijek cijenim dobru volju drugih ljudi i nastojim se ponašati na isti način. No, taj film ne furaju svi i zaboravljaju na onu „ne ponašaj se prema drugima i ne radi im ono što ne želiš da netko radi tebi“. Kad bi svi primjenjivali ovo univerzalno pravilo svijet bi sigurno bio bolje i ljepše mjesto.

Kod ove ideje „dobro se dobrim vraća“ i pomaganju drugima najmanje mislim na materijalnu tj. financijsku pomoć. Koliko god i ona ponekad bila potrebna, nije tema ovaj put. Zaista nije problem pomoći nekome ako za to imaš mogućnosti, vremena ili znanja jer sitnice mnogo znače.
Prošli tjedan sam išao u banku. Koliko god ne volim odlaziti u banku, ponekad ne možeš izbjeći neke stvari. Zbog novih epidemioloških mjera, limitiran je broj klijenata koji istovremeno mogu biti u poslovnici pa se ispred banke formirao red i sve je trajalo beskrajno dugo.
Ispred mene na svoj red čekala je i majka s dvije kćeri. Jedna u kolicima, druga nekih šest/sedam godina. Klinci k'o klinci – bilo im je dosadno. Kao i svima nama ostalima u redu. Kako to obično biva, starije dijete bilo je gladno u trenutku kad samo priželjkuješ da bude mirno, tiho, dobro i dovoljno strpljivo. Majka joj je dala nešto kovanica i poslala malenu u pekaru preko ceste, ali dijete je stiglo do zebre i ni koraka dalje. Prepala se i stala. Što sam drugo mogao nego otići, pružiti maloj ruku, prijeći s njom cestu i otići do pekare. Uzela je komad pizze za koji nije imala dovoljno novca pa sam joj rekao neka spremi svoj novac, platio taj pizza cut i odveo dijete natrag mami.

Majka je bila baš iznenađena i zahvalila mi nebrojeno mnogo puta. Sve ok gospođo, sve ok, nema problema. Ne znam je li se i moja gospoja našla u takvoj situaciji dok su cure još bile male, ali volio bih da je i njoj netko pomogao.
I da svaki put netko pomogne nekome u ovakvim situacijama. Ne samo u takvim, već u svim onim situacijama kad možeš pomoći na ovaj ili onaj način jer dobro se dobrim vraća.

Prije ili kasnije.
Neki dan je u ured došao neki stariji gospodin i tražio neku firmu koja je bila pedesetak metara niže. Odveo sam ga do tamo jer je djelovao poprilično izgubljeno. Što drugo napraviti?
I to pomaganje drugima ne smije biti proračunato već jednostavno jer se tako osjećaš, znaš da je to u redu, dio je tvojeg habitusa i jedino tako je ispravno. Furaš taj film dobrote i osjećaš se dobro i ispunjeno. Sve će se posložiti jer neke više sile postavit će stvari na svoje mjesto u za to točno odgovarajućem trenutku.
Budući da sam nedavno izdao knjigu, posljednjih mjesec dana često me zovu prijatelji i pitaju mogu li me povezati s nekim njihovim poznatim jer trebaju neki savjet, a ja sam to nedavno prošao pa da pomognem ako mogu. Ma naravno, daj broj kome treba i nek' mi se taj netko javi.

Nema uopće dvojbe oko toga jer i drugi ljudi su svojim savjetima, iskustvom, kontaktima pomogli meni. I hvala im na tome.
Kakav bih ja to bio čovjek kad ne bih svoje iskustvo i znanje podijelio dalje. Stvar je matematike – jer znanje se dijeljenjem množi.
U proteklih sedam mjeseci sa svojom knjigom prošao sam dug put. Od same ideje za knjigu pa do trenutka kad je izašla iz tiska mnogo stvari se dogodilo i još više stvari sam morao naučiti jer kad se upustiš u avanturu samoizdavaštva, mnogo je izazova na tom putu.
Uz sve to, tu je još bila i crowdfunding kampanja te zadovoljavanje svih administrativno/birokratskih apetita ako želiš da bude sve usklađeno i po PS-u, a želiš.
I normalno je da ću to svoje iskustvo rado podijeliti s nekim tko se upušta u istu ili sličnu avanturu. Javljali su se ljudi putem maila, društvenih mreža…i odgovorio sam na sva njihova pitanja.
Neki su dobili moj kontakt pa smo se čuli i telefonski jer mnogo više toga možeš u dvadeset minuta razgovora nego u stotinu mailova, a uostalom i prisnije je.
Popio sam i nekoliko kava s ljudima koji su se željeli naći pa da protresemo sve te stvari u opuštenom okruženju. S nekima sam baš na prvu kliknuo i vjerujem da će neki ljudi ostati u mom životu duže vrijeme.
S nekima baš i ne…

Ono što mi se dogodilo na jednoj kavi, teško je objasniti i još danas si ne mogu neke stvari objasniti. Ja apriori imam problem jer sam mišljenja kako su svi ljudi dobri, blagonakloni, pošteni i pozitivni. Živim u tom svom nekom pozitivno nabijenom balonu, ali na to imam pravo i ne mislim ništa mijenjati po tom pitanju. Upozoravali su me neki da koliko god ja bio uvjeren da živimo u nekom idealnom svijetu, to u realnosti baš i nije tako.
I bili su u pravu. Opekao sam se nekoliko puta i pojedini ljudi su me razočarali, ali nemam problem s tim. Moj obraz i dalje je čist. Miran san i činjenica da se možeš pogledati u ogledalo bez problema – nemaju cijene, a ovim zločestima njihovi postupci na njihov brk. Preko poznanika me pozvao jedan tip da se nađemo jer on kreće s nečim sličnim kao i ja pa mu trebaju neke informacije. Ok. Dogovorimo mi vrijeme i mjesto, a ja sam u međuvremenu pogledao što on radi da ne dođem na sastanak/kavu neupućen.
Vidio sam na čemu bi on još mogao poraditi, što bi mogao promijeniti, poboljšati, unaprijediti i mislim si, ok, sve ću mu to reći jer mislim da su savjeti korisni. Meni je moj pristup projektu bio koristan pa će možda biti i njemu.

Do sada nikad, ali nikad nisam poželio otići što prije s neke kave ili sastanka jer s ljudima, pa i onima koje vidim po prvi put u životu, nemam problem. U takvim situacijama sam bio već tisuću puta, nisam introvertirani tip i uvijek bude sve ok.
Ovaj put nije bilo.
Ja sam s ove kave želio otići što prije. Čovječe…ovo mi se još nikad nije dogodilo. Prije svega, tip je bio neki mračnjak i baš je zračio nekom negativnom energijom.
Mlaki i znojni stisak ruke pri upoznavanju, bez ikakve emocije, osmijeha… ništa…zero.
Ne znam kakva vi iskustva imate, ali osjetiš u takvim situacijama jel' ti netko ok, kakvu vibru odašilje, radiš neku unutarnju brzinsku procjenu u kojem smjeru će ići razgovor.
I do sad je uvijek išao ok…klikneš s nekim, porazgovarate, vrijeme brzo ode, dogovorite novu kavu… Čovjek je bio sumoran, turoban i u nekom totalnom sivilu. Za nekoga tko pokreće neki projekt očekuješ da pršti energijom, entuzijazmom i euforijom, a kod dotičnog je izostalo svo troje.
Nisam uspio još sam sebi objasniti što je točno to sve skupa bilo, ali bilo je loše. Krenuo je razgovor, a nakon moje prve rečenice kako mislim da je trebao nešto napraviti drugačije, zbog jednostavnosti i dosega – razgovor je bio gotov. Game over.
Čovjek se uvrijedio i naljutio. Nije to rekao naglas, ali je pokazivao to izrazom lica, gestikulacijom, tonom daljnjeg razgovora…

Naredne trideset i četiri minute bile su čisto mučenje. Što god sam ja rekao, predložio, izrazio svoje neko mišljenje – on je to odmah odbio i jednostavno nije želio prihvatiti ništa što sam rekao jer sam se ja drznik usudio reći kako mislim da je u startu malo pogriješio. U nekom trenutku sam i pomislio „pa dobro Domagoj, jel' tebi ovo treba u životu?“.
Čovjek te pozove jer mu treba pomoć, spremiš se, dođeš u Zagreb, želiš mu pomoći, ali on ne želi odstupiti od svoje ideje ni mikron. Sve njegovo je najbolje i jedino ispravno, a sve što ti predlažeš je shit. Dao sam sve od sebe da razgovor okrenem u nekom pozitivnom smjeru, ali ne.
Sve što mu predložiš – ne, ne i opet ne. I još indirektno omalovažava tvoj projekt. WTF ?!? Pa zašto si me uopće zvao?
Pomislio sam čak da je u pitanju i neka skrivena kamera jer s ovakvom nerazgovorljivom osobom još nisam imao priliku sjesti za stol. Nikad.
Nije bilo skrivene kamere, ali spasio me telefonski poziv i činjenica da sam trebao požuriti na drugi sastanak. Kavi je došao kraj, a kad smo se pozdravili mobitel mi je zazvonio još jednom, mahnuo sam tipu koji je odlazio.
Jesus…konačno, ali nije tu priči bio kraj.
Kad sam otišao do šanka provjeriti treba li nešto platiti, konobar je rekao da treba. Tip je platio samo svoju cugu.

Nije stvar u lovi jer niti će se on obogatiti, a niti ću ja propasti zbog jedanaest kuna, ali WTF?!?
Jesam li ja u krivu ako mislim da je tip trebao platiti i moju kavu? Zvao si me jer su ti trebali moji savjeti, ja sam došao. Kad ja nekog pozovem na kavu, onda i platim jer takav je bonton, a ako baš i nije bio pri lovi, mogao je reći pa bih ja platio. Za dvije kave se uvijek nađe. Ili ćemo prati suđe. Sve ok.
Dok sam hodao prema autu smijao sam se sam sebi…i mislio si…pa kud je otišao svijet. Ovako nešto čudno još mi se nikad nije dogodilo, ali ok.
Bi li nešto mijenjao? Ne bih.

Čovjeku je trebala pomoć u obliku savjeta i korisnih informacija i mislim da sam postupio ispravno. To što je on bio u nekom svom filmu njegova je stvar.
Mogli smo sve skupa izbjeći jer smo prije svega izgubili vrijeme, nismo ništa konstruktivno
napravili, on se još i uvrijedio, a ja sam se osjećao kao da mi je netko isisao svu energiju.
Baš sam bio umoran. Iscrpio me.
Vrijeme se moglo potrošiti na neki pametniji način, ali svakom na njegov brk.
Ja ne odustajem jer dobro se dobrim vraća, a tipu želim puno sreće s projektom. Zaista.
I ako me bude zvao, opet ću doći. Znam, bedasto, ali što da radim.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva