2020. rekapitulacija - čovječe, kakva godina je ovo bila!

Dočekali smo kraj godine. I to kakav kraj kakve godine.

Kad te u 06:28 probude uplašeni klinci jer se dogodio potres nije ti svejedno. Ne može ti biti jer ljudi smo od krvi i mesa.  

Klinci su se opet preselili u dnevni i pokušavaju zaspati, ali im ne ide, a u nas su se preselili oni isti osjećaji straha i nervoze kao i proljetos. 

Ne vidiš ih, ali ih osjećaš. Kao i onaj unutarnji nemir koji ti je negdje u tijelu i za koji znaš da će te pratiti jedno vrijeme.  

Javljaju po portalima da je epicentar bio u Petrinji… šaljem svom Željku iz Petrinje poruku – kaže da je gadno drmalo, ali da su ok. Pa ti je odmah lakše.

Još je sve friško, ali kako javljaju mediji, nema ozlijeđenih i to je najbitnije. Da su svi ok. 

Uf…

Čovječe, kakva godina. 

Tješi me što konačno dolazi kraju. 

U četvrtak 31.12.2020., posljednji je dan ove godine i mislim da smo svi zajedno zaslužili nazdraviti. Sebi samima i jedni drugima. Ne mislim već sam siguran u to. Zaslužili smo.

Živjeli. Uzdravlje. Za duševni mir. 

Čovječe… kakva godina…

Kakva godina.

Kad se čovjek malo osvrne unatrag i pokuša se prisjetiti što se sve dogodilo, a dogodila se cijela hrpa loših stvari, možeš biti sretan što je ova godina napokon došla svom kraju, a loše je krenula skoro pa od svog samog početka.  

Korona, lockdown pa popuštanje mjera. Pa opet stezanje mjera, propusnice… pa opet popuštanje mjera… pa opet djelomični lockdown. Pa opet propusnice - hvala stožeru.  

Ovaj potres podsjetio je i na onaj iz ožujka, kad je Zagreb u nedjeljno jutro doživio potres… 22.03.2020. u 06:24. 

28.12.2020. još uvijek ima ljudi koji se nisu vratili u svoje domove. Pojedine obitelji u podsljemenskoj zoni zimu su dočekale u kontejnerima, a pogled na žičaru vrijednu više od 700 milijuna kuna ne pruža apsolutno nikakvu utjehu. 

Čovječe, kakva godina.

Tu je i čitav niz vrlo upitnih i diskutabilnih mjera koje je donosio stožer.

Godina je donijela i povjerenje kao i gubitak povjerenja u isti taj stožer koji nam kroji svakodnevicu od proljeća. 

Bilo je tu i prosvjeda protiv donesenih mjera, pa protiv cjepiva. Pa su se protiv ovih koji su protiv cjepiva pobunili oni koji su za cjepivo. Teško je više bilo razabrati tko se protivi čemu i protiv koga. 

Internet se u ovoj godini pokazao kao prva linija na kojoj se svakodnevno bore oni koji su za i protiv. Mjera, cjepiva, 5G, čipiranja…teoretičari zavjera i protivnici teorija…

Negdje u lipnju pobijedili smo i koronu - tako je barem govorio premijer. 

Ne zaboravimo na političke igre prijestolja u sedmom mjesecu i sve radosti koje su nam pružile razne političke opcije u borbi za tron. 

Imamo li na koncu „srpanjske žrtve“ i tko su žrtve, prosudite sami. 

Godinu je obilježila i online nastava s kojom su se podjednako izazovno nosili učenici, učitelji i roditelji. 

Uz sve to bili smo osuđeni na, kako bi rekao predsjednik (i dobro je pogodio izraz) „medijsko šopanje“ o koroni. 

Koliko god se trudiš napraviti distancu i pokušavaš se maknuti od bilo kakvih vijesti o koroni – ispada kako je to nemoguća misija jer korona vrišti sa svih strana. Od jutra pa do kasnih večernjih sati. Broj novozaraženih, broj testiranja… 

Kad čujem rečenicu koja započinje s „u protekla 24 sata…“ prođu me trnci.  

Kao da se ništa drugo u zemlji i svijetu ne događa. Ok, s podjednakim žarom izvještavalo se i o predsjedničkim izborima u Americi. 

Izbori u Americi možda su Hrvatskoj bili potrebni jer su još jednom potvrdili poražavajuću činjenicu kako biračko tijelo u Hrvatskoj više pažnje pridaje prekooceanskim izborima nego onima na domaćem terenu, ali… God Bless America.

Čovječe, kakva godina.

Ljetna sezona donijela je tračak optimizma i na kratko smo zaboravili na koronu. 

Ljeto nam je trebalo. 

Nije boleština nestala preko ljeta, ali toplo vrijeme kolektivno nas je prebacilo u laid back mod. Tko je mogao, skoknuo je na more i izvalio se na plažu. Brige nisu nestale, ali lakše se s njima bilo nositi dok između dva kupanja uživaš u krigli piva ili kriški fino rashlađene lubenice. 

Stigla je jesen, započela nova nastavna godina, ali situacija se nije smirila jer dolaskom hladnijeg vremena, korona i broj zaraženih se povećavao pa smo obarali nove rekorde što je uzrokovalo novim strogim mjerama s kojima ulazimo u novu godinu. 

I slikom Capaka kako sjedi na kutiji cjepiva?!? 

Ne mogu shvatiti poriv za upravo ovakvom fotografijom. Zašto??? Čemu???

Čovječe, kakva godina.

Političkih afera se nisam ni dotaknuo i ne želim ovaj put jer ova bi kolumna vrlo lako mogla postati kolumna u nastavcima. Dosta je loših stvari obilježilo godinu na izmaku i nema potrebe sad kroz političke afere dodatno trljati sol na ranu. Jedino što nam se može dogoditi je to da ćemo se dodatno živcirati, a živcirali smo se već i previše.

I to na onoj našoj, samo našoj, osobnoj razini.

Siguran sam kako je svatko od nas ovu godinu proživio na sebi svojstven način. I vjerujem kako nikome od nas nije lako jer svatko se morao uhvatiti u koštac s nekim problemima i situacijama koje je donijela ova godina. Ono što se nije promijenilo i nikad neće jest činjenica kako su svakome njegovi problemi najveći.

I to je potpuno ispravno i ljudski. Svatko od nas mogao bi navesti gomilu razloga zašto mu je ova godina bila loša ili što mu se loše dogodilo. 

Netko je ostao bez posla, netko bez dijela prihoda, netko je ostao bez drage osobe, netko se mučio sa zdravljem. 

Svatko od nas ponaosob mogao bi 2020. poslati u neko mjesto zbog xy razloga. 

I sam ih imam gomilu i podjednako su mi teški kao svakom njegovi. 

Kad se sjetim kraja 2019. godine, u svim mogućim segmentima 2020. trebala je biti godina za pamćenje jer toliko je dobrih planova bilo i sve je ukazivalo na to kako će godina biti TOP. Taman kad smo se polako zagrijavali za sve ono što donosi, čitava koncepcija srušila se preko noći i godina je već u ožujku postala FLOP. Sve to bez ikakvih naznaka da će nešto u skorije vrijeme promijeniti. 

Nakon početnog šoka, tuge i nevjerice ne preostaje ti ništa drugo nego uhvatiti se u koštac sa svim izazovima koji su pred tebe stavljeni. Dani idu dalje, tjedni prolaze, život ne staje. On grabi dalje, ide, melje… Ponekad te pomazi, a često i mučki udari. Vrlo rijetko nudi mogućnost da ti biraš. To tako nažalost ne ide. 

Nema smisla predati se i čekati da se stvari riješe same od sebe. Neće. 

Resetiraš se i pokušaš izvući ono najbolje. Tome nas je 2020. i te kako naučila.

Čovječe, kakva godina. 

Da mi je netko rekao da će godina izgledati ovako kako je izgledala ne bih mu vjerovao. Nikad.

Svi scenariji i situacije s kojima smo se susreli teško su prihvatljivi, ali ovdje su. Postali su dio nas. Realni, opipljivi, ponekad tužni i bolni, a neizvjesnost koja nas prati kao sivi oblak nad ovom godinom nimalo ne olakšava.

Svaka čast dobrim vilama i jednorozima, ali život najčešće nije bajka. Koliko god mi željeli da život upravo to bude. 

Život je jednostavno „samo život“ i sa sobom ponekad donosi i drame i tragedije. 

Nisam od onih koji lako odustaju već na prvoj prepreci. Nisam od onih koji cvile. 

Da, teško je. Da, situacija je u kakvoj se do sad nikad nisam našao, ali to ne znači da treba stati. I predati se jer kao što sam napisao, svoje situacije i svoje probleme moraš riješiti sam. 

Kako svih prijašnjih, tako i ove nikad izazovnije, nikad stresnije, nikad neizvjesnije godine. 

Moram biti iskren i bez obzira na gomilu sranja (pardon my french), godina je donijela i mnogo lijepih stvari. Kako bi rekla moja prijateljica Ivana, kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, a iza tih novootvorenih vrata često se mogu pronaći i krasne stvari.

Dovršio sam i konačno realizirao neke moje ideje, planove i želje. 

Prije svega izdao svoju prvu knjigu što je za mene veliki osobni uspjeh i pobjeda nad ovom godinom. Uspješno se suočio se sa svim izazovima i problemima s kojima sam se susreo na tom putu.

Nisam otputovao nigdje mada su mi putovanja dio mog primarnog posla, ali sam zato naučio brojne nove stvari, upoznao velik broj novih, vrlo dragih, simpatičnih i pristupačnih ljudi. U ovoj godini u moj život ušli su neki ljudi za koje sam siguran kako će u njemu još dugo i ostati.

Započeo sam neke nove projekte, nove suradnje. 

Godina je donijela i preslagivanje prioriteta i ono što mi je do nedavno bilo vrlo važno sada je potpuno minorno.

Čovječe, kakva godina…

Ova godina priuštila mi je i nešto o čemu posljednjih sedamnaest godina nisam mogao niti sanjati. Biti kod kuće i raditi od kuće, a ono što je najvažnije – provoditi toliko mnogo vremena s obitelji bez obzira na sve izazove s kojima smo se suočili, a bilo ih je. 

Bilo je tu i svađa s kćerima, ali to ide u kompletu s nama roditeljima i kćerima tinejdžerkama. To je ona obiteljska dinamika o kojoj sam mnogo pisao u ovoj godini na izmaku. 

Provesti toliko vremena s obitelji do sad je za mene bilo nezamislivo. Zbog dinamike posla i drugačijih okolnosti, ali to mi je omogućila upravo ova godina i neizmjerno sam joj zahvalan na tome. Uvijek nastojim snagu crpiti iz dobrih stvari, a pozitivan stav je nešto čega se ne odričem bez obzira kakva godina bila. 

Sve one bad stvari nastojim na kraju ove godine zaboraviti no opet, kad bolje razmislim, da nije bilo njih, vrlo vjerojatno se ne bi dogodile sve ove lijepe. 

Mnogočemu su me ove „loše“ stvari naučile, otvorile mi neke nove poglede pa čak me i promijenile na jedan određeni način. 

Svako zlo za neko dobro. Jin & Jang.

Bi li mijenjao nešto da mogu u ovoj godini? Ne znam. Možda čak i ne. 

Tu smo, zajedno smo, zdravi smo, dobro smo. 

Duboko u sebi optimistično vjerujem kako će nova godina biti potpuno drugačija. I taj optimizam i nadu da će biti bolje nam nitko ne može oduzeti. Za to se možemo i imamo potpuno pravo uloviti jer 2020. teško će biti nadmašiti. 

Vjerujem da će nova godina biti dobra, sretna, zdrava i vesela.

I upravo takvu 2021. želim i vama. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva