Ljubomora je emocija koju možemo osjećati u raznim situacijama, dolazi u raznim oblicima i intenzitetima te se javlja u gotovo svim vrstama odnosa. Neki ljudi su skloniji tom osjećaju od drugih. Neki s tim osjećajem lakše izlaze na kraj, dok drugi zbog njega imaju velikih problema. A neki ljubomoru koriste za povećanje bliskosti i produbljenje odnosa. Pa krenimo onda za početak od ideje kako i zašto dolazi do osjećaja ljubomore?
Ljubomora kao poticaj za očuvanjem „svoga“
Svaka emocija ima određenu svrhu, odnosno evolucijski se razvila kako bi nam „pomogla“ u nošenju s izazovima s kojima se susrećemo. Tako nam primjerice strah pomaže pri aktivaciji tijela na bijeg ili borbu. Srce nam jače kuca, proširuju nam se zjenice, ubrzano dišemo i spremni smo na akciju. Ljubomora je osjećaj koji nam se javlja, u području partnerskih odnosa, kad imamo dojam da bismo mogli ostati bez svojih partnera. To može biti u situacijama kad neka druga osoba „baci oko“ na našeg partnera ili kad imamo dojam da se našem partneru sviđaju druge osobe.
Zanimljivo je da su muškarci češće i intenzivnije ljubomorni kad se radi o seksualnoj nevjeri, a žene kad se radi o emocionalnoj nevjeri. Prema teorijama evolucijske psihologije, muškarcima je seksualna nevjera, odnosno sama pomisao na nju vrlo neugodna jer se time dovodi u pitanje njegova sigurnost u očinstvo djece. Žene s druge strane kao najveću prijetnju doživljavaju potencijalnu emocionalnu nevjeru jer na taj način mogu izgubiti privrženost, skrb i sigurnost koju njima i djeci pruža muškarac. Napominjem, radi se o vremenu kad smo živjeli sasvim drugačijim životom, bili nomadi ili se bavili lovom. No, od tog vremena nije bilo dugotrajnih stabilnih uvjeta koji su potrebni kako bi se evolucijski razvile neke nove prilagodbe te smo mi danas, prema načelima evolucijske teorije, prilagođeni još uvijek životu u to davno doba.
Osjećaj da bismo mogli ostati bez svog partnera vrlo je neugodan i u nama budi strah od novog i nepoznatog, nesigurnog života. No, ljubomora kao takva nas ne potiče na ljutnju, svađu ili okrivljavanje kao što je to često danas slučaj. Ona nas potiče na prilagodbu i zaštitničko ponašanje. No, krenimo prvo od današnjih nuspojava ljubomore ili „evolucije“ ljubomore u današnjim vremenima.
Posjedovanje, pripadanje i vrednovanje sebe
U materijalističkom društvu u kojem danas živimo, često se sve svodi na ono što imamo te koliko smo uspješni. Takva natjecateljska atmosfera u kojoj odrastamo utječe na razvoj naše slike o sebi, odnosno našeg samopoštovanja. Može se dogoditi da stvorimo ideju da vrijedimo onoliko koliko „posjedujemo“ stvari ili ljudi te da vrijedimo samo ako nas drugi odobravaju, hvale i poštuju. Slika o sebi se stvara u odnosu s drugim ljudima i njihovim povratnim informacijama, ali ide i iz naše osobne ideje tko mi jesmo i tko mi želimo biti.
Može se dogoditi da svoju egzistenciju, vrijednost i život vidimo kroz naše partnere, djecu, prijatelje i slično. Na taj način postajemo jako ranjivi jer imamo nesvjesnu ideju da ako izgubimo te druge, direktno gubimo i sebe same ili gubimo na vrijednosti. Kako god, naša sigurnost i egzistencija ovise o tim ljudima. Oni su naše sidro. Takvim je ljudima vrlo teško biti samima. Jednostavno ne znaju što bi sami sa sobom ili su tako nesretni da kad su sami ih preplave njihove emocije te na neki način bježe od samih sebe. To je jedna vrlo teška situacija koja je pogodna i za razvoj posesivnog ponašanja i vrlo teške ljubomore koja na kraju često tjera druge ljude od takvih osoba.
Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?
Drugi spoj osobina koji potencijalno vodi u „patološku“ ljubomoru je generalno nepovjerenje u ljude, u sebe ili u partnera. Te tri stvari se mogu međusobno ispreplitati i u suživotu s prethodno navedenom teškoćom čine idealnu kombinaciju da se postane posesivno – ljubomorni partner. Naravno da je na pitanje postavljeno u naslovu ovog paragrafa preporučljivo odgovoriti da vjerujemo svojim očima. No, ponekad nas naše oči zaista mogu varati.
Osobe koje su nepovjerljive i/ili paranoične gledaju na događaje oko njih na takav način. Percepcija svijeta je osobni dojam svake osobe nastao na temelju njezine ličnosti, odgoja, životnih iskustava, stavova i bazičnih vjerovanja. Osobi koja za bazično vjerovanje ima ideju da su ljudi pokvareni prevaranti u nekoj benignoj situaciji će se javiti misao da ju partner laže i postat će ljubomorna. Ono što takvim ljudima pomaže je razumijevanje druge strane i „učenje“ povjerenja u partnera. To je nešto što se odvija polako i zahtijeva puno truda i upornosti s obje strane. No, moguće je samo ako osoba koja ima teškoću s „ljubomornim ispadima“ shvaća da ima problem i da bi na taj način mogla izgubiti svog partnera. Ako to ne shvaća već misli da za ljubomoru ima osnovu, a zaista nosi takve „devijantne naočale“ i treba vjerovati partneru, a ne svojim očima, preporuka je pustiti joj da živi sama u svom svijetu. Dokazni postupci kod takvih ljudi nikada ne urode plodom, samo nam se može dogoditi da se otuđimo od svojih prijatelja i izoliramo u svijet u kojem smo sami s partnerom koji nam ne vjeruje, optužuje nas, a zapravo se na smrt boji da će nas izgubiti.
Ljubomora kao saveznik
No, ako nismo nepovjerljivi i nemamo problema biti sami sa sobom, također nam se može dogoditi da imamo osjećaj ljubomore. On je prirodan, normalan i ima svoju svrhu. S jedne strane nam se pali lampica da štitimo svog partnera i okolini dajemo do znanja da je „zauzet“. Također, daje nam do znanja da imamo želju da naš partner nije ni sa kim drugim proživljavao lijepe trenutke jer mu tada mi pružamo nešto novo, jedinstveno i ekskluzivno. Ima jedna mala tajna… nikad nam ni sa kime nije isto i uvijek nam je novo i neponovljivo jer smo mi drugačiji i neponovljivi, svatko individua za sebe. A kad nam zasmeta neka osoba ili ponašanje našeg partnera te nam se javi osjećaj ljubomore, dobro je zapamtiti detalje vezane za situaciju.
Umjesto da se ljutimo na partnera, svađamo, sumnjamo u njegovu ljubav i iskrenost i dopuštamo da ljubomora upravlja našim ponašanjem, možemo ju iskoristiti kao dodatni „začin“ našem odnosu. Na taj način možemo vidjeti što je to što se našem partneru sviđa, što bi želio. Možemo ponekad ispuniti te želje, ući u ulogu nekih drugih karakteristika i osobina koje se partneru sviđaju, a mi ih ne ispoljavamo svaki dan. Na taj način nećemo izgubiti sebe, već njegovati svoje i partnerove fantazije, upoznati partnera još bolje, ali i upoznati sebe i sva svoja lica. Svatko je od nas centar svog malog svemira, poseban i nezamjenjiv te možemo biti tko kod i kakvi god mi to želimo dokle god uživamo u tome i ne nanosimo drugima štetu. Barem ja tako volim gledati na svijet.
Sunčana Rokvić, psihologinja
InsideOut, portal za primijenjenu psihologiju
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.