Slučaj nasilja u obitelji župana požeško-slavonskoga, čija je supruga već prije slala mailove u kojima upozorava hrvatskog premijera o nasilničkoj naravi svoga muža, nije nešto što bismo trebali ignorirati
Ne znam koliko je gospođa u braku s dotičnim, kojeg se optužuje za obiteljsko nasilje, nit' me zanima. Ne zanima me, isto tako, je li lik član ili visoka pozicija kakve god parade iz cirkusa koja nam vlada. Dakle, ne tiče me se ništa o toj obitelji. Dokle god ta obitelj nije a) javna i b) štetna, u neku ruku, za svoju okolinu. Ovo je isto kao i sa susjedom koji mlati ženu i/ili klince stan do. Jednostavno se ne smiješ oglušiti na bilo kakav urlik i zapomaganje. Moraš pozvati policiju. Moraš pokucati na vrata. Moraš odgovoriti na e-mail. Jasno nam je dosad svima, da institucije 'rade' –dvokratno, u svim smjerovima, neovisno o sezoni, te da na žalost, svaka promjena mora doći od nas samih.
– To je njihova stvar! Ili, još je originalnije komentirao drugi kolega političar – A dogodilo se! (kroz osmijeh)… je i vaša stvar. Teško je i pokušati objasniti onome tko nikada nije bio u situaciji da se osjeća manje od makovog zrna pored partnera, kakav je to osjećaj. Nemoguće je približiti takvu nemoć ako sami niste bili u datoj situaciji. Fizičko nasilje dolazi u paketu s psihičkim nasiljem. Nevolja nikad ne dolazi sama, to svi znamo. Koliko sam žena čula nekada kroz tihe razgovore, kako bi radije dobile šamar nego prolazile tjedne i tjedne agonije psihičkog maltretiranja. Pazi ti mentalne molitve! Pljusni me radije, nego da sam u tretmanu šutnje za nešto što sam kriva… a ni ne znam što je!
Svega danas ima. I tako sam tužna kad to pomislim. I ti ljudi nisu dobili što su trebali nekada. Neki, sa sobom i duboko u sebi, nose ogromne ožiljke, velike i duboke frustracije, iz dana kada su bili još maleni… onaj koji nije dobio dovoljno ljubavi, onaj koji je i sam maltretiran, što drugo zna, nego dići ruku? Ili iskazati svoje nezadovoljstvo urlanjem.
Malen si tada. Kao što nikad nisi bio. Da te udari stranac na ulici, pa nekako ga strpaš u koš – luđaka, ali kad je taj luđak onaj s kojim dijeliš svoj život… za to se teško organiziraju 'ladice u glavi'. Kuda s tim? On predstavlja nekakvu ljubav života, a evo, mlati me. Ili urla na mene s takvim bijesom da me strah disati. Gađa predmetima oko sebe?
Teške su to situacije i žene koje se nalaze u takvim odnosima ne smije se a) osuđivati; b) ignorirati; c) optuživati.
Ono što moramo napraviti jest pogledati i vidjeti. A onda reagirati. Ne znam kako vi, ali ja imam osjećaj da svatko od nas poznaje ili je čuo za barem jednu ženu koja trenutno trpi psihičko ili fizičko nasilje. A zašto okrećemo glavu od njih? Zašto je ne pitamo – kako mogu pomoći? Koliko od tih žena još sebi nije priznalo da ih voljeni maltretira, gdje će priznati nekome drugome. Puno sam razmišljala zašto i kako je moguće da žene ostaju u takvoj situaciji dan duže nego bi smjele, no porazno je zapravo, kakvu vrstu nemoći osjeća žena koja je u takvom odnosu. Što to nosimo u sebi, i otkad, da se ne usuđujemo zucnuti?
Potreban je ogroman broj sati psihoanalize da bi do toga došli, ali dokle god se ovakvi slučajevi ne komentiraju, prozivaju i u konačnici prikladno kažnjavaju, nemoćne žene - žene bez trunke samopouzdanja, će i dalje trpiti agresiju. Da bi se ljudi pokretali, moraju osjetiti nekakvu milost. Ne želim zvučati kao pop, ali, nešto nas mora gurnuti da krenemo dalje. Možda će baš taj šamar biti onaj koji će predstavljati nogu u dupe, i jedna od njih možda spakuje stvari i ode. Makne se od nevolje, i pokuša naći novi život. Jer, drugačije neće biti. Nisam čula za jednog frajera koji je obećao da više nikad neće udariti partnericu, a da se toga držao. Tako da, povući ručnu, netko mora. I bit će svima lakše. Jednom. Netko će otići u miru.
Netko će otići pod pratnjom policije. Netko će se ogrnuti najboljim odvjetnicima, a netko će morati proći na onaj najteži način. Kako god da bilo, proći će. Samo se treba pokrenuti. Možda će pokušati doći do nekakve udruge, možda će priznati prijateljici, možda će priznati nekome u obitelji, ali najvažnije, da prizna sebi. Samo je jedan život, koji prolazi u treptajima, a neke žene se ne mogu pomaknuti s jednog mjesta, koje je jako, jako duboko i mračno. Kada je televizija došla po komentare građana, svi bježe od kamere i ne žele komentirati. Tragi-je*eno-komično.
Svi do jednog, sada ruku u zrak, jer sudjelujete u svakom šamaru za sve sirote žene koje još nisu smogle hrabrosti. Sve ok, jer- 'imamo samo jedan život, najbolje je gledati samo svoje dupe i svi imamo svoje probleme.' A sad svi ruke u zrak koji imate kćerkicu ili mlađu sestru koja se friško zaljubila u lika… s kojim, jednostavno, nešto nije u redu… ?
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.