- Karijerni zaokreti danas više nisu znak neozbiljnosti, nego prirodan odgovor na svijet koji se brzo mijenja i na unutarnji osjećaj da je jedan profesionalni ciklus završio
- Vanja Blumenšajn, nakon 20 godina uspješne karijere u oglašavanju, bez drame i bijega okrenuo se umjetnosti aranžiranja cvijeća, pokazujući da promjena može biti logičan nastavak dugog procesa, a ne rez s prošlošću
- Njegova priča podsjeća da identitet nije vezan uz jednu titulu, da su strah i nesigurnost normalni suputnici promjene te da se iskustvo uvijek može pretočiti u novi, jednako kreativan jezik
Još donedavno je ideja da čovjek u nekoj dobi - na primjer, nakon dvadeset godina uhodane karijere - sve ostavi i krene ispočetka, zvučala suludo. Generacije prije nas isti su posao radile cijelog života, dokazujući na taj način stabilnost, zrelost, pa i društveno prihvaćeni uspjeh. No svijet se promijenio, a skupa s njim promijenili smo se i mi pa je danas sve manje neobično, da ne kažemo - gotovo očekivano, karijere preslagivati svakih nekoliko godina. Ne zbog hira, nego zato što se, kako Vanja Blumenšajn kaže, „mi zapravo uvijek krećemo i mijenjamo, čak i kada se čini da stagniramo“.
Industrije se mijenjaju nezamislivom brzinom, nove profesije nastaju svakih nekoliko mjeseci, a ljudi sve češće uviđaju da je ponekad veći rizik ostati nego otići. Prelasci iz jedne karijere u drugu, nekada rezervirani za individualce s jakim živčanim sustavom ili ekstremnu dozom hrabrosti, sve su češći, i sve su normalniji. Neki se karijerni zaokreti događaju nakon burnouta, drugi iz dosade, treći iz želje za dubljim smislom, a četvrti jer nam tijelo ili okolnosti više ne dopuštaju staru rutinu.
I pritom se ne radi samo o ‘traženju sebe’, kako se to često površno interpretira. Ljudi danas sve bolje prepoznaju kada je određeni profesionalni ciklus došao do prirodnog kraja. Sve više nas shvaća da dinamika smislenog rada ne slijedi pravocrtne putanje, već elipse, zavoje, povratke i nove početke. Danas više nije neobično u tridesetima krenuti u novu školu, u četrdesetima otvoriti malu radionicu, a u pedesetima odabrati profesionalni smjer koji se nikada ranije nije činio mogućim. Ono što je nekada bila anomalija, odjednom je postalo legitiman oblik osobnog razvoja.
Ipak, unatoč sve većoj otvorenosti društva, izazovi koji prate karijerne zaokrete ostaju vrlo stvarni, i univerzalni. Gubitak sigurnosti, identitetska pitanja, financijski rizici, sumnje okoline, strah od početka 'od nule’ i potreba za učenjem novih vještina samo je dio svega onoga što može djelovati obeshrabrujuće. Jer - tko smo ako nismo ono što smo godinama radili? Hoće li nas okolina doživjeti kao hrabre ili kao lude? I na kraju - znamo li uopće što radimo?
S druge strane, ono što najviše pomaže također je univerzalno: unutarnji osjećaj smjera, makar nejasan; podrška bliskih ljudi; dopuštanje sebi da učimo sporo i griješimo često; i spremnost da razmontiramo vlastite konstrukcije - one fingirane definicije identiteta koje se godinama vežu uz jednu profesiju, ured i potpis u e-mailu.
Foto: Martina Movrić
Vanja Blumenšajn je možda jedan od najintrigantnijih primjera karijernog zaokreta na domaćoj sceni u posljednjih nekoliko godina. Nakon dva desetljeća u oglašavanju, obilježenih nagradama, vlastitom agencijom i brojnim projektima koji su oblikovali industriju, taj je kreativac okrenuo stranicu i - posvetio se cvijeću. Ne vrtu, ne hortikulturi, nego umjetnosti aranžiranja, stvaranju cvjetnih instalacija i istraživanju jezika boja, tekstura i oblika u jednom posve novom, ali opet duboko kreativnom mediju.
Kraj koji je zapravo bio početak
Kada Vanju pitate o onom jednom trenutku, o točki na kojoj je donio odluku da napusti marketing, njegove vas riječi možda iznenade. “Ne bih rekao da je to bio jedan trenutak”, kaže. “I kada se čini da stagniramo, mi se zapravo uvijek krećemo i mijenjamo.” Trenutak promjene, u njegovom je slučaju, kaže, počeo trenutkom početka rada u oglašavanju.
I upravo tu leži ključ razumijevanja njegova puta: promjena nije bila nagla, nije bila hir, nije bila bijeg. Bila je samo logičan nastavak procesa koji je u njemu tiho postojao godinama. Nakon dvadeset godina intenzivnog rada, od kreativnog pisanja do vođenja agencije, osjetio je da je došlo vrijeme da njegovu potrebu za stvaranjem preuzme neki drugačiji medij. “Igrom slučaja, dogodilo se cvijeće,” kaže.
Foto: Lucija Drača
O strahu, identitetu i racionalnosti koja služi slobodi
Kod velikih promjena strah je gotovo obavezan suputnik, ali ne i za Vanju. “Neuspjeh nije opcija”, kaže potpuno iskreno, ne kao floskulu, nego kao osobni kredo. Priznaje da je racionalan i da se, kad ga nešto zaintrigira i obuzme, fokusira na cilj bez dugog zadržavanja na strahovima. To ne znači da je krenuo bez plana; naprotiv, osigurao je sigurnosnu podlogu koja mu je omogućila da se cvijećem bavi kao umjetnošću, a ne borbom za preživljavanje.
A identitet? To je pitanje koje ga je zapravo iznenadilo. “Na neki način ja ću sebi zauvijek biti i copyrighter i kreativni direktor. Sad i cvjećar. I tko zna što još”, kaže, dodajući rečenicu koja bi trebala stajati u svim priručnicima o karijernim promjenama: “Mi nismo (samo) naši poslovi.”
Foto: Lucija Drača
Učenje, sumnje i frustracije kao normalan dio puta
Svaki početak je težak, a Vanja ga nikada nije romantizirao. Priznaje da je učenje lijepo, ali i frustrirajuće. Kreativne industrije, bez obzira na medij, često se susreću s istim izazovom: kako spojiti umjetničko i isplativo? Ipak, jedan od njegovih najkonkretnijih izazova i dalje je vrlo praktičan - prostor. Dok za njega traženje savršenog mjesta za rad još uvijek traje, Vanja je usput smislio i prijedlog za lokalne vlasti: “Dajte prazne poslovne prostore ljudima s idejama na godinu dana s mogućnošću produljenja - bit će to win-win za sve.”
„Nešto se uvijek kuha“ - zaokret kao osobna konstanta
Promjene ovakvog tipa često izazivaju različite reakcije - od iskrene potpore do prikrivene zabrinutosti, no Vanja ima sreću da je okružen ljudima koji ga razumiju i podržavaju. “U mom krugu ljudi imam apsolutnu podršku”, priznaje, dodajući da mu je bilo zanimljivo vidjeti reakcije šire publike - mnogi su mu pisali da u njegovoj odluci prepoznaju vlastite neizrečene želje. “Lijepo je vidjeti da inspiriraš,” kaže. “Ali na kraju dana, bitno je pronaći vlastitu motivaciju.”
Kada govori o svom profesionalnom putu, Vanja sam sebe opisuje kao osobu kojoj je pokret prirodno stanje. I doista, i prije cvijeća stalno je pokretao nešto novo - agenciju, NGO projekte, rad na inkluziji starijih osoba, brend majica, kuću za odmor u prirodi… “Moj je mozak, nažalost ili na sreću, uvijek u procesu pripremanja nečeg pa mi osjećaj ‘nešto se kuha’ nije stran.”
U novoj profesiji najviše ga veseli otkrivanje novog potencijala. “Osjećao sam da sam na starom poslu ostvario neki svoj potencijal i da bi, umjesto da se ponavljam, bilo zanimljivije da se re-inventam.” A on to i čini - strpljivo, istraživački, s punom sviješću da uči novi jezik kreativnosti. Pozitivno ga je iznenadio velik interes za njegov rad, a negativno… “hm… koliko će mi metla biti važna u životu.”
Foto: Martina Movrić
Drugačiji ritam, ali ne nužno lakši
Iako se možda čini da rad s cvijećem donosi mir i sporiji tempo, Vanja to demantira. “Ne bih rekao da se obujam posla smanjio, promijenila se njegova kvaliteta.” Sada ustaje ranije, više vremena provodi u prirodi i s psom, manje za računalom, više s ljudima koje nikada ne bi upoznao u agencijskom životu. I taj mu je svijet zanimljiv.
Sve vještine iz marketinškog svijeta itekako su primjenjive: komunikacija, dizajn, fotografija, produkcija. “Sve čime sam se bavio prije apsolutno je iskoristivo i ovdje, samo u novom mediju.” I upravo taj spoj čini njegov rad prepoznatljivim i drugačijim.
Suho cvijeće nije jednostavan medij, i Vanja to otvoreno priznaje. Krhko je, kruto, zahtijeva specifična znanja i puno strpljenja. Prva iskustva stekao je kod cvjećarke Ide Jurjević, a ostalo je bio put “pokušaja i pogreške”. Suho je cvijeće kod nas i dalje avangardno - nema škola, nema formalnih radionica, pa je internet bio njegov najveći učitelj. I osjeća da je tek na početku.
Foto: Lucija Drača
Instalacija koja je dokazala da je sve moguće
Iako su želje klijenata važne, Vanja zna da ga biraju zbog estetike. “Vode me boje, teksture, atmosfera koju neka kombinacija proizvodi.” A najteži dio posla? Neizvjesnost. Hoće li stići pravo cvijeće? Hoće li biti dovoljno? Hoće li moći napraviti što želi? “Otpuštanje kontrole nije jednostavan zadatak.”
Jedan od najzahtjevnijih projekata bila je instalacija koja interpretira osjećaj doma -dvometarsko gnijezdo od cvijeća. Taj ga je projekt podsjetio koliko ljudi vjeruju u njegovu viziju, ali i da može učiniti ono što mu se još jučer činilo nemogućim.
Gdje se vidi za pet godina? “Nemam pojma ;)”, kaže. Ali voli ideju umjetničkih instalacija, možda i kazališta. Ima planove za 2026., zanimljive suradnje, veliku vanjsku instalaciju… i želju da ide polako, kako bi u tom putu mogao i uživati.
Onima koji razmišljaju o promjeni, poručuje da slušaju sebe. I da pronađu taj osjetljivi, ali ključni balans između mozga i srca, rizika i sigurnosti. Jer nitko to ne može umjesto nas.
* Ovaj i druge članke u cijelosti pročitaj u novom broju miss7 magazina koji te čeka na kioscima!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.