U susret predstavi „Ti“ koja kroz dojmljiv plesni duet priča o intimnosti i ispituje ljudsku bliskost, život i njegov ciklus, popričali smo s višestruko nagrađivanom plesnom umjetnicom Aleksandrom Mišić. Oni koji u Zagrebačkom plesnom centru nisu imali priliku pogledati spomenutu predstavu na Dan zaljubljenih 14. veljače, mogu to učiniti ovaj vikend, u subotu 7. ožujka.
Aleksandra je veoma posebna figura na hrvatskoj plesnoj sceni. Usavršavala se u inozemstvu na plesnim školama i kroz rad s brojnim svjetski poznatim koreografima. Članica je Zagrebačkog plesnog ansambla, iako od 1997. radi i samostalne koreografije te predstave. Zajedno s kolegom Ognjenom Vučinićem, s kojim pleše u predstavi „Ti“, osnovala je plesnu kompaniju MASA Dance Company, a nagrađena je i nagradom za najperspektivnijeg koreografa 2004. te nagradom Hrvatskog glumišta za najbolje plesno ostvarenje 2014. godine.
„Ti“ je nastala je iz ideje scenskog i video uprizorenja poezije Enesa Kiševića, konkretno pjesme „Sunce, vjetar i ti“. Samu predstavu osmislili su Aleksandra i Ognjen, a za istu su osvojili Grand prix nagradu na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru.
Dobitnica si Nagrade hrvatskog glumišta! Što za tebe ta nagrada predstavlja na profesionalnom, ali i privatnom planu?
Moram priznati da sam se više puta vraćala na ovo pitanje, odgovor je uvijek nekako isti. Super,zadovoljna, ponosna, ispunjena... i sve to jest. Shvatila sam da ona za mene predstavlja jedno dostignuće koje mogu staviti iza sebe. To je lijepo priznanje za umjetnika. Kroz ovu nagradu se i otvorilo polje šire javnosti. Pritom mislim na televiziju, radio, časopise i portale, što je bitno za ovu vrstu umjetnosti. Sve drugo se nastavlja dalje i ide svojim tokom.
Kakav je osjećaj dobiti prestižnu nagradu, kakva je ona na festivalu suvremenog plesa u Alžiru, tako daleko od kuće? Sigurno je malo reći „lijep osjećaj“ ili upotrijebiti pojam „sreća“, ali što nam još možeš reći o tom iskustvu?
S obzirom da nismo ni znali da se dijele nagrade i da smo izveli predstavu doslovce izašavši iz aviona, onda su uzbuđenje, iznenađenje i sreća bila veća nego ikad. Ali izuzevši samu nagradu koja nas je obogatila, publika i entuzijazam prema plesu koju smo tamo sreli je učinila puno više. Ostavila trag u nama, kao i mi u njima, te nas je opet posjetila zbog čega se bavimo baš plesnom umjetnošću. Univerzalnost govora tijela daje nam mogućnost komunikacije i dijeljenja bez obzira na govorno područje, na različitost kultura i tako dalje.To je predivno kad spoznate i osjetite!
Ognjen i ti, osmislili ste predstavu „Ti“, potaknuti pjesmom Enesa Kiševića. Očito je da je pjesma dakle bila prvi impuls za stvaranje ove predstave, ali jesu li tu bili i neki drugi vidovi inspiracije?
Ogi i ja smo bili početna inspiracija jedno drugome. Krenuli smo iz sebe u stvaranje predstave. Igrali smo se sa svim i svačim, i imali raznorazne ideje. Inspiracija su nam bili glazba, puder, kostim. Imali smo razne materijale, a na kraju se sve složilo u ''Ti'', pjesma je došla zadnja, samo je trebala biti na pravom mjestu.
Kako plesači postignu takvu razinu bliskosti u izvedbi? I pritom ne mislim samo na predstavu „Ti“ koja se bavi intimom, nego općenito?
Ognjen i ja smo plesni partneri već 30 godina tako da je ta bliskost uvijek bila prisutna i raste. Općenito kod plesača, bliskost se ostvaruje preko tijela, ideje predstave i nekakve unutarnje kemije. A kada vježbate s nekim u dvorani tolike sate i dijelite sve u tom trenutku, gradite zajedno kreaciju,to se jednostavno spontano dogodi. Zajedno smo. Jedno bez drugog ne može. Plesači treniraju, osvješćuju i upoznaju mogućnosti svog tijela i komuniciraju s tijelom drugoga. Surađujemo jedni s drugima, oslanjamo se jedni na druge...
Plesači općenito jako često ulazne u privatan prostor onog drugog. Držite jedni druge u zraku, ispreplićete tijela i tako dalje. Postoji li nekada neugoda zbog toga, ili to plesači nadiđu već na početku svoje karijere?
Mislim da je nemoguće osjećati neugodu i plesati iskreno. Tijelo mora biti slobodno i otvoreno, spremno da se izrazi. Stoga sve barijere moraju biti maknute.
Kako bi opisala raspon emocija koje osjećaš dok plešeš?
Ne znam da li su emocije prava riječ za to. Ja bi prije rekla da su to tjelesni intenziteti iz kojih proizlazi nekakav osjećaj. Raspon je bogat i raznovrstan!
Što sljedeće možemo očekivati od Alex Mišić ?
Ove godine spremam svoj solo ''Knocking on a heavens door'' u produkciji Masa dance company čija će premijera biti na Tjednu suvremenog plesa u lipnju.
Slike detaljnije pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.